PRIKAZIVANJE, FILMSKO

PRIKAZIVANJE, FILMSKO, također predstavljanje, oponašanje, podražavanje, mimezis, imitacija i reprezentiranje (suprotno: neprikazivalaštvo, apstrakcija, nefigurativnosti i nemimetičnost), komunikacijsko-epistemološka funkcija koja se pripisuje onim filmovima u kojima se mogu razabrati prizori i prizorna točka promatranja na temelju izvanfilmski standardiziranoga razabiračkog iskustva. Film ne mora biti prikazivački, tj. u njemu ne moramo prepoznati ništa standardno razabirljivo (→ neprikazivački film; apstraktni film).

Pojava koju se prikazuje na filmu jest, dakle, film. → prizor (i njegove sastavnice), i to onako kako je promotren s neke prizorne točke promatranja, tj. s promatračkog položaja u njemu. Pojava s pomoću koje se prikazuje jedno i drugo najčešće se naziva film. → medijem.

Pokazatelji koji i u životu i u film. prikazu omogućuju razabiranje prizora i točke promatranja ponekad se nazivaju čimbenicima sličnosti ili čimbenicima zajedništva; pokazatelji koji percepciju film. prikaza čine bitno različitom od percepcije životne situacije i koji, po tome, upozoravaju na poseban epistemičko-komunikacijski karakter prikazivanja nazivaju se često čimbenicima razlike ili → metafilmskim signalima.

Čimbenici sličnosti. Razabiranje film. prizora i prizorne točke promatranja rezultat je čovjekove sposobnosti da na temelju maloga i nepotpunog broja pokazatelja kategorizira i individualizira predmete, ambijente, zbivanja, te specificira položaje promatranja u odnosu na njih. Zato, premda u filmu postoji prosječno manji broj pokazatelja za razabiranje nego u stvarnome životnom prizoru — a i to se čini u uvjetima koji su bitno različiti od uobičajenih — uspješno se mogu razabirati prizori i određivati promatrački položaji u njima.

Zamjećivanje prizora tipično se oslanja na određene konfiguracijske pokazatelje (one koji omogućuju izlučivanje oblika, geštalta u percepciji), ali i na iskustveno stereotipizirane značenjske pokazatelje, npr. one koji omogućuju da se identificiraju određeni ambijenti, pojedinačni ljudi, predmeti, događajni sklopovi u njihovoj funkcijskoj posebnosti. Ovi značenjski pokazatelji nazivaju se još i prizornim ili identifikacijskim pokazateljima, jer se na temelju njih identificira prizor i njegove sastavnice (→ kontinuitet, filmski; prizor, filmski).

Razabiranje točke promatranja u prizoru tipično se (i dominantno) oslanja na vizualno-projekcijske pokazatelje, među njima u prvom redu na projekcijske aspekte prizora (strane, oblike prizornih pojava što se mogu izravno vizualno percipirati), kao i na perspektivne pokazatelje koji specificiraju promatrački centar u odnosu na koji dolazi do projekcijskih perspektivnih pojava, npr. perspektivna skraćenja, preklapanja, različite relativne brzine kretanja pojavâ po dubini u prizoru i dr. Također su važni, premda nešto sporedniji, prostorrno-zvučni pokazatelji — npr. promjena relativne glasnoće zvukova što ih proizvode prizorne pojave. Na temelju svih ovih pokazatelja može se s prilično točnosti odrediti točka promatranja.

