KAMERA, FILMSKA

KAMERA, FILMSKA, meh. optički uređaj za snimanje filma. Radi na istom optičkom principu kao i fotogr. aparat, ali i s bitnom razlikom, jer pojedinačne slike snima u slijedu, u pravilnim vremenskim razmacima na film. vrpci. Rad film. kamere temelji se na 2 osnovna principa koji su uvjetovali izum filma: → perzistencije vida (ili tromosti oka), koji uzrokuje vidni doživljaj prividnog kretanja, te intermitentnog mehanizma, koji omogućuje isprekidno kretanje filma kroz vratašca film. kamere, gdje se u ravnomjernom nizu vrši isprekidana ekspozicija sličicâ (kvadratâ). Na temelju toga, kretanje film. vrpce kroz kameru u oku gledatelja stapa se u cjelovit prividan pokret film. slike.

Povijest. Poslije otkrića perzistencije vida i, gotovo istodobno, fotografije, pojavljuju se razne naprave potaknute tim saznanjima, sve s ciljem bilježenja pokreta. Tijekom XIX st. konstruirano je više aparata koji su »stvarali« pokret iz nepokretnih slika. Prva takva (iz današnje perspektive) »igračka« bio je → thaumatrope, što ga je predstavio i prodavao Englez J. Ayrton Paris 1826; to je bila kružna ploča koja je sa svake strane imala po jednu sliku; vrtnjom ploče oko svoje osi, zbog tromosti oka, stapale su se obje slike jedna u drugu (kao da u isto vrijeme zauzimaju isto mjesto). Belgijanac J. A. F. Plateau postavio je 1829. teoriju o fenomenu prividnog pokreta koji nastaje iz isprekidajućeg niza slika. Na temelju nje konstruirao je 1832. svoj → phenakistiscope, kružni kolut s radijalno nanesenim crtežima u fazama kretanja; njegovim pokretanjem pretopile bi se razne figure u jednu jedinu, tvoreći iluziju pokreta. Istodobno, u Beču je sličnu spravu iskušao i S. von Stampfer (pod nazivom → stroboscope). Daljim razvojem ovog principa engl. matematičar W. G. Homer 1934. izradio je → zoetrope, bubanj s prorezima u kojima se pokretala vrpca sa slikama. Franc. optičar Molténi sastavio je projekcijsku verziju ovog principa, upotrijebivši prozirne diskove i rotirajuće zaslone s prorezima. Polovicom XIX st. austr. oficir i izumitelj F. von Uchatius primjenjuje 1853. dva uređaja; već poznati Plateauov rotirajući kolut kombinira s laternom magicom i tako na platno projicira »žive slike«. Napredak je bio u tome što, kod pokretne slike koju projicira na platno, primjenjuje isprekidano smnjenjivanje slikâ. Korak dalje, također postignut principom isprekidanog pokretanja slikâ, ostvario je 1866. L. S. Beale izumom naprave slične malteškom križu, koju je 1884. adaptirao i patentirao londonski optičar W. C. Hughes pod imenom choreutoscope. Upotrijebljena je laterna magica za projekciju niza crt. nepokretnih slika u brzom slijedu; izmjenu svake slike pokrivao je pokretni zaslon. Savršenije rješenje pronašao je franc. zabavljač, umjetnik i izumitelj É. Reynaud; on je 1877. načinio optičku spravu → praxinoscope, koristeći bubanj sa zrcalima, kako bi se optički stabilizirale sličice koje se prenose na pokretnoj vrpci. Daljim usavršavanjem svoje naprave uspjelo mu je projicirati pokretne slike i na platno; bile su crtane rukom na prozirnu, perforiranu, elastičnu vrpcu. Primjeni film. kamere u budućnosti pridonijeli su u prvoj polovici XIX st. i izumitelji fotografije: J.-N. Niepce (héliographe, 1826), L.-J.-M. Daguerre (daguerreotype, 1839), W. H. Fox Talbot (calotype, 1841) i dr. Razvoj fotografije postupno je zamijenio slike i crteže pri eksperimentiranju s raznim napravama za oživljavanje pokreta u slici. Engl. fotograf i kipar F. Scott Archer predočio je 1851. postupak na vlažnoj kolodijskoj tehnici; ploče su se eksponirale dok su još bile mokre i bila im je povećana osjetljivost. Premda je taj »mokri proces« bio nepraktičan, dugo se zadržao u upotrebi. Dvadeset je godina kasnije engl. liječnik i fotograf-amater R. Leach Maddox pronašao prvu upotrebljivu želatinsku emulziju; isti postupak usavršava Englez J. Burgess, koji proizvodi prve suhe želatinske fotogr. ploče. Svi pokušaji da se fotogr. sredstvima snimi kretanje još uvijek su bili nemogući — zbog nedostatka elastične i dovoljno dugačke fotogr. podloge. Ali, povećana osjetljivost fotogr. pločâ i suhi postupak učinili su fotografiju dostupnijom. U razdoblju kronofotografije uvodi se mogućnost analize niza pojedinačnih fotografija snimljenih u pravilnim vremenskim razmacima. Ta metoda analize pokreta vrlo je slična kinematografiji, pa neko vrijeme uspješno prati polagani razvitak filma. Kronofotografija se počinje sve više upotrebljavati, a sva se istraživanja usmjeruju na otkrivanje pokreta. Među prvima bio je franc. astronom norv. podrijetla P.-J.-C. Janssen koji je 1874. konstruirao → fotografski revolver, s kojim je snimljen prijelaz Venere preko Sunca nizom fotografija na ploči koja se s pomoću mehanizma sata okretala s prekidima iza leća. Englez W. Donisthorpe je opisao kameru u kojoj se suhe fotogr. ploče mogu eksponirati u brzom slijedu, kako bi se raščlanio pokret; tako snimljena i kopirana slika mogla se analizirati u zoetropeu s prekidima kao anim. slika. Svoj izum patentirao je 1876. pod imenom kinesigraph, predlažući spoj ovog aparata s upravo proizvedenim phonographom Th. A. Edisona radi snimanja i prikazivanja dramskih izvedbi.

