KADAR

KADAR. 1. Izlagački dio filma, u kojem se s pretežno kontinuirane → točke gledišta prati pretežno kontinuiran → prizor. Pretežnost kontinuiteta je važno naglasiti, jer kadar trpi i diskontinuitete u točki gledišta i u prizoru, ukoliko su oni dovoljno mali (skok u kadru). Kontinuitet točke gledišta podrazumijeva bilo kontinuiranu statičnost ili kontinuirane promjene plana, kut snimanja, strane snimanja i nagiba kamere (tj. promjene u vožnji ili panorami); kontinuitet prizora podrazumijeva kontinuitet odnosa i promjena odnosa među razabirljivim objektima, kontinuitet kretanja ili promjene objekata, kontinuitet ambijentalnih zvukova i kontinuitet atmosferskih prilika (→ kontinuitet).

Učestala su sljedeća razlikovanja kadrova: 1) s obzirom na dubinski raspored pažnje, odn. na → oštrinu, kadrovi su dubinski ili plošni. Dubinski su oni u kojima je razaznatljivost predmetâ u dubini podjednaka onoj u prednjem planu, a plošni su oni, u kojima je oštrina postignuta samo na jednoj određenoj distanci (predmeti bliže ili dalje od nje sve su »neoštriji«); 2) s obzirom na dojam o trajanju (koji zavisi o kontekstu cjeline i količini informacijâ /što je veća kadar se doima kraćim/, ne nužno o faktičkoj, izmjerljivoj duljini), kadrovi se dijele na duge i kratke; 3) s obzirom na stanja kamere, dijele se na statičke (kad je kamera nepomična) i dinamičke (kad se kamera kreće, npr. panoramom ili vožnjom); 4) s obzirom na specificiranost promatrača, uobičajeno se izdvajaju → subjektivni (prizor kako ga vidi neki od likova filma) i polusubjektivni kadrovi.

Tehnološki, kadar se ostvaruje na više načina. U anim. filmu ostvaruje se snimanjem »sličicu po sličicu« ili ucrtavanjem izravno u vrpcu. U neanim. filmovima i na televiziji, kadar se uobičajeno ostvaruje neprekinutim radom kamere pri snimanju (odatle popularna teh. definicija da je kadar »vrijeme od uključenja do isključenja kamere«), uz sinkrono neprekidno snimanje zvuka, uz moguća kraćenja (na njegovu početku i/ili završetku) u procesu → montaže.

K. se može javljati sam, i u tom slučaju konstituira cijeli film, a može graničiti s dr. kadrovima; tada govorimo o montažnoj granici među kadrovima, o montažnom prijelazu i o montaži. Prvi filmovi sastojali su se od jednog kadra, da bi se postupno, uvođenjem i razvitkom montaže, broj kadrova po filmu povećavao. Cjelovečernji film danas zna imati i preko 3000 kadrova, premda u suvremenom filmu ima djela od po jednog kadra, osobito među eksperimentalnima. Svojevrsnim »rekordom« smatra se, među cjelovečernjim igr. filmovima, Konopac (1948) A. Hitchcocka od svega 10 kadrova, a malim brojem kadrova odlikuju se i filmovi M. Jancsóa.

Najmanji kadar se može sastojati i od samo jedne sličice (to je iznimno rijetko). Najčešće, kadrovi nisu kraći od sekunde, a mogu trajati onoliko koliko to tehnologija snimanja i konvencije reprodukcije dopuštaju.

K. se opisuje tako da mu se navede redni broj (ukoliko se nalazi u montažnom nizu), da mu se odrede → parametri (plan, kut snimanja, stanje kamere, objektiv i dr.), da se dade opis važnih elemenata prizora, da se naznači dijalog, zvuk i trajanje kadra (→ knjiga snimanja).

Kako je kadar »jedinica« bez koje nema filma, to svako potanje planiranje filma ili njegova potanja analiza nužno uključuje i brigu o kadru; zato se kadar često drži filmski »najspecifičnijom« jedinicom.

2. Vidno polje filma određeno → okvirom (izrezom) filma (suprotno: prostor izvan kadra, off-prostor). K, u ovom smislu, je onaj aspekt montažnog kadra koji izdvajamo kad pažnju prvenstveno obraćamo na trenutačne slikovne odrednice, a ne i na izlagačke, vremenske. Zato, kad slikovno opisujemo kadar, opisujemo ga u statičkim odrednicama, onima što važe samo za analizirani film. trenutak.

Kadriranje, također postavljanje kadra, postava kadra pri snimanju filma, tj. utvrđivanje u kojim će se parametrima kadra (u kojem planu, kutu snimanja, s koje strane, s kojim objektivima i pokretima kamere) snimati dani profilmski prizor (→ profilmsko), odn. u kojem će se rasporedu u kadru nalaziti važni elementi prizora (→ kompozicija kadra; mizanscena).