Čimbenici razlike. Bitna diferencirajuća osobina film. prikazivanja prizora i točke promatranja jest činjenica da se radi o zapisu (zabilježbi, otisku, pohrani, registraciji, snimki) u određenome tvornom nosiocu (mediju), pretežno film. vrpci, ali i magn. vrpci, laserskoj disketi i dr. Posljedice zapisanosti jesu dalekosežne, a bitne su ove:

1) Zapisanost povlači dvosmjerno odvajanje, disocijaciju. a) Izgled prizora i prizornih sastojaka razdvojen je od tvarnosti prizora i njegovih sastojaka: tvarni nosilac »izgleda« prizora jest upravo film. vrpca, odn. površina ekrana, a ne sâme stvari, sâm okoliš. Zato, dok se na temelju perceptivnih podataka životnog prizora može mijenjati taj prizor i djelovati u njemu, područje film. prizora raspoloživo je isključivo promatranju, i nije djelatno područje, b) Točku promatranja ne uvjetuje tjelesnost i personalnost film. gledaoca i njegov položaj u kinu; ona je zadana zapisanim projekcijskim značajkama film. prizora, i svaki gledalac koji se nađe pred film. slikom u određenim prostornim granicama može opažati film. prizor samo s jedne, za svakoga iste točke promatranja. Budući da je zadana, gledalac ne može promijeniti točku promatranja u odnosu na film. prizor vlastitom tjelesnom akcijom; bez obzira na mjesto uvijek će prizor opažati iz iste, o njegovu tjelesnom kretanju neovisne točke promatranja.

Zbog ovih razloga svrha percepcije film. prizora i točke promatranja ne može biti djelatno, »interventno« snalaženje u prizoru, već samo spoznajno, doživljajno (epistemološko, kognitivno) snalaženje.

2) Materijalnost film. zapisa — obilježena opisanom disocijacijom i činjenicom da je uz nju vezan »izgled« prizora i zadanost točke promatranja — jest i sama po sebi važan perceptivni podatak. Npr., opažanje da je projicirana film. slika tek lokalna ambijentalna pojava među dr. ambijentalnim pojavama, svojih fiz. granica i svoje prostorne smještenosti, svojih tvarnih značajki — sve to ukazuje da se radi upravo o prikazivačkom zapisu prizora i točke promatranja, a ne o životnom prizoru, i da se računa na čisto recepcijski, spoznajni odnos prema njemu. Dakle, materijalnost film. zapisa upućuje da filmski prizor i točka promatranja imaju poseban ontološki status i posebno epistemološko usmjerenje; ona je → metafilmski signal.

3) Osjetilna usmjerenost određenoga film. zapisa — na koja osjetila je usmjeren — postavlja stanovita ograničenja nad mogućnostima percepcije film. prizora i derivacije točke promatranja. Nij. film je pružao samo vizualne poticaje za percepciju, a zvučni pruža još i auditivne, ali ne i druge. Tako, filmovi ne pružaju podatke za osjetilo ravnoteže, gibanja, opipa, njuha..., pa i ne omogućuju onu perceptivnu složenost i integraciju koji su potrebni za snalaženje u životnim prilikama. Vidno polje je ograničenije, i to na umjetan, konvencionalan način (→ okvir). Tipično su vidni i auditivni podaci za razabiranje prizora i točke promatranja znatno reducirani (npr. u crrno-bijelom filmu izostaje boja; u filmu u boji mijenjaju se određeni kromatski odnosi i mogu izostati neke kromatske vrijednosti; u većini filmova izostaju stereoskopski podaci; u monofonski opremljenim filmovima izostaje stereofonija, a u stereofonski opremljenim filmovima postoje stanovita ograničenja u rasporedu zvukova itd.). Obično se termin čimbenici razlika primjenjuje upravo na ova osjetilna ograničenja, a ne na prethodne njihove uzroke (→ r. arnheim). I ova ograničenja mogu poslužiti kao upozorenje da se radi o posebnom tipu percepcije — percepciji prikazivanja a ne životnih prilika, tj. i ona mogu biti metafilm. signali.