Prve prave kronofotografije napravio je engl. fotograf E. Muybridge. Provjeravajući 1878. tvrdnju franc. fiziologa É.-J. Mareya, prema kojoj konj u galopu u jednom trenutku ni s jednom nogom ne dodiruje zemlju, postavio je u pravilnim razmacima 12 fotogr. aparata s čijih je okidača poprečno preko trkališta išlo isto toliko tankih vrpca; konj bi u trku dotaknuo vrpcu koja je aktivirala zaslon aparata, pa je u nizu snimljena snimka za snimkom; na taj način Muybridge je ostvario prve serijske fotografije. Da bi mogao stvoriti sintezu pokreta iz serijskih fotografija, on je 1880. napravio spravu za projekciju koju je nazvao zoopraxiscope, koristeći izume Plateaua i von Stampfera; to je prva naprava s pomoću koje su se statične fotografije projicirale na platno u brzom slijedu, da bi se zbog perzistencije vida stvorila iluzija pokreta. Taj projektor sastojao se od 2 staklena diska: na jednom su bile serijske fotografije koje su se vrtile u jednom smjeru, dok se drugi, s prorezima, okretao u suprotnome i služio kao zaslon. Muybridgeova dostignuća bila su velik poticaj dr. istraživačima kronofotografije, analize i sinteze pokreta; u njima se već naziru prvi obrisi buduće kinematografije. Njegov glomazni sustav fotoaparata usavršio je Marey. Želeći smjestiti čitavu seriju kronofotografija na jedan jedini negativ, 1882. je konstruirao → fotografsku pušku koja je snimala 12 slika u sekundi. Nakon toga (1887) Marey konstruira chronophotographe, primitivnu kameru u kojoj se savitljiva papirnata vrpca isprekidno pokretala (s pogonom na ručicu). Tri godine kasnije usavršava svoj aparat u suradnji sa G. Demenyjem; umjesto papirnate vrpce u aparat je uložio prozirni celuloidni smotak na koji se u 1 sekundi moglo eksponirati i do 60 snimaka. To je svakako bio jedan od važnijih koraka u povijesti razvoja film. kamere, ali to još nije bila prva film. kamera (kao što se ponekad tvrdi), jer njen mehanizam nije bio predviđen za perforiranu film. vrpcu. God. 1892. Demeny i Marey zajedno konstruiraju phonoscope, projekcijski aparat za sintezu pokreta. Njem. fotograf O. Anschütz svoje je kronofotografije ostvario s pomoću niza fotogr. aparata vlastite konstrukcije; snimao je fotografije raznih predmeta u pokretu, a snimljene slike najprije prikazivao u modificiranom zoetropeu. God. 1887. konstruira napravu elektrotahiskop, gdje su njegove fotografije na velikom disku bile isprekidno (intermitentno) osvjetljavane bljeskovima iz Geisslerove cijevi. Devedesetih godina XIX st. sastavni dijelovi buduće film. kamere već si bili prisutni kroz brojne izume koji su obilježili sedam desetljeća dugo istraživanje, odn. razdoblje koje se naziva pretkinematografskim ili predfilmskim.

