POLITIČKI FILM

POLITIČKI FILM. 1. Svojedobno, uobičajeni naziv za vrlo rasprostranjene srodne tendencije u filmu potkraj 60-ih i na poč. 70-ih godina koje karakterizira zaokupljenost polit. tematikom, za strujanja u filmu (većinom lijeve provenijencije) koja ponekad nastupaju i manifestno, s nedvosmislenim filmsko-polit. programom. Filmovi u kojima je polit. tematika središnja i koji izravno zastupaju neku polit. ideju i praksu postoje već u ranijim fazama povijesti filma, a P. se od njih razlikuje: a) gotovo istodobnim pojavljivanjem u velikom broju zemalja (gotovo sve države Zap. Evrope, dio socijal. zemalja Evrope, mnoge zemlje Latinske Amerike, donekle i Azije i Sjev. Amerike), i s različitim polit. režimima, sa značajnim razlikama rasnoga, etničkoga i općenito razvojnog tipa — sa zajedničkom težnjom da tendencija zadobije karakter međunar. pokreta; b) tendencijom da se izmijene sve postojeće konstituante film. i kinemat. života (karakter film. umjetnosti, sistem produkcije, distribucije i prikazivalaštva); c) integriranjem u polit. problematiku dotad često autonomno tretiranih problema individualnoga i društv. života; d) uvjerenjem da se film može djelatno uključiti i neposredno utjecati na društv. i polit. praksu. Pojava polit. filma može se tumačiti: kao odraz polit. situacije u svijetu (opasnosti blokovske podijeljenosti, otpor imperijalizmu, previranja u kolonijama, emancipacija zemalja Trećeg svijeta, eskalacija lokalnih ratova, rast tzv. nove ljevice, neofeminizma, studentskih rev. pokreta i dr. — što je sve /uz kritiku kapitalističkog sistema i »tržišnog mentaliteta«/ osnovna tematika polit. filma); također kao odraz shvaćanja uloge masovnih medija kao bitnih činitelja života — težnje da se prevladaju estetizam i psihologizam prethodnih struja u povijesti filma (posebno modernizma), te klasna pomirljivost ili metaforičnost socijalnopolit. filma; kao odraz težnje da film otkrije — za potrebe nove društvenopolit. prakse — nove moduse realizma (pod utjecajem televizije koja neposrednijim metodama bilježi svakodnevicu i ažurnije prati aktualna zbivanja, zatim dokumentarističkih škola → Free Cinema, → filma istine i → direktnog filma). Osim potonjih, među prethodnike polit. filma mogu se ubrojiti → Dziga Vertov i njegova grupa → Kino-oko te, neposrednije, filmovi tzv. crne serije u Poljskoj, nastavljači poetike tal. neorealizma koji problemsko težište stavljaju na polit. dimenziju života (npr. Francesco Rosi), predstavnici tzv. mladoga njemačkog filma (→ njemačka, savezna republika njemačka), dio predstavnika franc. novog vala (posebno Jean-Luc Godard), mnogi sineasti iz zemalja Trećeg svijeta, anonimni filmaši koji bilježe akcije gerile, pripadnici lijevo orijentiranih neovisnih film. grupa, pojedini predstavnici am. (o Hollywoodu neovisnog) filma i dr. Iako P. nikad nije prerastao u stilski jedinstveni i organizirani pokret, potonju je značajku ipak donekle zadobio zahvaljujući sve češćim solidariziranjem i (ponekad agresivnim) istupima sineastâ srodnih pretenzija (osobito na festivalima u → Cannesu, Berlinu, Oberhausenu i Veneciji — od kojih neki zbog toga privremeno prestaju djelovati ili počinju otvoreno favorizirati polit. film), manifestnim istupima (npr. dokument franc. sineastâ »Opće stanje filma«/ → francuska/), te pojavom utjecajnih teoretičara filma neomarksističke orijentacije (→ marksistička teorija). Sve to kulminira priznanjima koja su pojedini polit. filmovi dobili na najznačajnijim festivalima: npr. Grand Prix u Cannesu za film »Kad bi...« (1968) Lindsaya Andersona te u Berlinu za film »Rani radovi« (1969) Želimira Žilnika, pa i Oscar za film »Z« (1968) Costa-Gavrasa, i dr. U to doba, među već prilično brojnim predstavnicima struje dolazi do polarizacije na »umjerenije« i »radikalnije«. Umjerenije tendencije odlikuje pomirljiviji stav prema uvriježenim produkcijskim, distribucijskim i prikazivalačkim metodama, djelomice i prihvaćanje → sustava zvijezdâ i žanrovskog ustrojstva kinematografije, oslanjanje o poetiku klas. fabularnog filma — uz tek pojedine tekovine novijih dokumentarističkih strujanja i televizije (stoga radikalnija struja takve filmove kvalificira kao »filmove s političkom tematikom«, no koji nisu i »politički mišljeni«). Radikalniju struju označuje jasno izraženi otpor prema svim institucijama u kinematografiji, kao i gotovo asketsko podvrgavanje filma funkciji klasne borbe, ponekad i autorska samozatajnost (neki i ne potpisuju svoja ostvarenja), zaziranje od svakog esteticizma (stoga i od fabularnosti) ili preuzimanje poetike sovj. revolucionarnog filma, uvjerenje da film treba biti sredstvo (i militantne) agitacije, informiranja, marksističkog obrazovanja, eventualno da može imati i plakatski karakter — sa sveukupnom konzekvencijom u negiranju vrijednosti golemog dijela filmske umj. baštine te s definicijom da film mora biti »politički mišljen« — tj. da jezgra njegova nastajanja mora biti politika kao determinanta društv. života i individualne sudbine. Nezanimljivost takvih projekata širokoj publici i odbijanje suradnje s postojećim tipom produkcije (da bi se izbjegla opasnost nesvjesnog »korumpiranja«, kao i — općenito — pripadanja »sistemu«, »establishmentu«) uzrok su i specifične prakse ove zapravo altern, kinematografije: pripadnici se ujedinjuju u svojevrsne film. »kooperative«, »komune« i sl.; izdvajaju se među ostalima, poč. 60-ih godina Grupo Ukamau u → Boliviji i → Cinema Nôvo u Brazilu, potkraj desetljeća brojne grupe u → Argentini, Group Ogawa u Japanu, Grupa »Dziga Vertov« pod vodstvom Godarda i Jeana-Pierrea Gorina te SLON pod vodstvom Chrisa Markera u Francuskoj. Težnja im je da se povezu s drugima u svijetu i skromnim sredstvima realiziraju filmove koji se (budući da ne mogu prodrijeti u stand. kino-mrežu) prikazuju na sastancima polit. istomišljenika, u umj. kinima, studentskim kampusima, vlastitim klubovima, na festivalima sklonim polit. filmu i sl.

