ODGOJ I FILM

ODGOJ I FILM. Odgojna funkcija filma zapažena je već poč. XX st., pa se film prikazivao u školama još prije I svj. rata. Ubrzo su uslijedila prva znanstvena istraživanja (D. Sumstime, J. Weber) koja nastoje ustanoviti didaktičku uspješnost novoga nastavnog sredstva. Dvadesetih i 30-ih godina održani su međunar. kongresi i konferencije (Lille, Beč, Rim) na kojima sudionici podrobno određuju obvezne kvalitete filma u nastavi. Pedesetih godina, međutim, pojavljuju se suzdržanije ocjene i kritička upozorenja kako nastavni film ne bi smio zamijeniti nastavnika ili umanjiti njegovu ulogu. U novije vrijeme didaktika ističe da je nastava komunikacijski proces multimedijalnog karaktera u kojem se film upotrebljava po principima najveće informativne funkcionalnosti specifične didaktičke potrebe; u takovom je procesu nastavnik jedan od medija i istodobno organizator funkcioniranja svih medija.

Poč. stoljeća pedagozi i dr. promatrači društv. života konstatirali su da mladi sve češće posjećuju kina, a mnogi i upozoravali na negativan utjecaj filma. U većini zemalja drž., vjerske i školske ustanove pribjegavaju i restriktivnim mjerama. Tek nakon II svj. rata radikalno se mijenja pedagoška ocjena kinemat. filma. Na nacionalnim pedagoškim skupovima (u nas, u Novom Sadu 1956) izglasavaju se deklaracije o film. umjetnosti kao pozitivnomu odgojnom činitelju; postupno se počinje na razne načine odgojno intervenirati u složen odnos filma i mladih.

Prva odgovarajuća znanstvena istraživanja organizirana su u SAD. Između dva rata istražuju se razlike u film. doživljavanju djece i odraslih (W. Dysinger, Ch. Ruckmich), dječji doživljaj realnosti na ekranu i uživljavanje u film. radnju (H. Blumer), međuodnos uspjeha u školi i frekvencije posjećivanja kina (P. Cressey, F. Trasher), zastupljenost ljubavi, seksa, zločina, rata i dr. tema u filmovima (E. Dale) te dr. Istraživački tim ovog projekta (Paine-Fund Studies) zasnovao je metodologiju psihološko-pedagoškog istraživanja film. života mladih. Među poratnim istraživačima specifičnih mehanizama film. doživljavanja i utjecaja filma na ponašanje mladih ističu se M. Dawson (SAD), J. Mayer (V. Britanija), H. Wallon i R. Zazzo (Francuska), M. Keilhacker i F. Stückrath (SRNJ) te M. Benešová (ČSSR). Kvalitete filmova za djecu proučavaju M. Field (Vel. Britanija) i K. Paramonova (SSSR). Unapređivanjem teorije i prakse posredovanja između filma i mladih bave se P. Whannel (Vel. Britanija), J. Bölcs (Madžarska), M. Butkiewicz (Poljska), S. Hamisch (NJDR) i dr. Naši afirmirani istraživači su M. Vrabec (film. pedagogija), S. Težak i M. Borčić (metodika film. odgoja). O utjecaju filma na mlade raspravlja se u Evropi na četrdesetak međunar. znanstvenih i stručnih skupova (Milano, Pariz, Gottwaldov, Berlin, Ljubljana, Sarajevo, Ludwigshafen i dr.). Međunar. centar filma za djecu i mladež, osnovan 1957. pod pokroviteljstvom UNESCO-a, i njegovi nacionalni centri na razne načine unapređuju teoriju i praksu film. odgoja. U novije doba znanstvena istraživanja bave se i utjecajem televizije.

