LZMK

Filmska enciklopedija

WELLES, Orson Filmska traka traži dalje ...

WELLES, Orson (puno ime George O. Welles), am. redatelj, glumac, scenarist i producent (Kenosha, Wisconsin, 6. V 1915 — Hollywood, 10. X 1985). Sin izumitelja i koncertne pijanistice, veći dio djetinjstva provodi u Chicagu. Nakon smrti majke (1923) s ocem putuje po svijetu, posebno Kinom. God. 1925. pohađa Washington Grade School u Madisonu (Wisconsin); napustivši je nakon I semestra, 1926. se upisuje u Todd School u Woodstocku (Illinois), gdje je vrlo aktivan u školskom kazalištu. Otac mu umire 1927, a tutor postaje obiteljski prijatelj dr. M. Bernstein iz Chicaga (u znak zahvalnosti W. je njegovo ime dao liku koji u filmu Građanin Kane tumači E. Sloane). Školu završava 1931. i s očevom ostavštinom putuje svijetom; za boravka u Dublinu (1931) uspijeva uvjeriti producenta tamošnjeg Gate Theatrea H. Edwardsa da je poznati glumac; ovaj ga angažira, pa W. u Dublinu režira (npr. Tri sestre A. P. Čehova i Žena s mora H. Ibsena) i glumi (npr. ir. pisci, duh oca i Fortinbras u Hamletu) do 1933, kada se vraća u SAD. Isprva član putujuće trupe Katharine Cornell, potom djeluje i u dr. teatrima: režira, npr., Macbetha za crnačko kazalište iz Harlema, pa Doktora Faustusa Ch. Marlowea (i tumači naslovni lik), Talijanski slamnati šešir E. Labichea i dr. Upoznavši u međuvremenu J. Cottena i J. Housemana, s njima 1937. u New Yorku osniva Mercury Theatre, u kojem djeluje do 1941 (npr. režira i glumi Bruta u Juliju Cezaru, režira i/ili glumi u djelima G. B. Shawa, O. Wildea, G. Büchnera i adaptira razne komade). Od 1935. redovito djeluje na radiju — kao narator, glumac, adaptator ili pisac (npr. serija Mercury Theatre on the Air). Nezapamćenu senzaciju izaziva adaptacijom romana H. G. Wellsa Rat svjetova; emitirana 30. X 1938 (Halloween), mnoge je uvjerila da se invazija Marsijanaca doista zbiva i prouzročila opću paniku (o tome je snimljen tv-film Noć koja je užasnula Ameriku, 1975, J. Sargenta); time je W. definitivno postao enfant terrible am. spektakla, što je 1939. dovelo i do angažmana u film. kompaniji RKO. Prije toga režira (sa W. Vanceom) i glumi u 4-minutnom eksp. filmu Srca vremena (Hearts of Age, 1934) pod utjecajem njem. ekspresionizma, a 1938. glumi i režira 40-minutnu adaptaciju farse W. Gillettea Previše Johnson (Too Much Johnson /na 16 mm/); realiziran za potrebe predstave, film nije bio montiran ni prikazivan (jedina kopija izgorjela je 1970. u požaru Wellesove vile u Madridu). Bez pravoga film. iskustva, W. pažljivo proučava medij; navodno je 40 puta gledao Poštansku kočiju (1939) J. Forda, redatelja kojega je najviše cijenio (uz D. W. Griffitha, V. De Sicu, J. Renoira, R. J. Flahertyja i A. Wajdu). Dvije godine ne uspijeva privoljeti producente da mu povjere film; odbijaju mu najprije adaptaciju romana J. Conrada Srce tame (u kojem je htio tumačiti Kurtza, a Marlowa je trebala zamjenjivati subjektivna kamera), pa adaptaciju detektivskog romana N. Blakea Nasmijani čovjek s nožem. Napokon 1941. režira — prema scenariju koji je napisao sa H. J. Mankiewiczem (nagrađen Oscarom) — remek-djelo svjetskog filma, dvosatnog Građanina Kanea (Citizen Kane); nominiran za Oscar za najbolji film, režiju i gl. ulogu (sâm Welles), film je — iako komercijalno neuspješan — od kritičarâ u novije vrijeme redovito proglašavan najboljim svih vremena (→ najbolji filmovi). Film kroz kroniku/panoramu života naslovnog lika, novinskog magnata i milijardera s golemim utjecajem na društv. život, daje bogatu — i sentimentalnu i ironijsku — socijalnopolit. studiju SAD u posljednjih pedesetak godina: kao svijeta dominiranog težnjom prema uspjehu i moći, ali i promašenošću i samoćom, čija je sudbina presudno određena materijalnim vrijednostima, a i upravljanjem medijima. Film, međutim, nadilazi lokalne konotacije — pa i aluzije na život magnata W. R. Hearsta i društvenopolit. pragmatiku SAD, prerastajući u snažan doživljaj čovjekovih egzistencijalnih dihotomija (individua-društvo, htijenja-mogućnosti, neumitna prolaznost života i sl.). Komplementarna bogatstvu i sugestivnosti poniranja u građu jest i spektakularna režija: funkcionalnost ekspresionističke fotografije → G. Tolanda u vizualno neporemećenom kontinuitetu, iznimno atraktivno kadriranje te ritmički i asocijativno efektna montaža (R. Wise i M. Robson), impresivna glazba (B. Herrmann), razigranost glumaca — mahom film. novajlija iz kazališta Mercury (npr. J. Cotten i A. Moorehead). Uz sklad tih retorički vrlo agresivnih komponenti, za razvoj filma još su značajniji brojni Wellesovi inovativni postupci. S obzirom na uporabu tona, W. — velikoga radiofonijskog iskustva — originalno koristi montažu zvukova (osobito dijaloške overlappinge: dijalozi se »protežu« na više razdoblja i raznih mjesta), a zvuci se stavljaju i u sinestezijsku svezu sa slikom, tvoreći zv. stilske figure, odn. kontrapunktalne zvučno-slikovne znakove. Jednako originalna su i mizanscenska rješenja: u svrhu stvaranja dramatičnosti, vizualne atraktivnosti prizorâ te analize likova i njihovih odnosa vrlo funkcionalno se rabe u filmu do tada još nedostatno provjereni širokokutni objektivi, kojima se postiže dubinska oštrina. Napokon, film je vrlo značajan i zbog svoje moderne narativne strukture, tj. višestruke, složene perspektive prikaza Kaneova života — kroz jednu žurnalsku reportažu i 5 retrospekcija raznih likova za koje je povod uzaludna istraga za značenjem posljednje riječi koju je Kane za života izgovorio (rosebud: pupoljak).

