KADAR-SEKVENCA

KADAR-SEKVENCA, → sekvenca — tj. narativno zaokružen dio filma — dana u jednom → kadru. Premda je naziv stvoren u novije vrijeme da označi novije stilske struje, rani nij. filmovi bili su zapravo sastavljeni od svojevrsnih kadar-sekvenci nazvanih → tabloima. Razvojem montažne obradbe scene, tipična sekvenca u kasnome nij. i klasičnome zv. filmu bila je sastavljena od mnogo kadrova (a često i od više scena). Modernistički trendovi, najavljivani već od 40-ih godina, težili su produljenju trajanja kadrova, tako da su pojedini kadrovi u filmu počeli obuhvaćati cijelu scenu, pa i sekvencu. Ali, za razliku od tabloa, kadar-sekvencu u modernom filmu tipično odlikuje složeno postavljena → mizanscena, osobito razrađena u dubinu (dubinska mizanscena), i složeno kretanje kamere, čime se unutar nje nastoji očuvati raznovrsnost planova, onakvo vođenje pažnje kakvo je uspostavila klas. montažna razradba scene. Nije, međutim, uvijek tako; korjenitije struje u modernom filmu, osobito eksperimentalne, ponegdje oživljavaju kadar-sekvencu na način tabloa.

Primjena kadar-sekvence u suvremenom filmu nije postala tipičnom, nju se osjeća posebnim retoričkim postupkom. Primjenjuje se uglavnom na mjestima koja se želi naglasiti (npr. za početak filma — Dodir zla, 1958, O. Wellesa, ili za kraj filma — Profesija: reporter, 1975, M. Antonionija, ili pak za neku prelomnu scenu u filmu — Strgnuta zavjesa, 1966, A. Hitchcocka), a sustavno se primjenjuje u onim filmovima koji teže naglašenoj općoj stilizaciji (J.-M. Straub), odn. kod onih koji teže naglašeno osobenom stilu (M. Jancsó).

Naziv je nakon II svj. rata skovao A. Bazin (franc. plan-séquence), kako bi obilježio uočenu pojavu u modernom filmu (posebno u filmovima J. Renoira, O. Wellesa i W. Wylera), smatrajući da kadar-sekvenca, zajedno s dubinskom mizanscenom, pokazuje odustajanje od klas. tipa »analitičke« montaže, i težnju k većoj realističnosti. Bazinove interpretacije izazvale su pozornost, i kadar-sekvenca je postala važnim predmetom teorijskih i kritičarskih rasprava, pa se je naziv ustalio.

Pojam kadar-sekvenca naišao je i na osporavanja. Tako, J. Mitry je upozorio kako pojava kadar-sekvence nikako ne znači ukidanje montaže: kombiniranje više dubinskih planova u mizansceni, a potom variranje udaljenosti likova i kutova s kojih se prati njihovo bivanje u prizoru, tvori efekt »montaže unutar kadra«. Pod ovim je mislio da osnovna načela koja rukovode smjenom kadrova u raskadriranoj sceni rukovode i kretanjem kamere, odn. razmještajem likova u kadar-sekvenci, tako da ona zadržava varijaciju točaka promatranja, analitički odnos prema prizoru i usmjeravanje pažnje kakvo obilježava raskadriranu scenu. No, zajednički principi ne čine 2 pojave istovrsnima, tako da se naziv »montaža unutar kadra« pokazuje neopravdanim rasplinjavanjem pojma montaže, kao i odvraćanjem teorijske pažnje od određivanja načela koja rukovode ovakvim tipom odnosa prema prizoru. Drugi prigovor pojmu kadar-sekvenca jest u nužnoj rasplinutosti pojma sekvence, odn. granica između pojmova scene i sekvence; to čini distinkciju između kadra, kadar-scene i kadar-sekvence prilično nesigurnom, pa se zato o kadru-sekvenci pretežno govori onda kad je u pitanju doista retorički povišeno napravljen dio filma u jednom kadru s dosta fabulativno važnog zbivanja (→ kadar-scena).