Da bi počelo kinematografsko ili filmsko razdoblje, trebalo je još stvoriti film. vrpcu (→ vrpca, filmska) s → perforacijom i za nju konstruirati isprekidno-pokretne (intermitentne) mehanizme u kameri i projektoru. Am. izumitelj G. Eastman pridonio je tom traženju, kada je 1879. počeo proizvoditi suhe želatinske ploče (bio je to velik napredak u odnosu na nepraktične mokre kolodijske ploče). Izumitelje je još više ohrabrio proizvevši negativ na smotanoj papirnatoj podlozi (1884). Najveći napredak postignut je otkrićem celuloidnog materijala koji je također počeo proizvoditi Eastman 1887, otprilike u isto vrijeme s nekim dr. izumiteljima u Vel. Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Tako se stiglo do elastičnog nosača slike koji se tražio već od prvih pokušaja snimanja pokreta. God. 1889. Eastman u vlastitoj tvrtki proizvodi savitljivu, prozirnu celuloidnu vrpcu. Pri određivanju dimenzijâ standardne film. vrpce i razmaka između perforacijâ s ukupnom širinom od 35 mm, kao i dimenzijâ film. sličice od 18 x 24 mm, odn. omjera stranica 1 : 1,33, bitan doprinos dao je i am. izumitelj Th. A. Edison, zajedno sa svojim suradnikom W. K. L. Dicksonom. Određene su 4 perforacije sa svake strane pojedine sličice (kvadrata), s pomoću kojih se film mogao nesmetano voditi putem zupčanika, pa je tako postalo moguće da se film u prolazu kroz kameru može na mahove zadržati i propuštati u transportnom mehanizmu. Stvorila se i mogućnost za snimanje kontinuirane slike neograničene dužine. Edison izumljuje → kinetegraph, aparat koji je mogao snimiti 48 sličica u sekundi. Uza nj konstruirao je i posve nov projekcijski aparat → kinetoscope, ali samo za pojedinačno gledanje slika.

Prvu film. kameru proizveli su u Lyonu braća A. i L. Lumière. Baveći se mišlju da konstruira projekcijski aparat koji bi omogućio prikazivanje filma pred većim brojem gledatelja, mlađi brat Louis stvorio je sintezu svih ranijih nastojanja. Na njegovu aparatu cinématographe (kombiniranoj kameri i projektoru) novost je bila ekscentrična pogonska zupčasta hvataljka, koja je u pravilnim vremenskim razmacima propuštala celuloidnu vrpcu kroz vratašca kamere i projektora. S bratom Augusteom adaptirao je čunjak tadašnjega šivaćeg stroja i tako riješio problem izmjeničnog pokretanja i zaustavljanja film. vrpce. To toliko očekivano rješenje bilo je prvi put ugrađeno u kameri braće Lumière, čija je konstrukcija dovršena potkraj 1894, a patentiranje obavljeno 13. veljače 1895. Prvo javno prikazivanje filma pomoću cinématographea zbilo se 28. prosinca 1895, kada su braća u Parizu prikazala svoj prvi film. program uz naplatu ulaznica. Aparat braće Lumière bio je bez sumnje najsavršeniji od svih dotad, pa je već do polovice 1896. bio u upotrebi u gotovo cijeloj Evropi, a ubrzo i širom svijeta.

S kinemat. aparatima eksperimentiralo se i u dr. zemljama. U Vel. Britaniji B. Acres je 1895. razvio svoju kinetičku lanternu (kinetic lantern), kombinaciju kamere i projektora; bio je prvi Englez koji je uspješno prikazao projicirane filmove. Engl. optičar i proizvođač instrumenata R. W. Paul konstruirao je projektor i kameru polazeći od Edisonova kinetoscopea, nepatentiranog za Evropu. Surađujući s Acresom, proizveo je 1895. upotrebljivu kameru. Nastavljajući radom samostalno, Paul je samo nekoliko tjedana poslije braće Lumière (poč. 1896) projektirao svoju kameru-projektor animatographe. Da bi riješio intermitentno pomicanje filma, upotrijebio je mehanizam → malteškog križa. Konstrukcije kamerâ i projektorâ do danas su se relativno malo mijenjale. Mehanizam za isprekidno pokretanje filma koji je upotrijebio Paul još uvijek se isključivo upotrebljava u film. projektorima, a zupčaste hvataljke braće Lumière nalaze se (u različitim oblicima) u većini današnjih kamera.

Suvremena kamera. Može se razvrstati prema različitim namjenama snimanja, kao i prema upotrebi postojećih film. formata (→ formati, filmski) od 35 mm, 16 mm, super 16 mm, super 8 mm, 65 mm, 70 mm i dr. Bez obzira na namjenu snimanja i formate film. vrpce, kamere imaju nekoliko zajedničkih i vrlo sličnih elemenata koji se mogu grupno opisati. Film. kamera sastoji se od nekoliko gl. grupa dijelova: 1) transportni mehanizam; 2) kućište; 3) optički sustav; 4) spremnik za vrpcu; 5) pogonski mehanizam; 6) kontrolni mehanizam.