Uvjetno klasificirano, filmski je utjecaj (umjetnički i izvanumjetnički) na mlade trovrstan: obrazovni, formativni i idejno-etički. Filmska su djela mnogostruko informativna, a indirektno upoznaju mlade i s vlastitim ličnostima, te s umj. sredstvima kojima se izražavaju. Percipiranje, maštanje, memoriranje, mišljenje i čuvstvovanje razvijaju se samo s pomoću djelatnosti koja zahtijeva njihovo funkcioniranje, a gledanje filma jedna je od takvih djelatnosti. Specifična komponenta unutar formativnog utjecanja jest razvijanje estetičke dimenzije. Film. djela registriraju ali i tumače svijet, društv. odnose, modele življenja i životne vrijednosti te mladom gledatelju sugeriraju određene ideol. i etičke stavove. Mladi gledaju filmove emocionalno angažirano, uživljavaju se u film. radnju i poistovjećuju s likovima do vlastite depersonalizacije, pa se tijekom projekcije mijenja njihova ličnost. Grupno gledanje i gledanje u polumraku osnažuje film. doživljaj, a time i utjecaj. Još nesazrela osoba formira se, pored ostaloga, posjećujući kino odn. gledajući filmove na televiziji, a njihov utjecaj ovisi o film. Djelu i ličnosti gledatelja: što više mladi gledatelj osobinama svoje ličnosti, shvaćanjima života, životnom situacijom i raspoloženjem korespondira s film. djelom, njegov utjecaj će biti intenzivniji. Suvremena pedagogija bavi se procjenjivanjem film. situacija koje mogu negativno utjecati na mlade (velika frekvencija gledanja, filmovi bez umj. vrijednosti, filmovi koji premašuju aperceptivne mogućnosti, filmovi s tematikom nasilja, strave, erotike i sl.).

Filmski se odgoj definira kao odgoj za film i s pomoću filma. Ako se film shvati kao medij, ovo određenje ima šire značenje, a ako se shvati kao umjetnost, određenje ima uže značenje. Rasprostranjenije je drugo, uže poimanje film. odgoja. Zbog toga, filmski je odgoj segment estetskog odgoja — njime se nastoji formirati aktivan gledatelj, tj. filmski obrazovan i s razvijenim film. potrebama, senzibilitetom i sposobnošću vrednovanja.

Mlada generacija se filmski odgaja u školskoj nastavi, film. družinama, kino-klubovima (film. stvaralaštvo mladih), kinima za djecu, programima za djecu u javnim kinima ili na televiziji, uvodnim riječima prije projekcija, film. kritikama i informacijama o kinematografiji u časopisima za mlade, školskim udžbenicima film. kulture, film. časopisima, film. literaturom i dr.

Sedamdesetih godina film. kultura u nas postaje nastavno gradivo u osnovnim i srednjim školama; uvrštava se u nastavu materinjeg jezika, odn. jezično-umj. građu i u lik. odgoj, a kao poseban predmet u nekim usmjerenjima u srednjoj školi. Najveće zahtjeve sadrže nastavni programi u SR BiH, SR Hrvatskoj i SAP Vojvodini. Usporedo s uvođenjem filma u škole razrađivana je i metodika film. nastave. Za nastavu film. kulture nastavnici se osposobljavaju na pedagoškim akademijama i fakultetima (odsjeci predškolskog odgoja, razredne nastave te hrv. ili srp. jezika i književnosti), a dodatno obrazovanje stječu u tzv. filmskim školama za prosvjetne radnike (→ dječji film; filmske škole; nastavni film; obrazovni film).

LIT.: L. Landres, Problèmes du cinéma et de la jeunesse, Paris 1953; W. W. Charters, Motion Pictures and Youth, New York 1953/70; M. Vrabec, Filmska umetnost i škola, Beograd 1959; M. Kroflić, Vloga filma v življenju mladine v starosti od 17 do 27 let. Po anketi o masovnih komunikacijskih sredstvih, Ljubljana 1963; J. Schrank, Teaching Human Beings, Boston 1972; B. Belan, Audiovizualne komunikacije kot družbeni fenomen in njih vpliv na mlade (I zvezek), Ljubljana 1976; K. Paramonova, Fil'm i deti, Moskva 1976.