SJÖMAN, Vilgot

SJÖMAN, Vilgot, šved. redatelj, scenarist i pisac (Stockholm, 2. XII 1924). Kraće vrijeme studirao književnost u Stockholmu. Kao zatvorski službenik počeo je pisati kaz. komade; jednu od svojih drama preradio je u roman, potom i u scenarij prema kojem je G. Molander snimio zapaženi film Prkos (1952). God. 1956. polazi šestomjesečni kurs filma na sveučilištu UCLA u Los Angelesu i prati snimanja u Hollywoodu, o kojem 1961. objavljuje zapaženu psihol. studiju U Hollywoodu (I Hollywood). Nakon što je asistirao I. Bergmanu i filmu Zimsko svjetlo/Pričesnici (1962), objavio je čuveni Dnevnik s Ingmarom Bergmanom (Dagbok med Ingmar Bergman, 1963) koji svjedoči o njihovu prijateljstvu koje datira još iz 1940 (inače, S. se kao tv-reporter pojavljuje u Bergamanovu filmu Sramota iz 1968).

Svoj prvi film Ljubavnice (Älskarinnan) S. režira tek 1962 (svojim je projektima uvijek i /ko/-scenarist); pričom o moralnim dilemama djevojke (B. Andersson), koja iznevjeruje mladića vezom s oženjenim čovjekom, pokazuje zanimanje za žensku psihologiju, kao i za problem promiskuiteta. Još jače taj je aspekt izražen u filmovima 491 (1964) prema »skandaloznoj« knjizi L. Görlinga, gdje otvoreno govori o seksualnim aberacijama među šved. omladinom i korupciji odgovornih institucija, te Moja sestra, moja ljubav (Syskonbädd 1792, 1966), gdje dotiče problem incesta. U filmovima Ja sam znatiželjna — žuto (Jag är nyfiken — gul, 1967) i Ja sam znatiželjna —plavo (Jag är nyfiken — blå, 1968), čiji naslovi ne impliciraju samo »znatiželju« gl. junakinje (L. Nyman), već i sâme kamere (P. Westér) kao promatrača zbivanja, S. prakticira metode snimanja karakteristične za → film istine i ostvaruje angažirano djelo o problemu seksualne slobode (pa i homoseksualizma), ali i o dr. »gorućim pitanjima« šved. društva; iako su svugdje, gdje su prikazivani, imali probleme s cenzurom, ostvarili su zavidne financ. uspjehe. Iako S. nakon toga izbjegava najdirektnije prikazivanje seksualnih odnosa, u svojim novijim filmovima nastavlja još dublje tretirati pitanja seksualnosti, ističući moralne i psihol. reperkusije uvjetovane restrikcijama koje društvo i njegove institucije (osobito religiozne) nameću pojedincu, tako da time korespondira i sa strujom → političkog filma. To je posebno uočljivo u filmovima Dok nas seks ne rastavi (Troll, 1971), Pregršt ljubavi (En handful kärlek, 1974), Tabu (1976) i Linus (1979). Režira i kratkometr. filmove, kao i na televiziji.

U cjelini, svojim opusom neposredne angažiranosti i smionog tretiranja tema koje ga zanimaju, uvijek na granici lascivnosti pa i trivijalnosti, često uspijevajući proniknuti u suštinu problema i iskrenošću svoga umj. pristupa uzdići ga do životne činjenice (ako ne uvijek i do pravoga umj. doživljaja), S. se razvio — uz B. Widerberga — u najznačajnijega šved. sineasta koji se pojavio nakon I. Bergmana.

Ostali igr. filmovi: Haljina (Klänningen, 1964); Stimulantia (epizoda u omnibusu, 1967); Ti lažeš! (Ni ljuger, 1969); Sretan Uskrs! (Lyckliga Skitar, 1970); Garaža (Garaget, 1975); Crvenim (Jag rodnar, 1982); Malacca (1986).