4) Film. zapis je ujedno i materijalna izrađevina (artefakt), podložna svrhovitom oblikovanju s pomoću kojega se mogu uvjetovati perceptivni i uopće doživljajni učinci film. slike. Višestruke su mogućnosti proizvodnog utjecanja na konačan doživljaj koji izaziva film odn. film. prikazivanje. Može se, prvo, priređivati životni prizor koji će se snimati (tzv. profilmski prizor / → profilmsko/), tako da se izazove tražena predodžba film. prizora. Zatim, može se intervenirati na oblik zapisa i na njegovo doživljavanje s pomoću naprava za zapisivanje (kamerom i magnetofonom, odn. podudarnim napravama). U fazi obradbe filma, na zapis i na doživljaj može se proizvodno utjecati s pomoću laboratorijskih, montažnih i dr. postupaka. Na oblik film. zapisa i na njegovo doživljavanje može se utjecati i pri projekciji intervencijama s pomoću projektora, ili stvaranjem posebnih okolnosti u kojima se gleda film (→ prošireni film).

Izrađenost filma podrazumijeva stanovitu proizvodnu namjenu što je imaju izrađena, proizvedena obilježja film. zapisa, te i ona služi kao metafilm. signal.

Epistemološko-komunikacijska funkcija filmskog prikazivanja. Spomenute diferencijalne značajke razabiranja film. prikazivanja omogućuju i uvjetuju da ono — poput svih ostalih vrsta prikazivanja (npr. likovnog, fotografskog, kazališnog, književnog i dr.) — preuzme osobitu epistemološko-komunikacijsku službu.

Prvo, kako je jedini uspješan odnos prema prikazivanim pojavama spoznajno-doživljajni, epistemološki, a na taj se odnos može utjecati nadziranom varijacijom perceptibilnih obilježja film. zapisa, P. se pokazuje kao vrlo djelotvorno epistemološko sredstvo velikih mogućnosti.

U načelu, 2 su epistemološka smjera u kojima se P. koristi. S jedne se strane može usmjeravati na razradbu određenih doživljajnih sadržaja što ih se može predočavati ili pojmovno konstituirati u filmu. Mogu se, npr., razrađivati tipovi prizora što će se predočavati filmom, tipovi prizornih promjena, i to u svim njihovim složenim aspektima (i fizikalnim, organskim, psihološkim, socijalnim ...), a isto se tako mogu razrađivati tipovi promatračke smještenosti i promatračkog praćenja prizora i prizornih promjena. S druge se strane može utjecati na doživljajne »mehanizme« (na doživljajnu strukturu, oblike, načine, strategije uz pomoć kojih doživljavamo). Može se, npr., utjecati na identifikacijske mehanizme čovjekova odnosa prema svijetu i preobličavati ih, na njegove orijentacijske mehanizme (tj. na sposobnost utvrđivanja položaja u prizoru), na osjetljivost i raspoređivanje pažnje, te na interesne kriterije s kojima se pokreće doživljavanje (a oni obuhvaćaju i sve motivacijske aspekte čovjekova opstanka, podrazumijevajući i one emocionalne). Utoliko se može reći da je film snažno modelotvorno, simulacijsko sredstvo.

Ove epistemološke razradbe mogu biti dvojake. Kako se razabiranje filma temelji na nekim ključnim spoznajnim općim sposobnostima i iskustvima čovjeka (na čimbenicima zajedništva), može se i dalje izrađivački usmjeriti na njih i njih analizirati. Mogu se, npr., filmom analizirati zatečeni životni prizori, ili uobičajena životna prizorna iskustva, kao i uobičajeni načini promatranja i općedoživljajnog odnošenja prema tome. U sklopu tog usmjerenja razrađuju se tzv. reproduktivne, dokumentarističke i realističke mogućnosti. Međutim, kako se opet svako prikazivanje temelji na razradbi materijalnog temelja film. zapisa, sustavnim se istraživanjem doživljajnih posljedica materijalnih varijacija može usmjeriti i na takvu razradbu epistemoloških reakcija kakva nije uobičajena, niti obično prakticirana. Mogu se, npr., stvarati iskustveno nemogući prizori i prizorni tokovi, razvijati rijetki i slabo korišteni doživljajni mehanizmi i mogućnosti, tj. mogu se razvijati tzv. fikcionalne, fantastičke (tj. imaginativne, maštalačke) mogućnosti, odn. stilizacijske mogućnosti film. prikazivanja (→ stilizacija).

