OKVIR (filmske slike)

traži dalje ...

OKVIR (filmske slike), također izrez ili rubovi (ivice) filmske slike, uobičajeni naziv za rubove, ivice (»stranice«) film. slike, odn. za granice između prostora osvijetljenoga u toku projekcije, tj. onoga na koji se projicira film. slika (platno, zid), i neosvijetljenog okoliša; određuje ga izrez vratašca projektora u toku snimanja. Budući da u nas riječ okvir može asocirati na fizički eksponiraniji okvir kakvim se uokviruju slikarska ili fotogr. djela (dok je filmski jednodimenzionalan), naziv se može činiti neprikladnim: stoga se koristi i termin izrez, no on asocira na film → format. Najpreciznijim nazivom čini se rubovi filmske slike, no njime se gubi jasnija denotacija koja u nazivu okvir upućuje na sâmu »uokvirenost« film. slike. Stoga se riječ rub većinom koristi pri imenovanju određenog dijela okvira: gornji horizontalni, donji horizontalni, lijevi vertikalni, desni vertikalni.

Okvir, odn. prostorno omeđenje, tehnička je i tehnol. nužnost svih fotogr. i elektronskofotogr. medija (statične fotografije, filma, televizije, videa), karakteristična i za dr. ikonička, slikovna stvaralačka područja. Ravnocrtnost, pravokutnost i četverostraničnost okvira u filmu pokazale su se kao najprihvatljiviji standard za mehanizme tehnike snimanja (kamere) i za mehanizme tehnike projekcije (projektora), kao i za tehnol. postupke u obradbi filma. Pokušaji sa zaobljenim rubovima ostali su u domeni eksperimentiranja; takva ili drugačija orubljenja simuliraju se upotrebom maske (→ maska, fotografska). Također, dijelom zahvaljujući i iskustvima dr. slikovnih medija, ustanovilo se da postojeći tip geometričnosti, u usporedbi sa zamislivim zakrivljenim, ima istaknutu retoričku vrijednost prezentiranja film. djela kao proizvoda intencionalnoga, »serioznoga«, u recepcijskom smislu i kao svečanog čina; taj općeniti efekt pojačava u filmu sama zornost film. prizora kojom se sugerira bezgranična, ničim omeđena fiz. realnost — pa ono što je prikazano u film. slici dobiva značaj odabranoga a ne nasumično registriranoga. Veća duljina horizontalnih rubova kod svih → proporcija filmske slike uzrokovana je horizontalnom položenošću gledaočevih očiju, tj. većom širinom no visinom vidnoga polja.

Kao jedna od konstanti film. prostora (→ prostor, filmski), ujedno i kao konstituanta, u funkciji većine parametara kadra, O. se u izravnom ili posrednom pristupu proučava i vrednuje iz vrlo raznolikih, ali i međusobno dodirnih ili isprepletenih perspektiva: psihologijske, retoričko-dramaturške, semiotičko-informatičke, uže filmske ili komparativno estetičke. Tako, budući da je O. oštra granica između vidljivog segmenta snimljenoga svijeta i onoga (okolišnog, »ostalog«) u gledaočevu iskustvu neosporno postojećega i naslutivoga, o okviru se često raspravlja u domeni relacije film-stvarnost. Naime, okvir očevidno tvori razliku (→ prikazivanje, filmsko) između film. zabilježbe fiz. realnosti i čovjekova opažaja (čovjekovo vidno polje nema stalnih ni oštrih granica), čime se već u nekima od prvih autoritativnih teorija filma dokazuje da film nije »mehanička reprodukcija« zbilje (R. Arnheim), već specifičan način predočavanja i preoblikovanja zbilje. Ta istraživanja, prvotno psihol. provenijencije (većinom geštaltistički utemeljene), kasnije se usredotočuju na prirodu doživljaja okvira, »uokvirenosti« film. slike; zaključuje se, među ostalim, da O. nema veću psihol. vrijednost u doživljaju radnje ukoliko je ona u potpunosti zaokupila gledaočevu pažnju, osobito kad se zbiva u središtu film. slike; tim geštaltističkim istraživanjima značajna je dopuna da O., onemogućujući da gledalac ima uvid u širi prostorni kontekst, može funkcionirati kao faktor relativizacije prirodnih, stvarnih veličina predmeta i orijentacijskih vrijednosti (činjenica iznimno značajna u teoriji i praksi → montaže).

U semiotičko-informatičkoj perspektivi, ili općenito u domeni komunikacije, O. se tretira kao imanentno znakotvorna komponenta i/ili kao potencijalni čimbenik opozicije između vidljivog prostora (unutar film. slike) i nevidljivoga (onkraj njezinih rubova) (npr. N. Burch i J.-P. Oudart). Ta opozicija često ima jasno izraženu retoričku i dramaturšku vrijednost: budući da se u filmu lako sugerira okolišni prostor (pretpostavljanjem sl. karakteristikâ prostora, latentnom mogućnošću pomaka kamere, glumčevim pogledom, izlaženjima i ulaženjima u kadar, → off zvucima i sl.), on u prikladnom kontekstu lako postaje prostorom prema kojem se usmjeruju gledaočeva očekivanja, a posljedica je stvaranje napetosti, iznenađenja i sl.

Film. medij je zbog »uokvirenosti« film. zapisa shvaćan kao primarno slikovni (ranije faze teorije filma, kao i stvaralačka praksa u ranijemu nij. filmu); kasnije (u zv. razdoblju, unutar eminentno realist. tendencija) metaforu da je film »slika« zamjenjuje ona koja se manje odnosi na uže lik. aspekt okvira: film je »prozor« (u svijet). Naslutivost i ostvarivost kontakta s okolišnim prostorom dovela je do komparativnoestetičkih razlikovanja između filma i dr. vizualnih umjetnosti: u slikarstvu i statičnoj fotografiji okvir ima stalniji i definitivniji karakter. Postojanje okvira, međutim, ima drugačije konzekvencije kad se film uspoređuje s kazalištem; prostor te vrste spektakla fizički je znatno realniji pa njemu kategorija »okvir« nije prikladna.

LIT.: R. Arnheim, Film als Kunst, Berlino, 1932; N. Burch, Praxis du cinéma, Paris 1969; J.-P. Oudart, La suture, Paris 1969.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

OKVIR (filmske slike). Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.7.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3824>.