ZVUČNI FILM

ZVUČNI FILM. 1. Naziv za film. djelo koje uz slikovni, fotogr. zapis posjeduje i zv., fonografski (→ fonografija, filmska), i to neovisno o vrsti zapisa. Rabi se prvenstveno radi razlikovanja od nij. filma, a kad se u uporabi izričito naglašava ta razlika, kao nadređeni pojam i nij. i zv. filmu služi upravo temeljni medijski termin → film.

Pojam ozvučeni film najčešće se odnosi na djela koja su realizirana kao nijema, a naknadno im je pridodat zvuk, što je bilo učestalo u razdoblju prijelaza s nij. filma na zvučni. Za nij. filmove ili, npr., amaterske iz zv. razdoblja (a bez zv. zapisa), za koje su stvaraoci namijenili neke prateće zvukove (npr. s gramofona ili magnetofona), ne postoji standardizirani naziv, već se opisuje vrsta zv. »pratnje«.

2. Naziv za (sadašnje) razdoblje film. povijesti — u kojem se gotovo isključivo proizvode zv. filmovi — za čiji se početak uzima god. 1927, tj. datum premijere prvoga zv. filma Pjevač jazza A. Croslanda (od kojega počinje trajna komerc. proizvodnja zv. projekata). U nekim periodizacijama za početak razdoblja uzima se god. 1930, kada se — nakon prijelaznog perioda svladavanja tehnol., proizvodno-organizacijskih poteškoća — većina indus. kinematografija u potpunosti preorijentirala na zv. filmove.

Uz značajne tehnol. i »okvirne« kronološke, Z. ima i dr. konotacije — općenito medijske (→ medij, filmski) i komparativno-estetičke. Komunikacijski kanal (→ teorija komunikacije) do tada nij. filma obogaćen je zvukom, što mijenja obilježja film. prizora (→ prizor, filmski) i film. prikazivanja (→ prikazivanje, filmsko); mijenja se priroda film. znaka (→ znak, filmski), film. jezika (→ jezik, filmski), njegova koda (→ kod, filmski). Odražava se to, u prvom redu zbog (govorne) verbalne dimenzije, na informatička svojstva filma, stoga i na karakter njegova društv. apela. Preobražavaju se poetika, retorika i stilistika filma (→ povijest filma: nijemi film; narativni stilovi) — do te mjere da su mnogi teoretičari skloni nij. i zv. film određivati i kao 2 bitno različite »discipline«, često za početni dokaz uzimajući činjenicu da se mnogi najnadareniji stvaraoci nij. razdoblja nisu uspjeli prilagoditi novom načinu izražavanja, te da su mnoge stilske formacije, struje, škole (npr. slapstick, nadrealist. film, razne vrste neprikazivačkog filma, neka usmjerenja u sovj. montažnoj školi) bile neadaptabilne od publike svesrdno prihvaćenoj novosti; istodobno, zbog izrazitije »mimetičnosti«, »realističnosti«, javljaju se brojne struje koje se, i manifestno, suprostavljaju »estetizmu«, odn. → stilizaciji, tj. zastupaju neki model realizma (npr. gotovo sve dokumentarističke struje: tako → Britanski dokumentaristički pokret, → Frontier Films, → Free Cinema, → direktni film, → film-istina, te dokumentarizam polit. filma; u igranom: → neorealizam i → politički film). Također, u zv. razdoblju afirmira se → realistička teorija filma; karakteristično je i to da su u teoriji učestalija uspoređivanja filma s književnošću (→ književnost i film) i kazalištem (→ kazalište i film), dok su u nij. razdoblju teoretičari film. izražavanje često dovodili u svezu s likovnim i glazbenim. Usporedno, odgovarajuće razlike zamjećuju i povjesničari, kolebajući se ili razlikujući u utvrđivanju omjera od nij. filma baštinjenoga (»jezik žive slike«, »ekspresivnost montažnog izlaganja« i sl.) i onoga što donosi zvuk. U ranijim povijestima filma stoga se osobito cijene novotari, autori koji su se toku »zvučne revolucije« (česta kvalifikacija) suprotstavili »tiraniji zvuka« (također čest izraz), odn. koji su pronalazili harmonijske odnose zv. i slikovne komponente u film. djelu.