Drugo, budući da je sve što se filmom iskazuje načelno raspoloživo svakome tko ima dostup do filma, i to pod bitno sličnim epistemološkim uvjetima (tko god se nađe pred film. slikom morat će razabrati iste, zapisane prizore s projekcijski zadanih točki promatranja i njima uvjetovanih interesnih stajališta), film se pokazuje kao moćno sredstvo socijalizacije, podruštvljenja epistemoloških vrijednosti razrađivanih u film. prikazivanju. Podruštvljenje podrazumijeva da se epistemološke vrijednosti čine zajedničkima (tj. javnim, društvenim) i usvojivima (internaliziranim, asimiliranim, individualiziranim). Na javnom fenomenu film. prikazivanja mogu se provjeravati osobni doživljaji (tj. vidjeti koliko su društveno opći i važni), a s druge se strane javno proizvedeni i raspoloživi (dakle društveni) epistemološki modeli mogu individualno doživljajno usvajati.

Treće, budući da se ovim film. procesom zapravo razmjenjuju epistemološke vrijednosti među gledaocima filma (pa ih to čini svojevrsnom društv. grupom — publikom), odn. između proizvođača i gledaoca, a takvu se razmjenu naziva komunikacijskom, film se pokazuje i kao moćno komunikacijsko sredstvo. Na filmu se mogu isprobavati i razrađivati različiti oblici komunikacijskih iskaza, izlaganja (→ montaža; naracija; dramaturgija), a mogu im se i razrađivati sociokulturalni potencijali (kroz žanrove i stilove (/ → narativni stilovi; vrste filmova/).

Filmsko prikazivanje i druga prikazivanja. Ove epistemološko-komunikacijske mogućnosti film. prikazivanja zajedničke su većini prikazivanja. Međutim, kako je svaka vrsta prikazivanja uvjetovana njegovim nosiocem (medijem), neke tipske varijacije u mediju imaju i tipske varijacije u epistemološko-komunikacijskim mogućnostima i njihovim ostvarenjem u određenim kult. okolnostima. Sljedeće tipske značajke izdvajaju film. prikazivanje:

Filmsko prikazivanje tipično je osjetilno uvjetovano; predodžbe o prizoru i točki promatranja stvaraju se na temelju vizualnih ili audiovizualnih perceptivnih podataka. Tom osobinom P. se razlikuje od knjiž. prikazivanja (koje je »čisto predodžbeno«, perceptivno neuvjetovano), a podudarno je s dr. perceptivno uvjetovanim vrstama (s kaz., lik., fotogr., televizijskim i dr. prikazivanjima). Sve što se u filmu predočava mora se, zbog toga, perceptivno prirediti; to ograničuje ali i stvara posebne mogućnosti epistemološke razradbe.

P. je konačni zapis, i ono što se pokazuje gledaocu jest istovjetni zapis, ili brojne istovjetne kopije zapisa. Po tome se film razlikuje od, npr., kaz. prikazivanja (od tzv. izvođačkih umjetnosti) koje je, u krajnjoj izvedbi, nezapisano, jednokratno ostvarenje — promjenljivo od prilike do prilike. Podudara se, po tome, sa svim prikazivanjima kod kojih je konačan proizvod zapis: s lik., fotogr., pisanoknjiž. i tv-prikazivanjima.