Građanin Kane je nastao kao plod mladenačkoga žara i nesputanoga talenta, odn. producentskoga »popustjelog nadzora« nad radom debitanta; sva ostala Wellesova karijera proteći će, međutim, u znaku pokušajâ da dosegne svoj prvenac i uskladi se sa zahtjevima producenata (koji nisu bili voljni riskirati sredstva za autorova eksperimentiranja).

Idući film Veličanstveni Ambersonovi (The Magnificent Ambersons, 1942), prema romanu B. Tarkingtona i Wellesovu scenariju, uživljeno prikazuje razdoblje s kraja XIX st. i aristokratsku obitelj u fazi rasula (Wellesova omiljena tema); to je ponovno djelo o miljeu u kojem se miješaju beskrupuloznost i »nevina« osjećajnost; W. u njemu nije glumio, a gl. ulogu tumačio je njegov prijatelj J. Cotten. Zbog komerc. neuspjeha Građanina Kanea producenti su ga skratili sa 131 min na 88 i pridodali finale (hepiend) bez njegove supervizije. Unatoč tome, film neprijeporno svjedoči o autorovoj nadarenosti: lišen je spektakularnosti prvijenca, ali se s više emotivnosti usredotočuje na likove. Već u toku realizacije W. priprema, pa glumi i režira nekoliko sekvenci filma Putovanje u strah (1942), koji potpisuje N. Foster. Potom u Juž. Americi s Fosterom snima nikad dovršeni, dijelom uništeni poludokum. film Sve je to istina (It’s All True) u 3 dijela; u toku snimanja RKO je, međutim, prekinuo ugovor s njim (kao i s glumcima iz Građanina Kanea). U tomu kriznom razdoblju uloga engl. plemića mučenog tragičnom tajnom — česti kliše njegovih likova — u filmu Sirotica iz Lowooda (R. Stevenson, 1944) učvršćuje ga u statusu glum. zvijezde, što će iskorištavati u stankama među vlastitim projektima i zbog osiguranja sredstava za njih. Slijedi (kraćeni) Stranac (The Stranger, 1946) za producenta S. Spiegela, thriller o nacistu (Welles) koji se prikriva u am. provinciji, osrednji pokušaj prilagođavanja konvencionalnijoj produkciji, sa svega 1 sekvencom (uvodnom) režiranom u Wellesovom stilu, po autorovu mišljenju njegov najneuspjeliji film. Dijelom zahvaljujući i braku (1943-47) s vrlo popularnom R. Hayworth realizira — s njom kao partnericom — thriller Dama iz Shanghaja (The Lady from Shanghai, 1948), za kompaniju Columbia, kojem je i scenarist (prema romanu Sh. Kinga). Režiran u njegovu prepoznatljivu »baroknom ključu«, s više žara brinući o stilu no o sižeju, spektakularne vizualnosti, eliptične montaže (do nerazumljivosti /kao razlog se navode i kraćenja/), ali sa stereotipnim zapletom (junak /Welles/ upada u intrigu ljubavnice, njezina muža i njegova partnera), jedno je od najatraktivnijih djela struje film noir; komerc. neuspjeh Wellesa definitivno udaljuje od hollywoodskih »mogula«. Ipak, sa skromnim budžetom, u vrlo kratkom roku i s kaz. glumcima za kompaniju Republic uspijeva realizirati svoju prvu (komercijalno neuspjelu) adaptaciju Shakespearea — film Macbeth (1948), djelo koncentrirano na magloviti pejzaž i mračne ugođaje, s prikazom miljea kao još polubarbarskog i s uživljenim Wellesovim tumačenjem gl. lika. Kao zvijezdi popularnost mu, međutim, raste, osobito nakon originalna tumačenja »superiornog« kriminalca Harryja Limea u filmu Treći čovjek (1949) C. Reeda; predmetom nagađanja ostaju Wellesove zasluge u režiji sekvencî u kojima je nastupao. Iduća adaptacija Shakespearea Otelo (Othello, 1952, i gl. uloga), realizirana u Wellesovoj »improviziranoj« kompaniji Mercury Productions, dobrim dijelom njegovim sredstvima (stalno prikupljanim, pa je snimanje trajalo gotovo 3 godine), s Wellesovim prijateljem iz