Zbog raslojavanja unutar nove ljevice na Zapadu, zasićenosti publike stvorenim klišejima (ponekad i s obilježjima socrealizma), nejedinstvenosti pripadnikâ struje, ponekad i odsustva istinskoga polit. vizionarstva pa čak i realnijega polit. programa, odustajanja nekih pokretu sklonih producenata da daju podršku ovakvim projektima, ponegdje i zbog mjerâ drž. opresije, u osnovi pasivizirajuće uloge tzv. novog Hollywooda (koji spektakularnijom obradbom sl. tematike čini najširoj publici nezanimljivima i projekte umjerenijeg usmjerenja struje) dolazi do zamiranja tendencijâ polit. filma, osobito onih radikalnijeg krila. Ipak, P. je kao posljednji veliki pokret u povijesti filma okupio mnogobrojne sineaste (često i iznimno značajne). Uz već spomenute, ističu se: Gillo Pontecorvo, Bernardo Bertolucci, Marco Bellochio, Francesco Maselli, Gianfranco Mingozzi, Elio Petri, Pier Paolo Pasolini, Ugo Gregoreti, Giuseppe Ferrara i Liliana Cavani u Italiji, Yves Boisset u Francuskoj, Vilgot Sjöman i Bo Widerberg u Švedskoj, Miklos Jancsó i Peter Bacsó u Madžarskoj, Andrzej Wajda u Poljskoj, Theodhoros Angelopoulos u Grčkoj, Alexander Kluge, Reinhard Hauff, Peter Lilienthal, Volker Schlöndorff, Margarethe von Trotta, Rainer Werner Fassbinder i Vladimir Kristl u SR Njemačkoj, Ken Loach u Vel. Britaniji, Emile De Antonio i Haskeil Wexler u SAD, Nelson Pereira dos Santos, Gláuber Rocha, Ruy Guerra i Carlos Diegues u Brazilu, Miguel Littín, Aldo Francia, Helio Soto i Raúl Ruiz u Čileu, Santiago Álvarez na Kubi, Carlos Álvarez u Kolumbiji, Jorge Sanjinés u Boliviji, kao i mnogi dr. Sudjelujući u filmovima polit. tematike, specifični image stekli su i neki već poznati glumci: Yves Montand, Simone Signoret, Gian Maria Volontè, Vanessa Redgrave, Jane Fonda, Jean-Pierre Léaud, Pierre Clémenti, Juliet Berto, Anne Wiazemsky, Bernard Fresson, Jean-Louis Trintignant i dr. Prvim igranim polit. filmom u SFRJ smatra se »Zavjera« (1964) Francija Križaja, a zapažena djela te vrste ostvarili su Dušan Makavejev, Bata Čengić, Živojin Pavlović, Fadil Hadžić, Krsto Papić i dr.

Nakon jenjavanja poleta polit. filma, dio njegovih predstavnika vraća se ranijim stvaralačkim preokupacijama, neki su primorani raditi u egzilu (npr. Littín i Rocha), neki se uklapaju u postmodernističke tendencije svjetskog filma ili se posve uključuju u komerc. kinematografiju, dok manji broj djelima sl. odlikâ povremeno svraća pažnju na sebe. Komponente političnosti otada su, ipak, u globalu svjetske film. produkcije znatno zamjetljivije.

2. Naziv za film. žanr: a) općenito se odnosi na sve filmove u kojima je polit. tematika dominantna; b) specifičnije, odnosi se na sâma djela struje polit. filma koja su se, usprkos međusobnim razlikama, svojedobno — zbog razlikovanja od ostalih vrsta filmova — prihvaćala kao zaseban, potpuno samostalan žanr.