SCENARIST

SCENARIST, osoba koja se profesionalno bavi pisanjem → scenarija, autorska ličnost koja spisateljski kreativno osmišljuje i oblikuje svoju (ili tuđu) ideju; piše ili originalan scenarij, ili prema tuđem → sinopsisu, ili pak → adaptaciju nekoga poznatoga knjiž. ili kaz. djela (ako je riječ o muz. filmu — libreta). Stvara sam ili u suradnji s jednim ili više koscenarista (česta praksa u indus. kinematografijama), vrlo često uz suradnju redatelja ili uz stručne konzultacije s ekspertima raznih profila (prirodoslovci, povjesničari, voj. stručnjaci i sl.). U pojedinim filmovima razlikuje se uloga scenarista od one dijalogista — pisca dijalogâ. Angažman scenarista može trajati do kraja realizacije filma, jer on često »prepravlja« scene, te mijenja i/ili dopisuje dijaloge u toku snimanja, a nerijetko intervenira i pri → naknadnoj sinkronizaciji.

Scenaristika se razvijala relativno sporo u odnosu na dr. filmske profesije. Tako, L. Lumière nije pisao scenarije — tek bi objašnjavao suradnicima što i kako da rade. Prvim scenaristom uvjetno se može smatrati Georges Méliès, koji je za svoje filmove pisao scenar. zapise od 2 ili 3 kartice. Roy McCardell navodno je prvi scenarist koji je radio prema ugovoru s producentom (1905); za 15 dolara po tekstu pisao je 10 »sadržaja« tjedno, ali je — kao i dr. scenaristi tog doba — ostajao anoniman. Povjesničari filma prvenstvo ipak pripisuju Thomasu H. Inceu i njegovu suradniku C. Gardneru Sullivanu koji zaziru od bilo kakve improvizacije, pa za svoje projekte pripremaju scenarije i detaljne → knjige snimanja. Poznatiji am. scenaristi toga pionirskog razdoblja još su J. G. Hawks i Frank Woods, a u toj film. profesiji — za razliku od drugih — već tada su zapaženo zastupljene i žene: Anita Loos, June Mathis, Sonya Levien, Frances Marion i dr. U Francuskoj su scenarije (zapravo scenar. naputke) pisali sâmi redatelji, ali i glumci, teh. osoblje i dr.; honorari su bili minimalni. Međutim, kad je produkcija → Film d’Art 1908. počela naručivati adaptacije od poznatih književnika, honorari su porasli na — za to doba vrlo visokih — 300 franaka. Pisali su se opsežniji tekstovi (10-20 stranica) s naznakama svih radnji i diobom na scene. I pored svega, u nij. razdoblju pisanje scenarija ipak nije bilo pravilo: redatelji su radili prema bilješkama, a glumci su dobrim dijelom improvizirali dijaloge (koji se ionako nisu čuli).

Scenaristi, metodom i namjenom bliski današanjima, javljaju se tek krajem 10-ih i poč. 20-ih godina: Carl Mayer i Henrik Galeen u Njemačkoj, Sergej M. Ejzenštejn, Aleksandr P. Dovženko i Vsevolod I. Pudovkin u SSSR-u, te Jules Furthman u SAD. Suvremeni oblik scenarija pak pojavljuje se tek u zv. razdoblju. Tada već i scenaristi postaju značajni u procesu stvaranja cilja, prvenstveno zbog naglo porasle važnosti dijalogâ; stoga se i tada često angažiraju poznati književnici. U SAD se u tom razdoblju ističu Ben Hecht, Charles MacArthur, Robert Riskin, Morrie Ryskind, Dudley Nichols, Nunnally Johnson, Charles Brackett, Seton I. Miller, John L. Mahin, Niven Busch, Norman Krasna, John H. Lawson, Sidney Buchman, Donald O. Stewart i dr. Posebno značajne scenar. pojave u Francuskoj javljaju se 30-ih godina, u vrijeme tzv. poetskog realizma: Jacques Prévert, Henri Jeanson, Charles Spaak, Jean Aurenche i Pierre Bost. U Italiji se scenaristika osobito razvija od pojave neorealizma sredinom 40-ih godina, te nešto kasnije; posebno se ističu Cesare Zavattini, Suso Cecchi D’Amico, Sergio Amidei, Age, Furio Scarpelli, Ugo Pirro, Tullio Pinelli, Ivo Perilli, Tonino Guerra, Ennio Flaiano, Ennio De Concini, Rodolfo Sonego, Franco Solinas, Leo Benvenuti, Piero De Bernardi, Enrico Medioli, Ruggero Maccari, Bernardino Zapponi i dr.

U zv. razdoblju imena scenarista počinju se istaknutije navoditi u najavnim naslovima filmova; u indus, kinematografijama navode se imena pisaca knjige snimanja, budući da scenar. građu — kako bi bila što pouzdanija osnovica za realizaciju filma — vrlo precizno razrađuju za to vrlo kompetentni »pisci-zanatlije«. Tzv. redatelji autorskog formata vrlo često scenarije pišu sami, ili pak aktivno surađuju u svim fazama scenar. rada.

Za zaštitu autorskih i profesionalnih prava scenaristi se (negdje zajedno s redateljima) udružuju u posebna staleška društva, koja su učlanjena u međunar. organizaciju scenaristâ International Writers’ Guild (akr. IWG) sa sjedištem u Londonu. Njezin je zadatak da »učvršćuje prijateljske odnose među filmskim, televizijskim i radio-piscima u interesu slobode izražavanja i međunarodne dobre volje.«

U SFRJ scenarist je, uz redatelja, najznačajniji autorski suradnik u film. projektu. Zajedno s njim dijeli odgovornost za umj. vrijednost i društv. podobnost filma, utoliko više što se projekti dodjeljuju na osnovi scenarija. Budući da produkcija nije velika, broj profesionalnih scenarista je neznatan; jedini koji je u novije vrijeme stekao taj status jest Gordan Mihić.

Poticaj scenar. stvaralaštvu u nas predstavlja Festival filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji (od 1977). Žiri sastavljen od uglednih film. i društv. radnika dodjeljuje I, II i III nagradu (diplome + novčani iznos); povremeno se dodjeljuju i nagrade za adaptaciju, dijaloge, debitantski rad te specijalne nagrade. I nagradom dosad su nagrađeni: 1977. Predrag Perišić i Milan Jelić (»Ljubavni život Budimira Trajkovića« D. Karaklajića); 1978. Mirko Kovač i Lordan Zafranović (»Okupacija u 26 slika« L. Zafranovića); 1979. Gordan Mihić (»Osvajanje slobode« Z. Šotre); 1980. Dušan Kovačević (»Ko to tamo peva« S. Šijana); 1981. Branko Šömen i Rajko Grlić (»Samo jednom se ljubi« R. Grlića); 1982. Goran Marković (»Variola vera« G. Markovića); 1983. Gordan Mihić (»Balkan-ekspres« B. Baletića); 1984. Dubravka Ugrešić i Rajko Grlić (»U raljama života« R. Grlića); 1985. Abdulah Sidran (»Otac na službenom putu« E. Kusturice); 1986. Gordan Mihić (»Srećna nova 1949« S. Popova); 1987. Goran Marković (»Već viđeno« G. Markovića); 1988. Ivan Aralica i Krsto Papić (»Život sa stricem« K. Papića).