Transport vrpce kroz kameru izvodi se pomoću 2 mehanizma: a) transportnog mehanizma koji neprekidno izvlači neeksponiranu vrpcu iz njezina spremnika i nakon eksponiranja u vratašcima kamere odvodi je u drugi spremnik — onaj za namotavanje; b) intermitentnog mehanizma, mehanizma za isprekidno pomicanje filma, koji djeluje u samim vratašcima kamere, između 2 petlje, iznad i ispod vratašca, a unutar sâmoga transportnog mehanizma. To je jedan od najvažnijih dijelova za rad film. kamere. Djeluje serijom koordiniranih pokreta u svom mehanizmu — vrlo složenom sklopu preciznih dijelova. Razlika između ta 2 mehanizma je u tome, što se u toku transportnog pomicanja film. vrpca kreće kontinuirano, a u toku intermitentnog pomicanja na mahove. To su 2 različita istodobna pomicanja filma, unutar naoko istog toka kretanja filma kroz kameru. U intermitentnom mehanizmu svaka se sličica filma u djeliću sekunde trenutačno zaustavlja, u vratašcima kamere iza otvora objektiva, dovoljno dugo da bi se film eksponirao.

Zaslon ili → sektor rotirajući je sinkroniziran s intermitentnim mehanizmom, tako da je sektor otvoren u djeliću sekunde kada sličica miruje i prima svjetlost u trenutku eksponiranja; to vrijeme naziva se svijetlom fazom. U onom dijelu sekunde kada je zatvoren, sektor zaklanja od svjetlosti sličicu, koja u tom trenutku putuje prema dolje, da napravi mjesto za sljedeću; to vrijeme naziva se tamnom fazom. Tako, sličicu po sličicu, vrpca putuje kroz vratašca kamere, odn. slika se zaustavlja i eksponira, i opet — nakon eksponiranja — kreće. Zaustavljanje i pomicanje traju otprilike jednako dugo. Složena funkcija intermitentnog mehanizma osigurava da se, primjerice, za vrijeme 24 (ili 25) pomicanja i zaustavljanja u sekundi (koliko je potrebno za stvaranje iluzije zbiljske brzine kretanja) film. vrpca 24 (ili 25) puta zaustavlja i stabilizira u vratašcima kamere, u istom položaju, s dozvoljenom greškom od najviše 0,0254 mm. Najvažniji dio intermitentnog mehanizma jest čunjak koji u ekscentričnom pokretu s jednom ili više hvataljki ulazi u perforaciju i povlači svaki kvadrat vrpce prema dolje, tako da se sličica (kvadrat) nađe u okviru koji je točno iza objektiva. U trenutku kada hvataljke izlaze iz perforacije prema gore i spremaju se za novo pomicanje, jedan ili više zubaca sa svake strane, u funkciji kontra-hvataljke, utiskuje se u perforaciju u onom dijelu sekunde, kada vrpca u vratašcima miruje, a tada se vrši eksponiranje sličice. Kontra-hvataljke osiguravaju da se ekspozicija u vratašcima vrši bez vibracija, što je uvjet za maksimalni stabilitet film. slike.

Kućište ili tijelo kamere je prostor u kojem su smješteni transportni mehanizam i ostali njezini dijelovi. Nepropusno je za svjetlo, a u određenim namjenama i za zvuk. Kućišta nekadašnjih studijskih kamera konstruirana su s povećanom čvrstoćom, teškim spremnicima, a po građi su sličila nekoj ovećoj kutiji. Pojavom zvuka na filmu profesionalne kamere su u početku bile opremljene blimpom, tj. zaštitnim oklopom protiv šuma mehanizma kamere i pogonskog motora, kako bi istodobno bilo moguće i snimanje zvuka. U novije vrijeme kamere za ton. snimanje zvučno su izolirane i protiv vlastitog zvuka u sâmoj konstrukciji kućišta (engl. self blimped). Najprije su zvučno izolirane 16mm kamere, a danas postoji zv. izolacija i na 35mm kamerama. Kućišta, spremnici, vrata i mehanizmi posebno su akustički uređeni, tako da se meh. zvuk smanjuje na minimum. Kućišta se međusobno razlikuju prema tipovima pojedinih kamera različitih u izvedbi, veličini i namjeni, a prilagođena su potrebama snimanja. Reporterske, terenske ili ručne kamere imaju kućišta od lagane lijevane legure; oblikovana su prema zahtjevima njihova mehanizma, kao i za sve moguće položaje snimatelja za snimanja.

