LZMK

Filmska enciklopedija

ZNANSTVENOFANTASTIČNI FILM Filmska traka traži dalje ...

ZNANSTVENOFANTASTIČNI FILM, također naučnofantastični film (u uporabi je i engl. naziv science fiction /akr. SF/), žanr igr. filma s područja → fantastike na filmu, čija se poetika temelji na opoziciji iskustvenih, znanošću potvrđenih činjenica i onih začudnih, znanstveno tek hipotetskih ili »marginalnih«, koje su plod mašte (»fantastičke«), odn. na suprotstavljanju poznatoga i vjerojatnoga s tek (eventualno) mogućim, a u sferi koja priziva znanstvenu verifikaciju. Te hipoteze izvode se i razvijaju bilo iz sadržaja tzv. prirodnih, egzaktnih znanosti (fizike, kemije, biologije, medicine, astronomije, kibernetike i dr.), što je prevladavalo u počecima razvitka žanra, bilo iz tzv. društvenih znanosti (sociologije, /para/psihologije, politologije, arheologije i dr.), što se uglavnom počelo obrađivati tek u kasnijim fazama SF-a. U žanru postoji čitav niz klasifikacija (podžanrova) — s obzirom na »polazišnu znanost«, pa i odnos prema znanosti uopće (afirmativan, skeptičan, ironijski i sl.); tako su rašireni, npr., politički science fiction, utopijski science fiction, (post)apokaliptički science fiction i dr., no — s obzirom na osnovni sadržaj i tip radnje — djela žanra mogla bi se dijeliti i na ona koja »fantastički« tretiraju prostor i ona koja »fantastički« tretiraju vrijeme, odn. na filmove putovanja kroz prostor i putovanja kroz vrijeme (slično knjiž. produkciji u žanru). Takvi, često isprepleteni tematski korpusi i tipovi osnovnog zbivanja, na filmu su se specifično razvijali zahvaljujući mediju imanentnoj mogućnosti preobrazbe pojavnoga u fiz. realnosti, njezinih prostornih karakteristika (→ prostor, filmski) i njenih vremenskih obilježja (→ pokret u filmu; vrijeme, filmsko); to se — i jedno, i drugo — osobito uočljivo iskazuje kroz uporabu tzv. → specijalnih efekata, s pomoću kojih se prikazivanju (→ prikazivanje, filmsko) pridaje fantastička dimenzija. Ti korpusi najčešće su se oblikovali u strukturama tipičnoga pustolovnog, akcionog filma, koji su osiguravali dalju populističku kvalitetu; sâme znanstvene hipoteze nisu presudno utjecale na bitne strukturne karakteristike žanra.

Razvitak žanra na filmu određuje više činilaca: pojava medija koincidira s naglim razvojem prirodnih znanosti (čiji je i sâm film produkt); razvitku žanra podstrek je i već značajna tradicija i popularnost znanstvenofantastične književnosti (npr. Jules Verne i Herbert G. Wells /njegov klas. roman »Vremenski stroj« objavljen je iste, 1895. godine, kada je održana i prva kinemat. projekcija/); napokon, film osvjedočuje o znanstvenim dometima najizravnije — »fantastičkim« transformacijama zbiljskih prizora. Stoga, već i mnogi anonimni pionirski filmovi, s raznim trikovima, rudimentarno su znanstvenofantastični (prilog tezi da je SF najstariji film. žanr), a oni jačaju i tadašnji optimizam u svezi sa znanošću kao rješavateljem važnih problema čovječanstva.

