LZMK

Filmska enciklopedija

AVANGARDA Filmska traka traži dalje ...

AVANGARDA, naziv koji se pridijeva mnogim umjetničkim (osobito u razdoblju između 1910. i 1930), pa i film. pokretima (osobito između 1918. i 1930). Bitne značajke tih pokreta su u svjesnom, kadikad i manifestom naglašenom eksperimentiranju na području umj. izražavanja i u suprotstavljanju postojećim, tradicionalnim umj. normama. Na filmu se avangardna strujanja često pojavljuju i kao izraz suprotstavljanja → dominantnoj kinematografiji, rutinskoj komerc. proizvodnji koja je u osnovi tržišno orijentirana i koja zbog toga nema razumijevanja za umjetnički ekskluzivna i neobična djela. Zato djela avangardnog filma najčešće nastaju unutar → alternativne kinematografije ili film. amaterske djelatnosti (→ amaterizam, filmski). Ipak, iako su avangardisti odvojeni od središnjih tokova film. prakse, poneke stilske i tematske tekovine njihova stvaralaštva postupno prihvaća i dominantna kinematografija, što je posljedica promjene ukusa publike.

Na filmu se izraz avangarda najprije upotrebljavao u Francuskoj, počam od 1918. Njime su se označavale različite skupine eksperimentatora koje su raskidale s postojećom film. tradicijom. Budući da su ta eksperimentiranja bila brojna i budući da su imala dvije zajedničke odlike — svjesnost eksperimentiranja i otpor prema narativnom filmu — postoji tendencija pojedinih povjesničara filma da sva izvorna stremljenja franc. filma do 1930. imenuju avangardom (franc. avantgarde). Inače se u Francuskoj taj naziv posebno odnosi na: (1) filmski → impresionizam (Louis Delluc, Germaine Dulac, Abel Gance, Jean Epstein, Alberto Cavalcanti, Marcel L'Herbier, Jean Grémillion, Jean Renoir); (2) → čisti i → apstraktni film (Henri Chomette, Fernand Léger, Jean Grémillon, Germaine Dulac, Marcel Duchamp, Eugène Deslaw); (3) filmski → nadrealizam (Man Ray, Salvador Dalí, Louis Buñuel, Germaine Dulac, Jean Cocteau, René Clair, Jean Vigo, pa i dokumentarist Jean Painlevé).

U SSSR-u avangardom se naziva skupina redatelja koja nastupa neposredno poslije Oktobarske revolucije, nakon 1920 (Dziga Vertov, Sergej M. Ejzenštejn, Lev V. Kulješov, Grigorij M. Kozincev, Jakov A. Protazanov, Ilja Z. Trauberg) koji se usmjeruju na istraživanja u području montaže i koji smatraju da je njihova stvaralačka djelatnost u službi socijal. preobrazbe društva, pa i stvaranja nove, proleterske kulture (kako poneki među njima drže).

U Njemačkoj 20-ih godina naziv se odnosi na apstraktni film (Viking Eggeling, Walter Ruttmann), a 30-ih godina i na animacijski apstraktni film Oskara Fischingera; rjeđe se upotrebljava u svezi s film. ekspresionistima (→ ekspresionizam), premda su upravo oni djelovali na izrazito avangardne tendencije u SAD (npr. Paul Fejos i Roberi Florey). Inače, na am. avangardni film s kraja 20-ih i poč. 30-ih godina utjecala je i sovj. škola (npr. »Napomene«, 1932, Lewisa Jacobsa), zatim Fischinger (koji dolazi u SAD), te apstraktni film (npr. djelo »H20«, 1929, Ralpha Steinera).

U početku zv. razdoblja, ranih 30-ih godina, dolazi do stanovite stagnacije avangardnih usmjerenja. Uzroci su brojni: avangardna djelatnost u dr. umjetnostima, toliko poticajna za film, već je dosegla svoj vrhunac; ekskluzivnost avangardističkog djelovanja ponegdje je u suprotnosti sa službenim drž. doktrinama o umjetnosti (Njemačka u razdoblju nacizma, SSSR u vrijeme staljinističkih čistki); unošenje zvuka pridaje film. mediju daljnji stupanj realističnosti koji je gdjekada u suprotnosti s težnjama prema apstrakciji, nadrealnosti i stilizaciji koje su toliko karakteristične za avangardna strujanja.

Poslije II svj. rata avangardnima se označuju, najprije, nadrealist. tendencije u SAD (Kenneth Anger, Maya Deren), zatim djelatnost am. → underground-filma i, napokon, nastojanja → političkog filma (Jean-Luc Godard, Chris Marker). Nakon rata širenju avangardnih strujanja osobito pogoduju izumi tehnički jednostavnijih, lakše nosivih i jeftinijih 8mm i 16mm kamera.

LIT.: L. Delluc, Cinéma et vie — Confidences d'un spectateur, Paris 1919; L. Delluc, Photogénie, Paris 1920; J. Epstein, Bonjour cinéma, Paris 1921; L. Moussinac, Naissance du cinéma, Paris 1925; L. Moholy-Nagy, Malerei, Photographie, Film, Paris 1925; J. Epstein, Le cinématographe vu de l'Etna, Paris 1926; R. Canudo, L'usine aux images, Paris 1927; J. Epstein, L'intelligence d'une machine, Paris 1946; M. Lapierre (priređivač), Anthologie du cinéma, Paris 1946; M. L'Herbier (priređivač), Intelligence du cinématographe, Paris 1946; J. Epstein, Le cinéma du diable, Paris 1947; R. Manvell (priređivač), Experiment in the Film, London 1949; R. Clair, Réflexion faite. Notes pour servir à l'histoire de l'art cinématographique de 1920. à 1950, Paris 1951; B. J. Brunius, En marge du cinéma français, Paris 1954; J. Epstein, Esprit du cinéma, Paris 1955; S. V. Komarov, Kinematografija Francii (1914-1929), Moskva 1963; A. Kyrou, Le Surréalisme au cinéma, Paris 1963; J. H. Matthews, Surrealism and Film, Ann Arbor 1971; Gruppe Cinéthique, Filmische Avantgarde und politische Praxis, Reinbek 1973; G. Schlemmer, Avantgardischer Film 1951 — 1971: Theorie, München 1973; J. Mitry, Le cinéma experimental, Paris 1974; H. Scheugl/E. Schmidt, Eine Subgeschichte des Films, Lexikon des Avantgarde-, Experimental- und Underground-films, Frankfurt Main 1974; O. Vermaux A. Vermaux, Les surréalistes et le cinéma, Paris 1976.

An. Pet.


Citiranje:
AVANGARDA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 26.5.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=273>.

kratice i simboli