Dublina M. MacLiammóirom kao izvrsnim Jagom, donosi mu Zlatnu palmu na festivala u Cannesu (ex aequo); sniman u Italiji i Maroku (obično deklariran kao marokanski), film predstavlja prvu doista sinematičku verziju ove Shakespeareove tragedije, u više od 500 kadrova (za razliku, npr., od Veličanstvenih Ambersonovih koje karakteriziraju vrlo dugi kadrovi), vrlo slobodno adaptiranu (W. je eliminirao gotovo polovicu piščeva teksta): ipak, djelo je zadržalo Shakespeareovu dramatičnost i strastvenu emocionalnost, te ima kongenijalne kvalitete. Već započeto snimanje adaptacije Cervantesova Don Quijotea prekinuto je 1955, ali zato iste godine uspijeva dovršiti vrlo ambiciozni film Tajni dosje (Mr. Arkadin) prema vlastitom romanu, o milijarderu koji uklanja sve što poznaju njegovu »mračnu« prošlost (da bi je prikrio pred kćerkom); to bizarno djelo agresivne retorike zainteresiralo je znatno više filmofile privržene Wellesu, negoli široku publiku. Drugačiji je Dodir zla/Zrno zla (Touch of Evil, 1958), ponovno u SAD (kompanija Universal), krim. film s radnjom na granici Meksika, studija korupcije i zloupotrebe vlasti, s Wellesom kao policijskim kapetanom opsjednutim — nakon umorstva supruge — mišlju o neefikasnosti zakona; dobrim dijelom snimano širokokutnim objektivima (snimatelj R. Metty), s čuvenim 4-minutnim uvodnim kadrom, stilom asocirajući na ekspresionističke filmove, djelo je ipak bilo manje modernističko od prethodnoga i održalo je nešto narativne lakoće romana W. Mastersona. Proces (Le procès/The Trial, 1962), francusko-njemačko-tal. koprodukcija, adaptacija romana F. Kafke dobrim dijelom snimana u Zagrebu, ponovno je izrazito modernistički film, uklapajući se i u trend → novog vala; u tom djelu, koje je izazvalo najrazličitije komentare i ocjene, Wellesu je više stalo da svojim raskošnim vizualnim stilom izrazi Kafkin svijet mòrâ, no njegovu realist. dimenziju. Povoljnije ocjene pripale su filmu Ponoćna zvona (Chimes at Midnight/Campanadas de medianoche, 1966) za producenta iz Španjolske (gdje je i sniman), adaptacija/kompilacija fragmenata dramâ W. Shakespearea u kojima se javlja lik Falstaffa (Welles): Henrik IV, Henrik V i Vesele žene windsorske (te fragmenata Richarda II), a s naratorskim tekstom (R. Richardson) iz Holinshedovih Anglosaksonskih kronika — i šekspirološki zanimljiv pothvat. Film kroz prikaz druženja — istodobno prijateljstva i nerazumijevanja — Falstaffa i princa Hala (kasnije Henrik V) prikazuje — u panorami »stare Engleske« (od »dna« društva do njegovih »vrhova«) — sraz životne spontanosti i polit. »discipline«, iščezavanje viteštva pred polit. manevrima; jedno je od najemotivnijih, najnostalgičnijih Wellesovih djela, u kojem on vrlo sigurno barata narativnom dimenzijom. Slijedi jednosatna Besmrtna priča (Une histoire immortelle/The Immortal Story, 1968), originalno snimana za franc. televiziju, intimističko ali i teatralno ostvarenje (prvo Wellesovo u boji), s njegovom omiljenom glumicom J. Moreau, s gl. likom (Welles) koji upravlja tuđim sudbinama (autorov česti motiv) praveći tragične pogreške. Nakon 2 nedovršena filma — Dubina (The Deep, 1970, sniman na Jadranu) i Druga strana vjetra (The Other Side of the Wind, 1972) — W. ostvaruje svoje posljednje djelo Istine i laži (F for Fake, 1974), inspirirano dvojicom falsifikatora — slikarom E. de Horyjem i biografom C. Irvingom — u kojem je sâm glumac-komentator: ležeran ali predug esej o njemu privlačnim temama odnosa istine i iluzije, umjetnosti i stvarnosti.

