FILM-ISTINA

FILM-ISTINA, također film istine (od franc. cinéma vérité), struja u svjetskom dokum. filmu s kraja 50-ih i iz 60-ih godina. Izvori su joj još u dokumentarizmu D. Vertova, → Britanskoga dokumentarističkog pokreta iz 30-ih godina, a poticaj su mu dali i tal. neorealizam kao i televizijska metoda intervjua (→ anketna metoda). Nazivana je i drugim imenima, kao → direktni film (od čijih se mnogih tendencija podosta razlikuje), živa kamera, prijateljska kamera, doživljeni film, iskreno oko, dok je naziv film istina možda najmanje pogodan da označi sve osnovne elemente te struje. U takvom filmu prikazuje se isječak iz realnog života, bez fabule, bez profesionalnih glumaca, snima se većinom u eksterijeru, na taj način što su snimani ljudi upoznati i priviknuti na kameru (»prijateljska kamera«) ili ih se snima a da oni i ne znaju da su snimani (»skrivena kamera«). U oba slučaja teži se za što većom spontanošću postupaka i razgovora. Šezdesetih godina usavršena je tehnika snimanja — dokumentaristi su raspolagali vrlo lakom kamerom, velikim izborom objektivâ, priručnim, laganim magnetofonom, laganom i jakom rasvjetom, vrlo osjetljivom vrpcom, tako da je ekipa od dva čovjeka bila u stanju efikasno, iz blizine, snimati događaje i ljude, s time da je snimatelj nosio kameru najčešće u ruci i u hodu. Postojale su, također, razlike u pristupu realnom događaju: neki su autori nastojali utjecati na događanje, dok su drugi isticali potrebu krajnje objektivnog promatranja i registriranja, bez uplitanja. F. se proširio u gotovo sve veće kinematografije, ali je žarište bilo u Kanadi, SAD (u kojima se, međutim, više razvila struja direktnog filma) i, osobito, Francuskoj. U Kanadi se ističu Michel Brault i Pierre Perrault brojnim filmovima, a najviše filmom »Za nastavak svijeta« (1963), o selu kan. Francuzâ na rijeci Sv. Lovrijenca gdje mještani — na poticanje autora filma — ponovno oživljavaju već gotovo zaboravljen način lova na plavog kita. U SAD se isticao Richard Leacock, koji zapravo više pripada struji direktnog filma; od brojnih njegovih filmova najviše elemenata filma istine ima u djelu »Predizbori« (1960), o izbornom putu J. F. Kennedyja, zatim u filmu »Jane« (1963), o film. glumici J. Fonda, a ponajviše u filmu »Sretan Majčin-dan« (1963), o obitelji Fisher, koja je nakon prvih petoraka dobila još jedne. Struji filma istine pripadali su i brojni dr. dokumentaristi, među ostalima (djelomično) braća Albert i David Maysles, s kritičkim filmom »Zabavljač« (1962), te Lionel Rogosin, s filmovima »U Boweryju« (1956) i »Vrati se, Afriko!« (1959); prvi (jedan od prvih filmova uopće snimljenih skrivenom kamerom) govori o siromasima newyorske četvrti Bowery, a drugi, prijateljskom kamerom, o nasilju apartheida u Juž. Africi. Među brojnim dokumentaristima te struje u Francuskoj treba istaći vrlo utjecajne Jeana Roucha, Edgara Morina i Chrisa Markera. Prvi je, između brojnih filmova o Africi, osobito filmom »Ljudska piramida« (1960) izravno utjecao na ponašanje i dalji život crnih i bijelih učenika jedne gimnazije u Abidjanu (Obala Slonove Kosti). Sustav diskusijâ susreće se i u filmu »Kronika jednog ljeta« (1961), koji je Rouch snimio u suradnji s Morinom, u kojem Parižane intervjuiraju na temu egzistencijalnih pitanja života i društva. Takva je anketna metoda prisutna i u filmu Chrisa Markera »Krasni maj« (1963), o stavovima Parižana nakon svršetka rata s Alžirom. Metodi filma istine bliski su u Italiji apologet neorealizma Cesare Zavattini, zatim Ugo Gregoretti, Gianfranco Mingozzi, Gian Vittorio Baldi, u ČSSR Zdeněk Brynych, Pavel Juráček, Jan Němec, Jan Špata, u Poljskoj, među ostalima, Roman Polanski i Tadeusz Makarczyński, u Mađarskoj András Kovács. Među pripadnike ove struje u Jugoslaviji ubrajaju se, među ostalima, Stjepan Zaninović, Krsto Škanata, Vlatko Filipović, Puriša Đordević, Rudolf Sremec, Krešo Golik, Mako Sajko, Lordan Zafranović i Krsto Papić. U nas je došlo do pogrešnog povezivanja pojmova film-istina i crni film — oba su gotovo izjednačena u moralnom smislu, što je dovelo do otpora prema metodi filma istine, koja je optuživana da, u nas, daje suviše iskrivljenu, suviše crnu sliku stvarnosti. No struja filma istine sa svim svojim sadržajno-formalnim elementima, te demokratizacijom film. prikazivanja čovjeka ulazi danas u područje svjetskoga dokum. filma kao organska podloga, svuda prisutna, dok sâm naziv film-istina nestaje, kao nepogodan i nebitan. Metode razgovora i ankete te rad s neglumcima, dapače, proširile su se i na igr. film — na taj način što se ili izmjenjuju s igr. elementima filma ili se razgovori pažljivo usmjeruju i montažno vješto povezuju, tako da nastaje iluzija fabule, pa i pravi zaplet (npr. u nekim filmovima Francesca Rosija, Jeana-Luca Godarda, Dušana Makavejeva, Vilgota Sjömana i dr.).

Lit.: L. Marcorelles, Direct Cinema: Aesthetic of Reality, Paris 1964; M. Ali Issari, Cinéma Vérité, East Lansing 1971; L. Jacobs, The Documentary Tradition: From Nanook to Woodstock, New York 1971; G. Ray Levin, Documentary Explorations: 15 Interviews with Film-Makers, Garden City 1971; S. Mamber, Cinéma Vérité in America: Studies in Uncontroled Documentary, s. 1. 1974.