Međutim, među zapisanim prikazivanjima filmski je zapis osobit po tome što je, tipski, registracijski: razabiračke odrednice prizora i točke promatranja nastaju uglavnom kauzalnim utjecajem životnog prizora na medij (na film. vrpcu, odn. na dr. tipove zapisivačkog medija). Po tome se film razlikuje od lik. i kaz. prikazivanja (koja nisu registracijska), a podudara se s drugim, tzv. registracijskim medijima: fotogr. prikazivanjima, fonografskim prikazivanjima, tv-prikazivanjima i dr. Registracijska osobina film. zapisa bitno je uvjetovala pov. razradbe epistemološko-komunikacijskih mogućnosti film. prikazivanja. Međutim, registracijska orijentacija film. zapisa uvjetovala je i posebne reprodukcijske, transmisijske mogućnosti filma: u filmskom se zapisu mogu pohraniti i prenositi sva registraciji dostupna dr. priopćenja, prikazivanja, pa utoliko film može poslužiti kao sredstvo arhiviranja i distribucije dr. već gotovih priopćenja i perceptivnih podataka. Po svojim registracijskim mogućnostima film je postao i temelj za neregistracijsku film. prikazivačku praksu u sklopu → animacije.

Filmsko prikazivanje jest sekvencijalno prikazivanje, ono je izlagačko (diskurzno, vremensko). Za razliku od statičkih lik. i fotogr. priopćenja koja odmah daju sve informacije o prizoru, film. snimka gradi predodžbu o prizoru i točkama promatranja s pomoću informacija koje se pružaju postupno, a može ih davati kroz sukcesiju promjenljivih točki promatranja. Po tome se P. načelno podudara s knjiž., kaz., stripovnim, televizijskim i dr. izlagačkim priopćenjima. Ova osobina filma posebno je uvjetovala epistemološko-komunikacijsku osjetljivost filma za one pojave koje se najbolje prikazuju sekvencijalno, tj. osjetljivost za prizorno kretanje i pokretanje točke promatranja — osjetljivost za procese. Prikazivanje kretanja bilo je i polazni motiv izuma filma (→ montaža; naracija).

Izlagačka priroda film. prikazivanja ne podrazumijeva, međutim, da je ukupno film. izlaganje prikazivačko. Ono je takvo samo onda kad treba omogućiti prepoznavanje prizorno-promatračkih događajnih cjelina na temelju izvanfilm. prepoznavateljskih sposobnosti i iskustava razvijenih u odnosu na životna događanja. Tipične izlagačko-prikazivačke organizacije filma jesu narativne i opisne (→ naracija; opis, filmski; priča, filmska). Ukupno film. izlaganje, međutim, može biti neprikazivačko; može biti, npr., pojmovno a može biti i asocijativno-sugestivno (kakvo je u mnogim vrstama → eksperimentalnih filmova, reklamnim i muz. spotovima).

Filmsko prikazivanje je, dakle, tipično perceptivno orijentirano, zapisano, registracijsko i izlagačko prikazivanje. U tim su smjerovima najviše istraživani njegovi epistemološko-komunikacijski potencijali. Međutim, modelotvornost film. prikazivanja omogućuje da se istražuju i netipične epistemološko-komunikacijske mogućnosti. To se osobito čini u sklopu eksperimentalnih i stilizacijskih tendencija u prikazivanju.

Zato što se radi o optički vođenoj registraciji, P. je tipično podrobno s točno utvrdivom točkom promatranja. Međutim, film. zapis se može tako obraditi da film. prizor i točka promatranja budu shematski, da daju tek generalnu, opću predodžbu, »ideju«. Pronalaženje shematiziranih postupaka jedan je od zadataka pojmovno i aluzijski orijentiranih filmova (→ obrazovnih filmova, znanstvenih, poetskih, → propagandnih i → eksperimentalnih).

LIT.: R. Arnhajm, Film kao umetnost, Beograd 1962; A. Bazen, Što je film I, Beograd 1967; S. Cavell, The World Viewed, New York 1971; S. Krakauer, Priroda filma I/II, Beograd 1971/72; V. F. Perkins, Film as Film, Harmondsworth 1972; L. Braudy, The World in Frame, New York 1976; A. Peterlić, Osnove teorije filma, Zagreb 1982; D. Stojanović, Film kao prevazilaženje jezika, Beograd 1984; J. M. Peters, Slikovni znaci i jezik filma, Beograd 1987.