STANJA KAMERE

STANJA KAMERE, naziv za kinetičke aspekte uporabe kamere pri snimanju, odn. njihova očitovanja u projiciranoj snimci. Tako, kamera može biti statična (statična kamera), nepomična, a može biti i dinamična (dinamična kamera, tzv. pokreti kamere), pokrenuta, »u pokretu«. Altern.nazivi su još i statični kadar odn. dinamični kadar, no oni mogu asocirati i na statički ili dinamički karakter radnje u kadru.

Statična kamera. U usporedbi s dinamičnom, omogućuje lakše i preciznije vizualno komponiranje kadra, također i veću redateljevu kontrolu nad svim komponentama kadra; teškoće se javljaju naročito u formatima tzv. širokog platna (→ proporcije filmske slike), osobito ako je kompozicija prema strogim »klasičnim kanonima«. Tipično, upravo zbog svoje statičnosti, ona može potencirati dinamičke komponente unutar kadra (pokrete glumaca, vozila i sl.). Retorički pojačani efekt dobiva u duljim kadrovima, kada se zbog izostajanja dr. »informacijâ« gledalac počinje usredotočavati upravo na statičnost snimke, što u kontekstu djela može dobivati razne psihol., dramaturške, uže sadržajne i sl. vrijednosti: psihološki — duljiti vrijeme, dramaturški — stvarati pojačano, napregnuto očekivanje, s obzirom na smisao — sugerirati dovršenost nekog »procesa« (često se stoga upotrebljava na sâmom završetku sekvence ili filma), i sl.

Dinamična kamera. Dva su osnovna modusa pomicanja, »dinamiziranja« kamere: panorama i vožnja.

Panorama (u uporabi je i izraz »švenk« /njem. schwenken: okrenuti/), kamera čvrsto »utemeljena« svojim stativom, ali koja se rotira oko svoje osi, odn. oko glave stativa: panoramira horizontalno (panorama ulijevo ili panorama udesno) ili vertikalno (panorama prema gore ili panorama prema dolje). Takva »dinamika« → točke promatranja izrazito je funkcionalna kod film. → opisa, jer se postupno, ponekad i »analitički«, prikazuju pojedini dijelovi film. prizora (segmenti prostora, dijelovi nekog zbivanja i dr.). Panoramom se također pozornost može zadržavati na osnovnoj komponenti zbivanja (npr. panoramskim praćenjem lika u pokretu), ali se može i »premještali«, prenositi s jednog dijela prostora na okolišni, s jednog lika na drugi, s jednog dijela radnje na drugi. Takva mijena u točki promatranja može biti osobito sugestivna u → subjektivnim kadrovima. Panorame su retorički i uže dramatski osobito efektne kada nisu izričitije motivirane radnjom ili šire kontekstualno; tada one, i vrlo jasno, sugeriraju autorovu → točku gledišta, postojanje razloga panoramiranja koji tek treba saznati, pa stvaraju stav očekivanja, napetost, »perspektivu« iznenađenja (vrlo često u krim. filmovima, filmovima strave, raznim akcionim filmovima i sl.).

Vožnja, pomicanje kamere s cijelom njezinom podlogom — na specijalnim kolicima (→ kolica) ili na bilo kojem vozilu. Razlikuju se sljedeći osnovni tipovi vožnje; vožnja prema naprijed — kada se kamera iz početne točke promatranja bliži nekom objektu (jasno vidljivom — npr. čovjekovu licu, ili »transparentnije« — prema horizontu, nebu); vožnja prema natrag — kad se kamera udaljava od nekog objekta; bočna vožnja — kad kamera vozi uz neki objekt (ako se izvodi uz objekt u pokretu, naziva se pratećom vožnjom). Svi ti tipovi mogu biti horizontalni ili vertikalni (tada se, radi razlikovanja od horizontalnih vožnji, nazivu dodaju još i odrednice prema gore ili prema dolje); kod bočne odn. prateće vožnje još se upozorava na to je li ona ulijevo ili udesno.

Budući da se pri vožnji mijenjaju prostorne koordinate sâme temeljne točke promatranja, ona pojačava iluziju dubine, trodimenzionalna obilježja film. prostora; usporedno s tim ističe se i vremenski karakter film. prizora, odn. film. fotografije, jer upućuje na vremensku »protežnost«, na sâmo trajanje. S obzirom na opis, vožnje su iznimno funkcionalne kao prateće ili kao bočne (npr. uz neki zid, fasadu). S obzirom, pak, na retoričke efekte i, općenito, na izlaganje, vožnja prema naprijed služi izdvajanju nečega iz šireg konteksta prostora i zbivanja (npr. bliženjem licu jednoga čovjeka u masi), dok vožnja prema natrag služi uklapanju nekog objekta u širi kontekst (npr. tek pomicanjem kamere prema natrag ustanovljuje se mjesto na kojemu se netko nalazi). Tim funkcijama vožnje usporedni su efekti stvaranja stava anticipacije (osobito kod vožnje prema naprijed, jer se sugerira bliženje nekom cilju /odatle i konvencija uvođenja u → retrospekcije — bliženjem kamere licu/), ili iznenađenja (osobito vožnjom prema natrag: npr. otkriva se da čovjek koji u krupnom planu ima cilindar i kravatu u srednjem planu /kad se kamera »odmakne«/ nema hlače ni cipele). Ukoliko, pak, vožnje nisu jasnije motivirane radnjom ili kontekstualno, zbog svoga očitijeg »geometrizma« (gibanje kamere je ravnocrtno i jednoliko) imaju — još u većoj mjeri od panorame — komentativni karakter, djeluju kao indikator izrazito autorove točke gledišta.

