VID

VID, jedan od senzoričkih modaliteta, osjetilo koje obuhvaća oko, vidni živac, centralne putove i vidnu koru mozga, ali i sveze koje ga povezuju s dr. osjetilima i motorikom. Film je prvenstveno vezan uz vidni kanal; može biti bez zvuka, ali bez svjetlosnog podražaja samo onoliko dugo koliko predstavlja kontrast svjetlu. Svaki vidni podražaj, pa i film, može pobuditi iluziju mirisa, opipa i kretanja promatrača, te zvuka — i kad je bezvučan (→ spaciocepcija; sinestezija).

Fizika. U velikom rasponu elektromagn. valova (10^-14 do 10⁸m) vidni podražaj zauzima neznatni dio (380-730 nm), a taj fizički kontinuirani dio spektra centralni procesori pretvaraju u diskontinuirani, u boje — radi većega komunikacijskog korišćenja svjetla.

Optika oka odgovara optici fotogr. aparata, jer su oba »između svijeta i svijesti«, pa moraju zadovoljiti fizikalna svojstva podražaja i perceptivne sposobnosti bića, koje su prilagođene okolini. Ljudi su tako bez poznavanja svojstava oka i optike otkrili → cameru obscuru. Oko ima kapke (»poklopac objektiva«), zatim zjenicu koja — mijenjajući otvor između 1,5 i 8 mm — povećava upadnu svjetlost 30 puta, te leću (»objektiv«) koja akomodacijom mijenja žarišnu udaljenost od 14 do 18 dioptrija. Ima promjenljivu dubinsku oštrinu, te sfernu i kromatsku aberaciju (→ objektivi).

Skotopsko i fotopsko gledanje. Oštrina vida ovisi o gustoći osjetnih stanica i živčanih niti (»gustoća zrna«). Najbolja je u sredini, u foveji, gdje su samo čunjići. Fovealni vid razlikuje 2 točke koje padaju na udaljenost od 2 mikrometra ili pod kutom od 26 kutnih sekundi. Kod slabog svjetla oko gleda štapićima — skotopsko gledanje (»crno-bijeli film«), kod jačeg svjetla pak pretežno čunjićima — fotopsko gledanje (»film u boji«); razlikuju se po dijelu spektra koji primaju, donjemu frekvencijskom pragu i svjetlosnom pragu. Adaptacijom, prilagodbom na svjetlo i tamu, može se gledati u vrlo velikomu intenzitetskom rasponu svjetla do milijun puta. Prilagodba štapićâ traje oko 1 sat, čunjićâ oko 10 min, što je dostatno za gledanje filma nakon izloženosti jakomu dnevnom svjetlu. Kvantno podraživanje mrežnice moglo bi dati treperavo svjetlo i bljeskave svijetle točke, koje bi se pojavile i zbog spontanog izbijanja u receptorima, ali tromost oka i zakoni strukturiranja poruke otklanjaju te smetnje (→ perzistencija vida). U mrežnici ima 130 000 000 štapića i 6 000 000 čunjića, a u očnom živcu 900 000 živčanih niti, jer samo u foveji sa svake osjetne stanice ide po 1 živčano vlakno, dok je na periferiji 600 štapića spojeno na 1 živčano vlakno. O tome ovisi dobra oštrina vida u foveji, te zapažanje i najslabijeg svjetla na periferiji.

Vidni put. Srednji se dijelovi lijevoga i desnoga očnog živca križaju i idu na suprotnu stranu, a postranični dijelovi ostaju na istoj strani. Tako u vidnu koru lijeve hemisfere dolaze informacije iz desne polovice vidnog polja, a u desnu iz lijeve (lijevo od točke motrenja). Disparatne slike, zbog razmaka između očiju, centralnom sintezom daju → stereoskopiju, ali desna i lijeva polovica vidnog polja podliježu i neurofiziološkim razlikama dviju hemisfera.