Kao glumac W. je bio zvijezda specifične vrste i statusa, u kojoj se miješaju image tumačenih likova i onaj izvanglum. reputacije. Ostvario je složen ali lako prepoznatljiv identitet s primjesom pozerstva — naočite pojave (korpulentan ali dinamičan, s dječjom zanesenošću pogleda) i neskrivene retoričnosti (dikcije s podrijetlom u auditivnim medijima), većinom u likovima karizmatske autoritativnosti, nečim opsjednutim a s konvergencijom prema propasti (»glumio sam ljude kakve ne volim«, »nalik Faustu« /njegovim dilemama i odlukama/). Iako prisiljen, iz materijalnih razloga, glumiti u najrazličitijim projektima, uloge je ipak odabirao dosta pažljivo (i s crtom grandomanije); kao discipliniran glumac nije narušavao ugled svojih red. kolega. Nastupio je u više od 60 filmova dr. redateljâ. U brojnim projektima bio je samo narator (npr. Dvoboj na suncu, 1947, K. Vidora).

Specifično mjesto u Wellesovoj karijeri imaju njegove veze s Jugoslavijom, gdje je režirao 2 svoja filma, nastupio u 3 (Austerlitz, 1960, A. Gancea /kao Fulton/; Bitka na Neretvi, 1969, V. Bulajića /kao četnički vojvoda/; Tajna Nikole Tesle, 1980, K. Papića /kao J. P. Morgan/). Slikarica Olga Palinkaš (u filmovima Oja Kodar) iz Šibenika bila mu je dugogodišnja suradnica, a i nastupila je u 2 njegova filma.