Kadriranje je jedna od ključnih radnji pri snimanju filma, jer se njime određuje izgled snimke od koje će se dalje graditi film. Prvenstveno je u nadležnosti redatelja, ali on ga obavlja u uskoj suradnji sa snimateljem, a i sa scenografom i glumcima (ukoliko je riječ o igr. filmu). Kadriranje je bilo važnim vidom snimanja od sâmog početka filma, no postalo je složenijih zahtjeva onda kad se točku gledišta učinilo pomičnom u odnosu na prizor, i kad je organizacija filma postala montažno složenijom.

Kad se kadrira, obično se nastoji da kadar bude što informativniji, pregledniji, sa što jasnije izdvojenim središtima pažnje. Ali, osim ovih formalnih zahtjeva, na kadriranje utječu i dramaturški zahtjevi (→ dramaturgija), tj. na njega utječe uloga koju kadar treba imati u cjelini filma, a i zahtjevi koje postavlja neposredni montažni kontekst kadra koji prethodi, a i onoga koji slijedi (→ montaža). Ponekad, u skladu s posebnim dramaturškim ciljevima, u kadriranju se može kontrolirano ne-pridržavati navedenih formalnih zahtjeva, te otežavati informativnost i preglednost, odn. učiniti nejasnim ono što je u njemu zapravo važno (→ stilizacija).

Raskadriravanje, također razlaganje radnje, postupak kojim se scenarijski zamišljen → prizor ili izabran profilmski prizor rastavlja na kadrove, odn. snima kadar po kadar, s ciljem da se montažno rekonstruira zamišljena ili zatečena cjelina prizornog zbivanja.

Raskadriravanje je bitan element u pisanju → knjige snimanja, ono po čemu se ta faza planiranja razlikuje od prethodnih (npr. od → scenarija). U počecima filma, kad se on sastojao od jednog kadra, odn. kad se je sastojao samo od manjeg broja → tabloa, raskadriravanje nije postojalo. Međutim, uvođenjem pomične kamere u odnosu na prizor i razvitkom montažne konstrukcije → scene, raskadriravanje je postalo sve analitičnije i složenije, da bi u klas. hollywoodskom filmu postiglo vrhunsku složenost. Kao reakcija na vrhunsku analitičku raskadriranost hollywoodskih filmova, javila se, u modernom filmu, težnja k dugačkim kadrovima (tzv. kadrovima-sekvencama), tj. k minimalnoj analitičnosti raskadriravanja, s time da je analitičnost raskadriravanja zamijenjena analitičkim kretanjem kamere. U eksp. filmovima postoji težnja k općem odstranjenju raskadriravanja. U suvremenom filmu prisutna su ravnopravno oba pola, i snažne analitičnosti raskadriravanja i minimalnog raskadriravanja.

Skok u kadru, neznatna ali osjetljiva — jer je perceptivno nerealna — diskontinuirana promjena (trzaj) u nekom detalju inače kontinuiranog → prizora unutar jednog kadra.

Do skoka u kadru može, tehnološki, doći ukoliko se pri prelasku s kadra na kadar istog prizora točka gledišta ne promijeni u dovoljnoj mjeri, ili ukoliko se, iz inače kontinuiranog kadra, izbaci nekoliko sličica. Bez obzira kako se postiže, skok u kadru se po pravilu doima kao diskontinuitet unutar istog kadra, a ne kao montažna granica između dvaju različitih kadrova.

Kad je diskontinuitet u prizoru nešto veći, takav da smo, u prvi mah, u nedoumici da li da ga protumačimo kao skok u kadru ili kao montažnu granicu, govori se o skokovitom rezu (→ rez). Između skoka u kadru i skokovitog reza stupnjevit je prijelaz — nema oštre granice.

Skok u kadru se često javlja bilo kao neplanirana montažna greška pri ostvarivanju kontinuiranoga montažnog prijelaza (→ montaža), bilo kao neizbježna posljedica kraćenja kadra iznutra (npr. pri izbacivanju dijela vrpce s nepoželjnom izjavom govornika unutar inače kontinuiranog govora u kadru), bilo kao loše izvedena montažna varka, ili slabo izvedena animacija kontinuiranog kretanja. Međutim, skok u kadru se može planirano koristiti u stilizacijske svrhe, onda kad se želi narušiti kontinuirani protok kadra ili jasnoću montažnih granica. Ponekad se u filmovima žive animacije (piksilacije), odn. u eksp. filmovima, skok u kadru koristi kao dosljedan princip apriorne stilizacije filma (→ kadar-scena; kadar-sekvenca).