Iako je H. G. Wells u spomenutom romanu skicirao audiovizualni multimedijski doživljaj putovanja kroz vrijeme (i sa Robertom W. Paulom planirao film), prvi eminentno u žanru stvara Georges Méliès — »Putovanje na Mjesec« (1902) prema romanima Vernea i Wellsa, dakle s temom osvajanja prostranstava izvan Zemlje (jednom od najeksploatiranijih u žanru). No, dok se taj i dr. Mélièsovi projekti »iscrpljuju« u fantastičkomu sâmog filma — spec. efektima i studijskim prizorima (što nadgrađuju Ferdinand Zecca i Louis Feuillade), prvi fantastički film u realistički dočaranom prizoru nastaje u Vel. Britaniji — »Uništavatelj zrakoplova« (1909) u produkciji Charlesa Urbana, 20-minutni o kataklizmi Londona. Komponentu psihologijske fantastike prvi uspješnije uvodi Abel Gance u filmu »Ludilo doktora Tubea« (1915), o ludom znanstveniku (česti lik u žanru). Najveći doprinos SF-u daje ipak njem. kinematografija u (pred)ekspresionističkom razdoblju, kada se fantastički elementi bogatije motiviraju, izražajnije oblikuju i u jačoj mjeri reperkutiraju na sudbine junaka, a izražavaju i skepsu u svezi s uporabom znanosti i razvitkom društva. Osobito su značajni filmovi → »Golem« (1914) Henrika Galeena i Paula Wegenera, → »Homunculus« (1916) Otta Ripperta (o biću stvorenom od čovjeka — dalja česta tema žanra), »Kabinet doktora Caligarija« (1919) Roberta Wienea i »Doktor Mabuse kockar« (1922) Fritza Langa, svi s elementima med., psihoanalitičke fantastike, te — kao najznačajniji — Langov »Metropolis« (1927), »predorwellijanska« vizija svijeta budućnosti, film socijalno-polit. fantastike. Istaknut doprinos žanru daju 20-ih godina i djela sovj. redatelja Leva V. Kulješova i posebno Jakova A. Protazanova (»Aelita«, 1924). Poč. zv. razdoblja, 30-ih godina, dolazi do stagnacije SF-a; komponente znanstvene fantastike najčešće se susreću u filmovima strave (npr. → Frankenstein), dok je najambicioznije ostvarenje u sâmom žanru »Ono što će doći« (1936) Williama C. Meziesa, po romanu i scenariju H. G. Wellsa (javljaju se i SF-serijali /npr. → »Flash Gordon«/). Nakon II svj. rata do procvata žanra dolazi 1950-58. u SAD — u atmosferi nuklearne opasnosti i hladnog rata, zbog čega je učestala tema invazije Zemlje iz svemira (uglavnom od neprijateljskih, pogibeljnih bića), što se tumači kao implicitni izraz straha od komunizma (»crvene opasnosti«); najznačajnija djela stvaraju Jack Arnold, Byron Haskin, tandem Howard Hawks/Christian Nyby, Kurt Neumann, Don Siegel, Fred M. Wilcox i Robert Wise. U istom razdoblju SF »oživljuje« i u dr. zemljama (npr. filmovi Inoshira Honde u Japanu), često s elementima filma strave — daljeg »simptoma« straha od zlorabe znanstvenih otkrića, najizrazitije u Vel. Britaniji (djela Vala Guesta i Rogera Cormana, odn. kompanije Hammer). Na prijelazu u 60-e godine javljaju se prvi razglašeniji filmovi (post)apokaliptične fantastike (npr. »Posljednja obala«, 1959, Stanleyja Kramera i »Prokleti«, 1961, Josepha Loseyja /kasnije još djela Johna Badhama, Richarda Fleischera, Nicholasa Meyera i Franklina J. Schaffnera, serija »Pobješnjeli Max« Georgea Millera/). Nakon kraćega »detantovskog« prekida, u razdoblju međunar. političkih kriza 60-ih godina SF doživljuje novu razvojnu fazu, u kojoj postaje — komplementarno eksplicitnoj angažiranosti → političkog filma — reprezentativni produkt film. industrije: u ambicioznim, društveno i politički pretencioznim visokobudžetnim produkcijama, često ekranizacijama najutjecajnijih pisaca SF-a (npr. Raya Bradbaryja, Anthonyja Burgessa, Arthura C. Clarkea i Michaela Crichtona). Gotovo cijelo desetljeće dominira Stanley Kubrick filmovima »Doktor Strangelove« (1964) s temom atomskog rata, »2001: Odiseja u svemiru« (1968), kultnim djelom koje teži usvojiti shvaćanja suvremene fizike o vremenu i prostoru, te »Paklena naranča« (1971), vizijom represivnog društva budućnosti. Mimoilazeći tipičnu ikonografiju žanra, djela polemičkog apela ostvaruju predstavnici franc. novog vala: Jean-Luc Godard (»Alphaville — pustolovine Lemmyja Cautiona«, 1965) i François Truffaut (»Fahrenheit 451«, 1966). Prijelaz u 80-e godine obilježuju novi filmovi »svemirske« tematike: »Rat zvijezda« (1977) Georgea Lucasa, u kojem se začinje i novi trend stvaranja nove mitologije, te »Bliski susreti treće vrste« (1977) Stevena Spielberga, s motivom potrebe komuniciranja s izvanzemaljcima. S ovakvom tematikom »alternativnih svjetova« interferira ona, dominantna u razdoblju, o »alternativnim bićima« (stvorenim od čovjeka, prijelaznim oblicima između čovjeka i stroja, greškom nastalim monstrumima /općenito u sferi elektronike, kibernetike i genetike/): npr. u djelima Davida Cronenberga i Ridleyja Scotta. U vremenu iznimne popularnosti žanra učestali su i remakeovi klas. ostvarenjâ SF-a (npr. filmovi Johna Carpentera i Philipa Kaufmana), kao i ekranizacije stripova s poznatim junacima (npr. »Superman« i »Batman« /redatelji Richard Donner i Richard Lester, odn. Tim Burton/). Razvitak elektronike omogućio je spec. efekte gotovo »neslućenih« dometa (npr. majstori trika Ray Harryhausen, Carlo Rambaldi, Matthew i Richard Yuricich, Zoran Perisic, Douglas Trumbull i mnogi dr.), što je također značajno pridonijelo spektakularnosti i popularnosti žanra (čiji filmovi preuzimaju primat na komerc. → ljestvicama uspješnosti /i godišnjim, i svih vremena/).

LIT.: J. Siclier, Les images de la science-fiction, Paris s. a.; J. Baxter, Science Fiction in the Cinema, London 1970; R. Munitić, Fantastika na filmu I—III, Beograd 1971-73; R. Cipolla, Cronache del futuro: Il cinema di fantascienza, Genova 1979; P. Nicholls, Encyclopedia of Science Fiction, Garden City 1979; D. Saleh, Science Fiction Gold. Classics of the 1950ies, New York 1979; R. Meyers, The World of Fantasy Films, South Brunswick 1980; C. V. Sobchak, The Limits of Infinity: The American Science Fiction Film 1950-1975, London 1980; D. Huston, Science Fiction Heroes, New York 1980; F. Pohl, Science Fiction Studies in Film, New York 1981; G. Wright, The Science Fiction Image, New York 1982; R. M. Hahn/V. Jansen, Lexicon des Science Fiction Films (720 Filme von 1902. bis 1983), München 1983; Ch. Hellmann, Der Science Fiction Film, München 1983; P. Nicholls/D. Langford (urednici), The Science in Science Fiction, New York 1983.

Da. Mć.


Citiranje:
ZNANSTVENOFANTASTIČNI FILM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 28.9.2021. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5669>.

kratice i simboli