VIGO, Jean

VIGO, Jean (puno ime J. de Vigo), franc. redatelj i scenarist (Pariz, 26. IV 1905 — Pariz, 5. X 1934). Na njegovo formiranje bitno je utjecao otac, militantni anarhist baskijsko-katalonskog podrijetla (poznat kao Miguel Almereyda), koji je pod zagonetnim okolnostima skončao u zatvoru. Dječaštvo tegobno provodi po internatima, već u ranoj mladosti vrlo boležljiv. Kako je u obitelji postojala fotogr. tradicija, i sâm se bavio fotografijom, odakle i njegovo strastveno zanimanje za film. Da bi mogao gledati raritetne filmove, u Nici osniva kino-klub; isprva ga fascinira stvaralaštvo Ch. Chaplina, potom G. Mélièsa i M. Sennetta. Kupivši malu kameru, u amat. uvjetima — uz pomoć glasovitog snimatelja, svoga stalnog suradnika → B. Kaufmana — realizira svoj prvijenac — dojmljiv, duboko osoban autorski dokum. film Povodom Nice (À propos de Nice, 1930), prožet i subverzivnom društv. polemičnošću. Nastavši dijelom pod utjecajem → simfonijâ velegrada, a posebno → nadrealizma, već u scenar. ishodištu djelo se definira kao jasna kritika života i atmosfere jednoga grada (Nice), te oporba običajima građanskog svijeta; za sâmog snimanja, zahvaljujući autorovu daru zapažanja i lucidnosti, te radikalizmu i umijeću improvizacije (dijelom i u duhu → kina-oka Dz. Vertova), početna kritička pozicija prerasta u izuzetno slojevito dokumentarističko svjedočenje o svijetu punom soc. kontrastâ i paradoksâ, »na umoru«. Središnje mjesto u filmu zauzima karnevalska povorka: s dozom sarkazma kamera bilježi svojevrsni danse macabre, defile grotesknih karikatura što karnevalskom ritualu zabave pridaju funebralni ton sablasnosti. Film je prikazan u → umjetničkom kinu Vieux-Colombier, V. je eksplicirao i koncept soc. filma.

Svoj drugi, manje značajni dokum. film Taris (Taris/Champion de natation, 1931), o franc. plivačkom prvaku, realizirao je po narudžbi.

Traumatske uspomene iz internatskog života i očeva brojna tamnovanja poslužila su kao poticaj za realizaciju srednjometr. igranog filma Nula iz vladanja (Zéro de conduite, 1933 /44 min/); stoga djelo sugerira internat organiziran po uzoru na zatvor. Film. izlaganje, u obliku kronike, najprije ukazuje na strogost ustroja internata, potom suprotstavljenost djece i uprave (s karikaturalnim prikazom pojedinih profesora), dok je pobuna đakâ i njezino prerastanje u pokušaj obaranja petrificiranih temelja institucije (kao sastavnog dijela jednoga šireg sustava) donijeta s pravom »autorskom radošću« i s izrazitom sklonošću prema poetizaciji čina pobune (usporeni pokreti kamere); vrlo uspjelu muziku (osobito za tu završnu sekvencu) napisao je → M. Jaubert (po kritici, film je utjecao na mnoge kasnije — npr. na Kad …, 1968, L. Andersona). Na zahtjev društva Organizirani očevi obitelji djelo je zabranjeno (punih 14 godina) i označeno kao »antifrancusko«. Hommage mu je u svojih 400 udaraca (1959) odao F. Truffaut, na kojeg je V. i inače utjecao.

Slijedi njegov posljednji projekt — dugometr. igrani Atalanta (L’Atalante, 1934); scenar. predložak napisao je »opskurni« književnik s pseudonimom Jean Guinée, koji je od producenata ipak zahtijevao da se trivijalna priča temeljito preradi; za »pregled« dijalogâ angažiran je B. Cendrars, koji nije imao većih primjedbi. Prema imenu riječnog šlepa, u jednomu njegovom »krstarenju« unutrašnjošću Francuske koje je ujedno i bračno putovanje kapetana (J. Dasté) i mlade normandijske seljanke (D. Parlo), u društvu s još 2 člana posade — »malim« te ostarijim ekscentrikom (M. Simon) koji u smirenosti putovanja i među likovima prigušenih emocija predstavlja anarhoidnu, »nadrealističku« komponentu, ta jednostavna priča — o ljubavi, ženinoj krizi i »bijegu u nepoznato« te brzom povratku na šlep — tek je pretekst za slojevito autorsko ostvarenje, koje se tumači na srodne, no ipak dostatno različite načine: kao spoj dokumentarnoga i igranoga (u čemu je V. preteča tendencija iz 50-ih i 60-ih godina), romantike i naturalizma, lirizma i nadrealizma, kao vrhunska najava franc. → poetskog realizma i tal. → neorealizma, te — po F. Truffautu — kao kombinacija konstantî kinemat. medija — realizma i estetizma, a sve kroz za Vigoa tipičnu melankoličnu vizuru. Uplašeni da film neće biti gledan, producenti su njegovu strukturu »iznakazili« izrezujući pojedine kadrove (pa i cijele sekvence); u želji da privuku publiku ubacili su i tada popularni šlager Chaland qui passe (što je kasnije postalo i dodatni naslov djela). Iako prihvaćen od kritike, film se kratko održao na repertoaru; već od početka snimanja teško bolestan od leukemije, V. ga je vidio samo jednom, a s programa je skinut istog tjedna kada je V. umro. Djelomično je restauriran 1940.

Neosporan vizionar budućih film. pokreta, »sineast-prokletnik« (cinéaste maudit) koji navodi na usporedbu s Rimbaudom, V. je sa samo 4 filma postao klasik franc. i svjetske kinematografije. Po njemu je nazvana Prix Jean Vigo — nagrada koja se dodjeljuje najboljemu debitantskom filmu godine u Francuskoj.

LIT.: P. E. Sales-Gomez, Jean Vigo, Paris 1957; F. Buache (urednik), Hommage à Jean Vigo, Lausanne 1962; P. L’Herminier, Jean Vigo, Paris 1967; J. Smith, Jean Vigo, New York 1971; M. Grande, Jean Vigo, Firenze 1979; W. G. Simon/D. Kirkpatrick, The Films of Jean Vigo, Ann Arbor 1981.