OBRAZOVNI FILM

OBRAZOVNI FILM, također edukativni, prosvjetni ili školski film, naziv za sve vrste → namjenskih filmova koji se koriste u različitim tipovima i razinama obrazovanja (prosvjećivanja, školovanja, znanstvenog rada i sl.).U procesu obrazovanja potencijalno su primjenljivi gotovo svi, osobito dokum. filmovi (didaktičko-metodički usmjerenim izdvajanjem i obradbom njihovih aspekata relevantnih za obrazovnu namjenu, »jedinicu«); za razliku od ostalih filmova, O. je djelo tematski, retorički i stilski jasno izražene obrazovne svrsishodnosti i, s tim u vezi, očekivane funkcionalnosti u specifičnoj kategoriji obrazovanja. S obzirom na sadržaj, namjenu, stupanj i način educiranja moguće je ustanoviti nekoliko najrasprostranjenijih vrsta obrazovnog filma:

Nastavni film se uključuje u sâm proces nastave kao komponenta definiranoga nastavnog programa i plana — dakle, s definiranom obrazovnom, školskom funkcijom; stoga je najčešće realiziran pod nadzorom školskih vlasti (→ nastavni film).

Element-film je podvrsta nastavnog filma, ponekad i instruktivnoga ili popularnoznanstvenoga, specifičan po svojoj tehnici te načinu prezentacije i primjene (→ element-film).

Popularnoznanstveni film je djelo realizirano radi populariziranja znanosti, te inicijalnog upoznavanja (pa i stvaranja zanimanja) s nekim znanstvenim područjem, koje također — u načelu fakultativno — može biti prilog, dopuna školstvu, premda je najčešće namijenjen vrlo širokom krugu publike (→ popularnoznanstveni film).

Znanstveni film je djelo neposredno uključeno u znanstveni rad ili djelo koje primarno služi komuniciranju unutar znanstvenih krugova. Tako, s obzirom na prvu i temeljnu namjenu, filmski se prati neki znanstveni rad, a film. tehnika i tehnologija iskorišćuje se kao pomoćno sredstvo (a i kao specifični tip) znanstvenog istraživanja: da bi se registrirali eksperimenti, da bi se snimilo nešto što je ljudskom vidu nezamjetljivo ili čak nedostupno (npr. satelitske snimke, mikroskopske snimke, razna uvećavanja, snimanje usporenim pokretom itd.) te da bi se time ustanovila priroda istraživanog sadržaja i potkrijepile hipoteze u svezi s njime. Stoga, znanstveni film je svojevrsni činjenični film kojim se služi uži krug stručnjaka-specijalista u sâmomu znanstvenom radu, ali i koji s pomoću filma mogu izmjenjivati svoje znanstvene rezultate. S obzirom na svoju namjenu, on i ne mora biti uobličen kao dr. cjelovita film. djela (pa ni ostala obrazovnog karaktera), već može biti sačinjen najstereotipnije — kao skupina »mehanički« povezanih snimki koje svoju informatičku dopunu dobivaju usmenim ili pismenim komentarom.

Instruktivni film, u nas rašireni (osobito 50-ih i 60-ih godina) naziv za obrazovni film srodan nastavnome. Razlika je u prigodnijem i izrazito pragmatičkom karakteru instruktivnog filma (npr. upoznavanje s nekom novom tehnologijom proizvodnje /pa je stoga, iako aktuelne namjene, često i kraće uporabne vrijednosti/), vrlo često i suženijeg opsega sadržaja (npr. tek jedna uputa o manipulaciji nekim strojem), ponekad od lokalnog značenja (za potrebe neke regije ili tek segmenta neke struke), ali ponekad i u funkciji masovnog obrazovanja (npr. filmovi o higijeni u zaostalim krajevima).