Optički sustav kamere omogućuje stvaranje slike na filmu. Sastoji se od seta → objektiva, ili pak zoom-objektiva, koji su smješteni u predviđena ležišta u kameri, te od tražila, s pomoću kojega se promatra i kontrolira slika za vrijeme pripremanja film. kadra, kao i za vrijeme snimanja. Objektivi se na kameru ugrađuju na 2 načina: s pomoću tzv. bajunet-ležišta ili navoja, skidanjem jednog objektiva u zamjenu za drugi, i s pomoću zaokrenutog diska s ležištima objektiva. Na zaokretnom disku mogu biti ugrađena 3 ili više objektiva; svaki od njih može se okretati i staviti u novi položaj ispred otvora vratašca. Zaokretni disk zamjenjuje se sve više zoom-objektivom koji ima promjenljive vidne kutove i zamjenjuje cijeli niz objektiva s fiksnim fokusom.

Tražilo je već kod prvih film. kamera bilo neophodno da bi snimatelj mogao vidjeti kako će objektiv formirati sliku na vrpci. U početku optičko tražilo bilo je izvana ugrađeno na kućištu kamere. Ono je »gledalo« istodobno s objektivom kamere, ali ne kroz njega. Slika koja se projicirala kroz objektiv na vrpcu nije bila istovrsna s onom u oku snimatelja. U širem planu kadra razlika je bila mala, ali u krupnom planu odstupanje (→ paralaksa) od zamišljene kompozicije kadra stvaralo je poteškoće. Drugo rješenje nalazilo se u pomicanju filma u stranu, nešto više od širine vrpce, a na njegovo mjesto stavljalo se mutno staklo na kojem je snimatelj mogao vidjeti istovrsnu sliku, ali samo u vrijeme komponiranja kadra. Međutim, za vrijeme rada kamere, slika se mogla pratiti jedino kroz zadnju stranu vrpce, putem tražila koje je bilo zasjenjeno. Dolaskom tzv. antihalo zaštitnog sloja na pozadinu kolor-filma, postala je otežana vidljivost kroz film i taj je način stoga napušten. Kod pokretnih kamera trebalo je smisliti nešto praktičnije; odgovarajućeg rješenja nije bilo sve do otkrića u Njemačkoj, kada je 30-ih godina konstruiran sustav refleksnog gledanja, kroz refleksno tražilo. Ovaj sustav daje snimatelju preciznu sliku bez ikakve paralakse, jer se radnja može pratiti kroz objektiv kamere. Postoje 2 osnovna tipa refleksnih tražila: a) sa zrcalnim sektorom koji sliku reflektira u tražilo u tamnoj fazi, kad je sektor zatvoren; b) s prizmom smještenom između objektiva i sektora, koja odvaja dio svjetlosnog snopa prema tražilu. U novijoj proizvodnji film. kamerâ (npr. »Arriflex 35 BL III«) pojavila se video-adaptacija koja omogućuje redatelju i drugima što sudjeluju u realizaciji filma da, neovisno o snimatelju, istodobno promatraju sliku na više monitora za vrijeme pokusa i snimanja; slike na monitoru vjerne su perspektivi scene i kompoziciji kadra. Upotrebom video-adaptacije postiže se ušteda vremena i smanjuje cijena koštanja filma.

Kompendij (također sjenilo ili sunčani zaslon) je naprava s držačem za filtre i ostali optički pribor. Stavlja se ispred objektiva. Osnovna mu je svrha zaštititi objektiv od nepoželjnih refleksa, osobito onih koji dolaze od protusvjetla. Može biti fiksan ili pokretljiv; nalikuje kožnom mijehu i može se po potrebi skraćivati i rastezati po kliznom nosaču pričvršćenom za kućište kamere. U nj su ugrađeni i držači za filtre; neki od njih mogu pomicati filtar u okomitom smjeru, što omogućuje upotrebu prelaznih filtara, a neki se mogu i kružno pomicati oko optičke osi, što služi kod upotrebe polarizacijskih filtara. Ima kompendijâ u koje se mogu stavljati različite maske za pojedine efekte; umeću se u prorez na vanjskom rubu kompendija, a mogu se staviti i na unutrašnji rub — bliže objektivu, ovisno o tome želimo li efekt mekanijih ili oštrijih kontura.

Spremnik za vrpcu ili kazeta sastoji se od jedne komore koja nosi obje role filma, ili od dvije zasebne komore zatvorene poklopcem u obliku diska. Obično je smješten s vanjske strane kamere na vrhu ili sa strane, a ponekad i u sâmom kućištu kamere. Film se ulaže u spremnik u mraku i jednim dijelom je iz njega izvučen, da bi se mogao uložiti u mehanizam kamere. Kod spremnika s dvije komore u jednoj je neeksponirana, a u drugoj eksponirana rola filma koja je već prošla kroz vratašca kamere. Film se navodi oko gornjeg zupčanika za vođenje filma i s odgovarajućom gornjom petljom ulaže u vratašca kamere i intermitentni mehanizam. Preko donje petlje i donjeg zupčanika film se dovodi u drugi spremnik, gdje mu se kraj pričvršćuje za jezgro spremnika. Petlja se obvezno nalazi s gornje i donje strane unutar transportnih zupčanika, tj. iznad i ispod otvora u vratašcima kamere; potrebna je radi promjenâ unutar neprekidnog kretanja vrpce, koje nastaju uslijed isprekidnog pomicanja filma u otvoru vratašca kamere, gdje se vrši eksponiranje svake pojedine film. sličice.