Djelujući uglavnom na marginama dominantne am. (hollywoodske) produkcije, slično i svjetske, realiziravši svega 12 filmova u više od 35 godina stalno ambicioznih nastojanja, W. je već prvijencem osigurao dugotrajnu nazočnost u zbivanjima i razvitku svjetskog filma. Njegovi filmovi — prije svega »djelo vunderkinda« Građanin Kane, ostvarenje koje mu je namrlo tegotni zahtjev i kriterij održavanja vrhunske reputacije — znače sponu između vizualne ekspresivnosti nij. filma i one, sazrijevajuće, zvučnoga, u kojoj je pokazao teško dostižnu inventivnost (zbog čega pripada kategoriji novotarâ poput D. W. Griffitha i S. M. Ejzenštejna). Tretmanom zvuka, složenom strukturom, a osobito perspektivizacijom, u filmovima s očitovanom sviješću o sâmomu stvaralačkom postupku, W. je začetnik film. modernizma, a — temama težnje za vlašću, stvaranja mnijenja, uloge medijâ, otuđenosti, kao i motivom dvojnosti pojavnoga i njegove biti — ujedno i prethodnik tematike budućeg filma — sve utjecaji diskretni ili zakašnjeli, jer ga je teško imitirati (i zbog sâme njegove pojave u vlastitim filmovima) i jer je Građanin Kane nastao u toku rata, kada ga se u mnogim film. središtima nije moglo vidjeti i kad nije bilo većeg interesa za istraživanja film. forme. Kulturalno, Wellesovi filmovi predstavljaju sponu između filma Evrope (sklonog stilizaciji, eksperimentu, autorskoj nesamozatajnosti, izražavanju autorskog subjektiviteta) i Amerike (fabularnoga, sklonog apsolutnoj identifikaciji s gl. likom i »skrivenosti« red. postupka). Unutar SAD predstavlja, pak, završetak melankoličnog romantizma i individualizma »izgubljene generacije« (lost generation), te jednu od faza rasta nacionalne autokritičnosti i gubljenja optimizma pionirskih razdoblja. God. 1975. dobio je nagradu za životno djelo Američkoga filmskog instituta.

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Sutra je zauvijek (I. Pichel, 1946); Crna magija (G. Ratoff, 1949, kao Cagliostro); Trentov posljednji slučaj (H. Wilcox, 1952); Čovjek, zvijer i krepost (Steno, 1953); Kad bi Versailles pričao (S. Guitry, 1954, kao B. Franklin); Napokon (S. Guitry, 1954, kao H. Lowe); Tiranin Glena (H. Wilcox, 1955); Moby Dick (J. Huston, 1956); Dugo toplo ljeto (M. Ritt, 1958); Korijeni neba (J. Huston, 1958); Feribot za Hong Kong (L. Gilbert, 1958); Prinuda (R. Fleischer, 1959); »Vip« (A. Asquith, 1963); Gori li Pariz? (R. Clément, 1966); Čovjek za sva vremena (F. Zinnemann, 1966, kao kardinal Woolsey); Mornar iz Gibraltara (T. Richardson, 1967); Nikad ga neću zaboraviti (M. Winner, 1967); Casino Royale (omnibus, 1967); Kuća od karata (J. Guillermin, 1968); Bitka za Rim (R. Siodmak, 1969); Kremaljsko pismo (J. Huston, 1970); Kvaka 22 (M. Nichols, 1970); Waterloo (S. F. Bondarčuk, 1970, kao Louis XVIII); Sigurno mjesto (H. Jaglom, 1971); Razmetna desetljeća (C. Chabrol, 1971); Malpertuis (H. Kümmel, 1972); Canterburyjske priče (P. P. Pasolini, 1972); Putovanje prokletih (S. Rosenberg, 1976).

LIT.: R. A. Fowler, Orson Welles. A First Biography, London 1946; A. Bazin, Orson Welles, Paris 1950; P. Noble, The Fabulous Orson Welles, London 1956; P. Bogdanovich, The Cinema of Orson Welles, New York 1961; M. Bessy, Orson Welles, Paris 1963; P. Cowie, The Cinema of Orson Welles, London 1965; Ch. Higham, The Films of Orson Welles, Berkeley 1971; P. Kael, The Citizen Kane Book, New York 1971; J. McBride, Orson Welles, London 1972; A. Bazin, Orson Welles, Paris, 1972; J. Houseman, Run through: A Memoir, New York 1972; J. McBride, Orson Welles: Actor and Director, New York 1977; C. M. Valentinetti, Orson Welles, Firenze 1981.

An. Pet.


Citiranje:
WELLES, Orson. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 10.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5532>.

kratice i simboli