Razne vrste obrazovnog filma javljaju se već poč. XX st., kad je uočena korisnost i atraktivnost filma u općem obrazovanju, školovanju i znanstvenom radu. Tako, npr., Francuz → J. Commandon već 1908. u znanstvene svrhe upotrebljava mikroskopske snimke; približno u isto vrijeme → Ch. Urban u Vel. Britaniji koristi usporene snimke radi analize rasta biljki, dok se filmovi Talijana → R. Omegne prikazuju na znanstvenim skupovima. U školske svrhe filmovi se u razvijenijim zemljama prikazuju već prije I svj. rata, a 20-ih godina počinju i znanstvena istraživanja uloge filma u obrazovnomu i odgojnom procesu (→ ODGOJ I FILM), dok se u većim kinematografijama sve više javljaju specijalizirane tvrtke za realizaciju raznih vrsta obrazovnog filma. U Jugoslaviji je od velikog značaja bio rad → Škole narodnog zdravlja iz Zagreba te Jugoslavenskoga prosvetnog filma iz Beograda na području instruktivnoga i popularnoznanstvenog filma. Početkom zv. razdoblja O. dobiva nove poticaje, jer se — uz zornost slike (gl. razloga široke primjenljivosti filma u obrazovanju) — počinje eksploatirati i ton. komponenta. Nakon II svj. rata O. se rasprostranjuje i u socijal. zemljama Evrope i zemljama Trećeg svijeta (osobito onima s nižom razinom prosvijećenosti i obrazovanja), kao izraz potreba za omasovljenjem kulture i znanja, te za vlastitom kult. emancipacijom. Stanovitu »super-viziju« film. obrazovne i odgojne djelatnosti preko svoga posebnog odbora od 1957. obavlja UNESCO; postoje i značajne međunar. organizacije Međunarodni savjet za obrazovne medije (akr. ICEM) i Međunarodno društvo znanstvenog filma (akr. ISFA). Nakon II svj. rata sve razvijenija film. tehnologija povećava i zanimanje znanstvenikâ za film, a njegovu proizvodnju pomažu i veliki indus. koncerni. Konkurencija televizije (stalnim programima i dosegom u najnepristupačnije krajeve, te zbog toga što nije potrebna skupa projekcijska tehnika i unajmljivanje filmova) dijelom smanjuje zanimanje za nastavni i popularnoznanstveni film.

U SFRJ proizvodnjom raznih vrsta obrazovnog filma vrlo aktivno i s visokim dometom realizacije bavila se većina poduzeća specijaliziranih za proizvodnju dokum. i kratkometr. filmova; za tu produkciju zainteresirale su se i podršku pružale školske vlasti na sav. i rep. razini, a proizvodnju je stimulirao i njome rukovodio → Savezni centar za nastavni i prosvetni film iz Beograda; značajna je ustanova i beogradski → Centar za naučnoistraživački film i ton. Od kraja 60-ih godina, zbog širenja televizije, i u nas opada produkcija obrazovnog filma.

LIT.: B. D. Wood/F. W. Freeman, Motion Pictures in the Classroom, Boston 1929; H. Rand/R. Lewis, Film and School: A Handbook in Motion Picture Evaluation, New York 1937; G. D. McDonald, Educational Motion Pictures and Libraries, Chicago 1942; Ch. F. Hoban, Movies That Teach, New York 1946; G. Elliott (urednik), Film and Education: A Symposium on the Role of Film in the Field of Education, New York 1948; Ch. F. Hoban/E. Van Ormer, Instructional film Research 1918-1950 (Rapid Mass Learning), New York 1950/70; A. Buchanan, The Film in Education, London 1951; F. A. Krahn (urednik), Educational Film Guide, New York 1953; M. Vrabec, Filmska umetnost i škola, Beograd 1959; L. Herman, Educational Films: Writing, Directing, and Producing for Classroom, Television, and Industry, New York 1965; W. Schramm/P. H. Coombs/F. Kahnert/J. Lyle, The New Media, New York 1968; D. Beeler/F. McCallister, Creative Use of Films in Education, Chicago 1968; D. A. Sohn/M. Stucker, Films in the Elementary Schools, Washington 1968; J. Schrank, Teaching Human Beings, Boston 1972; J. A. Kislia, Let's See It Again: Free Films for Elementary Schools, Dayton 1975; Z. Diklić/S. Težak/M. Diklić (urednici), Metodičke osnove za primjenu filma u nastavi (I-III), Zagreb 1977/79; S. I. Van Nooten (urednik), Educational and Cultural Films: Experiments in European Co-Production, Strasbourg s. a.