U spremniku s jednom komorom smještene su obje role filma. Kad kamera radi, jedna se rola smanjuje, a snimljeni materijal se premotava u prostor predviđen za drugu. Pogonski zupčanici nalaze se ili u kućištu kamere (npr. »Mitchell S 35 R«, »Panavision Panaflex 35«), ili u spremnicima (npr. »Arriflex 35«, »Ariflex 35 BL«, »Cameflex CM 3«). Kod spremnika s jednom komorom zupčanici za transportiranje vrpce nalaze se u spremniku; prije ulaganja filma u nj treba u tamnoj komori pripremiti petlju koja se onda samo uloži u kameru. Spremnik se izvana pričvršćuje na kameru, a petlja se nalazi izvan spremnika i ulaže u njezina vratašca koja se zatvore, pa je kamera tako pripremljena za upotrebu. Profesionalna studijska kamera, npr. »Arriflex 35 BL III«, ima 2 koaksijalna spremnika prislonjena o stražnji dio kućišta; unutar svakog od njih nalaze se pogonski zupčanici, a petlja je između njih i ulaže se u vratašca kamere.

Pogonski mehanizam većine profesionalnih kamera radi s pomoću elektromotora — strujnoga ili baterijskoga. Konstrukcija elektromotora, kao gl. izvora energije za film. kameru, izvedena je tako da mehanizam pokreće vrlo ujednačenom brzinom (24/25 sličica u sekundi) i s najmanje napora. Bitan je postojan rad motora, da bi dispozicije filma zadržale ujednačenost. Važne osobine elektromotora za pogon kamere jesu: što brži i precizniji početak rada kod određene brzine; sposobnost da radi bez prekomjernog zagrijavanja; sposobnost neprekidnoga i postojanog rada. Danas se za pokretanje kamere upotrebljavaju 3 vrste motora: sinkroni, blokirani i motor s promjenljivom brzinom. Sinkroni motori imaju ustaljenu brzinu, bešuman rad i sposobnost preciznije sinkronizacije sa sl. motorima koji pokreću naprave za snimanje zvuka; upotrebljavaju se kod istodobnog snimanja zvuka i slike; rade s trofaznom izmjeničnom strujom napona 220 V i frekvencije 50 Hz (postoje i jednofazni motori do 110 V, npr. u SAD); izvor energije dobivaju direktno iz gradske mreže ili iz vlastitih generatora. Blokirani motori upotrebljavaju se za snimanje stražnjih projekcija i za daljinsko izoštravanje žarišta. Motori s promjenljivom brzinom rade s puno šuma, jer nisu opremljeni zaštitom protiv zvuka i upotrebljavaju se samo za snimanje slike; sadrže poseban otpornik koji upravlja radnom brzinom od najmanje 4 do 50 i više fps (kvadrata ili sličica u sekundi); najnoviji tipovi imaju tranzistorske sustave, da bi brzina bila potpuno ujednačena. Kombiniraju se i s dr. motorima koji imaju signalne generatore umetnute u njihovo krugove, a koriste se novim metodama za sinkronizaciju slike i zvuka; najpoznatiji je DC servo-motor na istosmjernu struju. Motori su obično zasebni dijelovi i lako se montiraju na kameru i zamjenjuju. Većinom rade na jedno-, dvo- ili trofaznu izmjeničnu struju AC 110 ili 220/230 V kod snimanja u ateljeu. Neki modeli prema izradbi rade na istosmjernu struju (DC) iz akumulatora s naponom koji može biti 8, 12, 16 ili 24 volta. Kod nekih kamera transportni mehanizam pokreće i pogonska opruga ugrađena u tijelo kamere, a navija se s pomoću ručice.

