KINO-OKO

KINO-OKO (rus. Kino-glaz), pojam koji je skovao čuveni sovj. filmski autor → Dziga Vertov, a označava i grupu filmašâ i pripadnu joj ideologiju (također Kinoki). Grupa, kojoj pripadaju sâm Vertov, njegova supruga Jelizaveta I. Svilova i brat Mihail A. Kaufman, pod tim nazivom aktivno djeluje između 1922. i 1925, no izvore Vertovljeve teorije kino-oka nalazimo još u prvim postoktobarskim danima, a posljedice i znatno kasnije (u djelovanju studija Kultkino, čijim rukovodiocem Vertov postaje 1924, ili, npr., u njegovu najznačajnijem filmu čovjek s filmskom kamerom iz 1929).

Pripadnici grupe okupljaju se oko časopisa »LEF« (kojeg je vodio V. V. Majakovski), a njihove teorije, pod snažnim utjecajem futurizma, najčišći su i najradikalniji izraz sovj. revolucionarnog patosa. Iako u svojim manifestima zaziru od fantazije i fabuliranja i u upravo grozničavoj su potrazi za sublimatom stvarnosti, Vertov i njegovi pristaše s promjenljivim uspjehom manipuliraju najrazličitijim materijalima. Kao direktna posljedica teorije kino-oka između 1922. i 1925. nastaju 23 nastavka film. novosti, tzv. kino-istina (rus. kino-pravda), a i cjelovečernji film Kino-oko (1924), koji ne treba brkati s istoimenom teorijom i grupom. Vertov i njegovi vjerni sljedbenici svoju su želju da neprestano prodiru u sve pore sovj. života provodili idejom stvaralačke unije: kamermana i njegove kamere-oka (Kaufman), montažera (Svilova) i autora-supervizora (Vertov) ili, kako sam sebe naziva, »kompozitora«. Iako se teorija kino-oka o autorskom sjedinjenju sa stvarnošću temeljila na proizvoljnostima i manipulacijama materijalom, moralna strana čitava projekta svojim je nesumnjivim vrijednostima godinama utjecala na filmske, posebno modernije stvaraoce (→ film-istina; j.-l. godard; politički film).