Ostali tipovi dinamičke kamere su:

Kombinacija vožnje i panorame, dinamičko stanje kamere kad snimatelj u toku vožnje (u kojem god smjeru) kamerom panoramira (također u kojem god smjeru); ako kamera vožnjom »ispisuje« kružnicu, odn. »kruži« oko nekog mjesta, naziva se to kružnom panoramom, a takva panorama-vožnja može vrlo efikasno služiti opisu ili usredotočenju na neki predmet ili zbivanje (osobito ako se kamerom panoramski oni neprekidno zadržavaju u istaknutom dijelu kadra).

Brišuća panorama i/ ili vožnja (u uporabi je i naziv »filaž« /prema franc. Filage/), toliko brzi pokret kamerom panoramski ili (rjeđe) vožnjom, da se zbog brzine pokreta u projekciji ne razaznaje (ili jedva razaznaje) što je snimljeno; najčešće, tek se vidi »izmjena«, »nizanje« valerâ sivoga ili tonova boje snimljene površine. Upotrebljava se najčešće u svrhu retorički naglašenog prenošenja gledaočeve pozornosti s jednog mjesta i/ili zbivanja na drugo. Time se, ovisno o kontekstu, ili ističe znatno veća važnost događanja koje će se pokazati u prizoru nakon filaža ili se, ovakvim očitim vizualnim efektom, 2 prizora naglašeno povezuju i uspoređuju.

Kranska vožnja i/ ili panorama, panorama, vožnja ili kombinacija panorame i vožnje postignute snimanjem s posebne dizalice (→ kran).

Panorama i vožnje često se izvode snimanjem iz ruke. lako su ostvareni efekti u osnovi isti kao i kod panoramiranja kamere na stativu ili vožnje na kolicima, specifičnu kvalitetu takvih snimanja predstavlja upravo ono što se postavljanjem kamere na stativ ili kolica želi izbjeći: nepravilnosti pokreta, »trzanja« kamere koja su jasno zamjetljiva u projiciranoj snimci. Tvori se time dojam autentičnosti film. prikazivanja, snimanja u uvjetima kada je bila onemogućena uporaba stativa ili kolica. Taj dojam najizravnije »nazočnosti« nekom događanju učestao je u dokumentarističkoj praksi, ali se 60-ih godina (franc. novi val i njegovi sljedbenici) neko vrijeme prakticirao i u igr. filmu (→ steadycam).

Sugestija vožnje ponekad se ostvaruje i uporabom zoom-objektiva (→ objektivi).

Povijesni pregled. U počecima kinematografije prevladavaju statični snimci — kao iskustvo naslijeđeno iz statične fotografije (to više što su se mnogi film. snimatelji »regrutirali« iz redova fotografa), te kao posljedica nasljeđivanja kaz. točke promatranja (gledalac prizor motri stalno s istoga mjesta, iz istoga »plana« i »kuta«). Prva prakticiranja dinamične kamere zabilježena su ipak već potkraj XIX st. (Promio snima Veneciju iz gondole, filmovi kompanije Biograph sa snimanjem iz vlaka u pokretu). Općenito, statična kamera jedna je od bitnih značajki »naive«, primitivnog narativnog stila (→ narativni stilovi) u kojem se teži usredotočenju na djelovanje likova ili na registraciju radnje (pokreta u prizoru). Dinamička kamera funkcionalno se počinje upotrebljavati najprije u dokum. filmovima (naročito panorame), a u igranima — u talijanskim pov. spektaklima (masovne scene); tako G. Pastrone 1913. patentira kolica. Značajan prilog razvoju uporabe dinamične kamere daje i D. W. Griffith — već i sâmim zaziranjem od »frontalnoga« kaz. prikaza radnje. Suptilnije funkcije dinamičke kamere otkriva tek struja → Kammerspielfilma (naročito F. W. Murnau) u Njemačkoj; franc. avangardisti i predstavnici sovj. montažne škole preferiraju statičnu kameru — radi ostvarivanja ritma (primamo izmjenom kadrova) ili naglaska na lik. kompozicijskim vrijednostima kadra. Dinamička kamera podosta je rijetka i u slapstick-komediji — zbog usredotočenja na glumčevu kreaciju.

U zv. razdoblju, u početku — u tzv. dijaloškim filmovima, prevladavaju statični kadrovi; dinamična kamera najprije se počinje rasprostranjivati u tzv. žanrovskim filmovima (muzičkima, kriminalističkima, vesternima), a posebno u djelima Orsona Wellesa; u filmovima soc. tematike najprije se sustavnije rabi u tal. neorealizmu (npr. djela L. Viscontija i R. Rossellinija). Kao indikator autorskog gledišta dinamična kamera naročito se rasprostranjuje kod redateljâ franc. novog vala (npr. J.-L. Godarda i A. Resnaisa), pa pokretanje kamere postaje neko vrijeme i manirom, »zaštitnim znakom« autorskoga i modernističkog filma. Uporaba dinamične kamere usko je vezana i uz težnje prema → kadru-sekvenci (M. Jancsó), kao i uz praksu dokumentarističkih pokreta → filma-istine i → direktnog filma, te, općenito, u svezi s utjecajem tv-dokumentarističkih metoda. Tada se i u igr. filmu neko vrijeme osobito respektira snimanje iz ruke (npr. R. Coutard, u nas A. Petković).