Kontrolni mehanizam kamere sastoji se od uređaja za kontrolu i instrumenata čiji dijelovi omogućuju rukovanje kamerom i pružaju podatke o njenom radu. Uz upotrebu ručnog regulatora danas se kod nekih dijelova kamere sve više primjenjuju tzv. servo-uređaji. Servo-upravljanje može biti priključeno na žarište objektiva i prstene dijafragme. Na servo-uređaj mogu se spojiti i zoom-objektivi, kako bi se vrlo precizno mogle odrediti brzine njegovih pokreta. Među mnogim napravama i instrumentima (koje snimatelj ima na raspolaganju u svrhu raznih kontrola) bitne su sljedeće: a) prekidač za uključivanje kamere koji se nalazi na sâmom motoru ili na dovodnom kabelu (kamere na pogon oprugom uključuju se pritiskom na dugme koje oslobađa zapor mehanizma); b) vanjska kontrola žarišta postiže se s pomoću oznaka za izoštravanje na žarišnom prstenu objektiva (takve oznake određene su za visok stupanj točnosti, a smještene su tako da se njima lako služi i asistent snimatelja); c) vanjska kontrola irisa prilagođuje dijafragmu bez dodirivanja objektiva (ova regulacija upotrebljava oznake na izmjenijivim pločicama koje se primjenjuju za svaki tip objektiva); d) automatska kontrola pretapanja je dodatna namjena kojom su opremljene neke novije kamere za snimanje u studiju (sektor se el. putem automatski zatvara i otvara proizvodeći pretapanje, kao i rastamnjenje i zatamnjenje); e) brojač metraže može biti mehanički i pogon dobiva iz gl. osovine te točno mjeri metražu eksponiranog filma; u novije vrijeme upotrebljava se el. digitalno brojilo ugrađeno u jednom udubljenju kućišta, tako da se može očitati i pri svjetlu jakih reflektora; kod kompaktnog spremnika s jednom komorom (npr. »Arriflex«, »Cameflex«) koristi se jednostavnija naprava: valjak leži na vanjskom rubu neeksponirane film. vrpce u spremniku i putuje po njenom rubu onako kako se film »troši«; kazaljka je spojena s valjkom i na vanjskoj strani spremnika pokazuje metražu; f) brojač kvadrata bilježi put pojedinačnih sličica kod snimanja s kamerom s varijabilnim sektorom u svrhu odtamnjenja, zatamnjenja, pretapanja, nekih trikova, kao i kod kamera za animaciju, gdje se sličice broje unaprijed ili unatrag; g) ugrađeni telemetar dodatak je žarišnoj kontroli (njime se postiže precizno izoštravanje bez upotrebe metra); h) tahometar se koristi kod motora promjenljivih brzina (osnovna mu je svrha odrediti točnu brzinu kamere, a njegova skala označena je film. sličicama u sekundi); i) automatski sigurnosni prekidač ugrađen je u mnoge kamere za snimanje zvuka, koje rade sasvim bešumno, pa se kvarovi u unutrašnjosti kamere teško primjećuju (prevelika ili premala petlja, ili pak pucanje filma) /u takvom slučaju sigurnosni prekidač djeluje već na lagani pritisak film. vrpce i zaustavlja rad kamere, ako film kroz nju ne prolazi ispravno/; j) libela je mali instrument, ali od velike koristi snimatelju (kontrolira položaj kamere koji se često mora mijenjati radi snimanja iz različitih kutova).

Vrste kamera. Film. kamere dijele se: a) prema namjeni; b) prema tipu (popularno — marki).

Prema namjeni, uz prethodno već opisani stand. tip, ističu se sljedeće kamere za specijalne svrhe i načine snimanja:

Tonska kamera istodobno snima sliku i zvuk, što osigurava postojani sinkronitet. Od pojave zv. filma do pojave televizije, snimanje zvuka vršilo se na razne načine — ovisno o vrstama kamerâ i svrsi snimanja (→ fonografija na filmu; snimanje zvuka). Kamere su bile osobito prilagođene uvjetima za snimanje film. novosti. Prednost im je bila što su odmah sinkronizirale zvuk i sliku pri snimanju većih skupova, prilikom raznih intervjua, kao i ostalih zbivanja u kojima je bila važna zv. komponenta; to su bile sljedeće kamere: »Cameraeclair« sa slikom i optičkim tonom na posebnoj vrpci; »Akeley Sound«, ton. kamera koja se dugo vremena javljala u vezi s film. novostima kompanije MGM; ton. verzije kamera »Mitchell« i »Newall«, zatim »Vinten Sound« i sovj. kamera novije proizvodnje »Era 1 K. O. S.«. Te su kamere bile smještene u kutije nepropusne za zvuk (blimp). Modeli 35mm ton. kamera bili su teški i trebalo je dosta vremena da ih se pripremi za snimanje. Televizija je svojim dnevnim vijestima potisnula 35mm film. novosti, pa se taj tip kamera više ne upotrebljava. Potrebe televizije za kamerom koja će istodobno snimati sliku i zvuk na istu vrpcu, tzv. jedostruki sistem (engl. single system sound), dovele su do konstrukcije posebne 16mm kamere za tu svrhu; ona zvuk snima optičkim ili magn. sredstvima (»Auricon Cine-Voice«). Teh. razvoj u ovom području doveo je do sve češće uporabe mehanizma za magnetsko, a ne optičko snimanje. Ovakve kamere mogu se upotrijebiti i u dr. svrhe, ako se primijeni dvostruki sistem snimanja zvuka (engl. double system), koji omogućuje montiranje slike i zvuka, snimljenih istodobno, ali odvojeno (»Arricord Double-System« — 35mm s magn. zvukom). Kod istodobnoga, ali odvojenog snimanja slike i zvuka, ton se snima izvan kućišta kamere na poseban magnetofon visoke kvalitete; zbog toga je kamera laganija i pogodnija za rukovanje. Donedavno se i kod odvojenog snimanja kamera stavljala u blimp; tako se sprečavalo da mikrofon na sceni zabilježi zvuk motora, lepršanje petlji i rad intermitentnog mehanizma. Danas su u uporabi mnoge ton. kamere zvučno izolirane već u svojoj vlastitoj konstrukciji (engl. self blimped). Pogonski dijelovi svedeni su na minimum (npr. »Eclair 16 NPR« upotrebljava istu osovinu i za motor i za sektor). U čvrstom tijelu kamere cijeli se njezin mehanizam pričvršćuje o jednu ploču koja akustički pluta u kućištu, kako bi apsorbirala šum motora u pogonu, svodeći ga na minimum od 31 db. Kućište je izolirano od šuma mehanizma bez uporabe vanjskog blimpa (npr. »Panavision-Panaflex«, »Arriflex 16« i »Arriflex 35 BL«, »Mitchell Mark III«, »Eclair NPR« i dr.). Kod navedenih kamera kućišta, spremnici i vrata akustički su dorađeni. Intermitentni mehanizam prigušen je konstrukcijom hvataljki i film. staze. Usmjereni mikrofoni odstranjuju šumove koji dolaze iza njih i osiguravaju bešumnu pozadinu. Kod ovakvoga ton. snimanja koristi se sinkro-generator, pri čemu je pulsni generator spojen na jednu pogonsku osovinu kamere i proizvodi niz el. impulsa u frekvenciji koja je obično 48 Hz za 24 sličice u sekundi. Impuls se bilježi na magn. vrpcu široku 6,35 mm, predviđenu za govor. Kamera i magnetofon rade s pomoću odvojenih motora koji nisu sasvim sinkroni, a sinkro-puls kontrolira brzine kod presnimavanja; tako se postiže sinkronitet.

Ručna kamera konstrukcijski je lagana, čvrsta i lako nosiva. Drži se u ruci i tako postaje »sastavnim dijelom« snimatelja. To je stand, vrsta kamere za snimanje film. novosti i reportažâ. Upotrebljava se i za snimanje dokum. filmova, a ponekad i kod igr. filmova (kad se traže posebni efekti ostvareni pokretom kamere /tzv. slobodna kamera ili snimanje »iz ruke«/, kao i u onim uvjetima snimanja gdje nije moguće upotrijebiti stativ — tronožac na kojem kamera stoji). Za snimanje ručnom kamerom potrebna je stabilnost snimatelja; nužno je da on posjeduje »mirnu ruku«, kako bi mogao čvrsto držati kameru, a neophodna je i stabilna tjelesna ravnoteža. Suvremena ručna kamera prikladno je oblikovana, s pogodno postavljenim dijelovima za čvrst rukohvat. Uz manje razlike (ovisne o obliku kamere) postoje 2 položaja za njeno držanje: a) kamera se drži rukom s donje strane za rukohvat (Bell Howell Eyemo) /kod tipa »Arriflex 35« pogonski motor je ugrađen u rukohvat; rukohvat sa strane imaju »Eclair Cameflex M3«, »Sputnik«, »Konvas Automatic Model IKCP«/; b) čitava se težina kamere podupire ramenom (npr. »Arriflex 35« i »Arriflex 16 BL« te »Auricon Cine-Voice«) /kod ručnih kamera koje se drže samo rukom, težinu nose ručni zglob i podlaktica, pa se zato proizvode posebni držači za kamere s osloncem na ramenu/. Prvu lako nosivu kameru uopće izumio je R. W. Paul (1897).

Intervalska kamera namijenjena je sažimanju vremena, odn. snimanih događanja. To je kamera s »vremenskim razmakom«, bez konstrukcijskih promjena u sâmoj kameri, već joj se dodaje takav pogonski mehanizam za intervalsko pokretanje »sličicu po sličicu«. Način vremenskog pomaka zasniva se na automatskom eksponiranju pojedinačnih sličica u unaprijed određenim intervalima (sekundama, minutama, satima, danima). Kad se ovako snimljeni film projicira kod normalne brzine od 24 sličice u sekundi, proteklo vrijeme je kraće, a stupanj njegove zbijenosti ovisi o frekvenciji snimaka u određenom vremenu.