Hemisferalnost. Lijeva je hemisfera mozga svjesna, govorna, semantična, a desna nesvjesna, slikovna, metaforična i simbolična; one međusobno »surađuju«, ali ipak manje semantične poruke, i više nesvjesnoga, dolazi iz područja lijevo od točke motrenja, koja se premješta pomicanjem pogleda. Desna hemisfera u cijelosti komunicira, u primanju i odašiljanju, na »filmskiji« način od lijeve, ali se ne može govorno izraziti.

Znakovi. Za percepciju važni su samo dijelovi poruke, najinformativniji znakovi. Tako ženka krpelja ubada ako je predmet, na koji je pala, temperature oko 37 °C i ako miriše na maslačnu kiselinu: to je sigurno sisavac. Kod viših životinja, a osobito kod čovjeka, mnogo se više znakova koristi u percepciji, posebno naučenih, pridodanih nasljednima, ali to su ipak samo prirodni znakovi (koje razlikujemo od dogovorenih — semova). Slika lule nije lula, nego znak lule, ali perceptivno i prava je lula samo znak lule, pa je tako film perceptivno znak znaka, i utoliko manipulativniji od kaz. predstave. Koliko je malen broj znakova potreban za prijenos poruke pokazuje crt. film, a posebno lutkarski, kada je s nekoliko mrlja na ruci moguće oponašati lice i izraziti mnoga duševna stanja; to pokazuje i jačinu ugrađene strukture lica, koje ćemo u svačemu otkriti. Što je pregnantnost forme jača, to je neophodni broj znakova manji. Redukcija i apstrahiranje (oduzimanje) stalno se sreću — od percepcije, u kojoj se iskoristi manje od 1% informativnih elemenata, do konstrukcije film. djela, jer je apstrahiranje osnovni mehanizam stvaranja čiste (apstraktne) forme u prijemu poruke. U lik. umjetnostima i filmu govori se o jeziku oblikâ i kompozicije, jeziku bojâ i jeziku pokretâ. Danas znamo i njihove neurofiziološke mehanizme. Vidno osjetilo sadrži posebne neuralne jedinice za raščlanjivanje svake od tih poruka.

Jezik oblikâ. Na razini drugog neurona dolazi do lateralne inhibicije, koja na granici svjetla i sjene pojačava svjetloću svijetlog dijela i tamu tamnoga, stvarajući konture koje olakšavaju percepciju oblikâ. Prepoznavanje oblika nastavlja se zatim u primarnoj vidnoj kori mozga.

Jezik bojâ. U corpus geniculatum laterale prepoznaju se boje. Komplementarne su, ne samo psihološki, nego i neurofiziološki suprotstavljene. Tako, npr., neuralna jedinica za žuto povećava broj akcijskih potencijala na žuti podražaj, za komplementarnu plavu smanjuje broj ispod broja koji ima u mirovanju, a na druge boje ne reagira. Tako postoje parovi za sve boje, a posebno za svjetlo i tamu.

Jezik pokretâ. U posebnim neuralnim jedinicama prepoznaju se pokreti. Za svaki smjer i područje vidnog polja posebne su neuralne jedinice. Svi ti znakovi imaju i svoje motoričko i emocionalno djelovanje.

Pobuđivački mehanizmi (PM). Ljudska se psiha zasniva na neuralnim mehanizmima, a usklađena je s okolinom prema biol. i soc. potrebama holističkog jedinstva svijeta. Određene strukture, oblici, boje, pokreti, imaju biol. značenje, pa preko senzorike pobuđuju »nagonske radnje svojstvene vrsti« te izazivaju odgovarajuće osjećajno stanje. Takav se podražaj u etologiji zove naslijeđeni pobuđivački mehanizam (NPM) (K. Lorenz), a samo je prošireni naziv za »arhaički ostatak« (S. Freud) ili »arhetip« (C. G. Jung). Nije individualan i ne potječe iz osobnog iskustva, nego je naslijeđen iz iste vrste ili iz predljudske povijesti, budi u nama razne slojeve daleke filogenetske povijesti, i čini biol. osnovu umjetnosti (J. Hawkes). Willendorfska Venera izrađena je prema obilježjima za naslijeđeni PM, a nije fizički morala tako izgledati (M. Peić). Umjetnički spontani izraz potječe iz takvih dubokih slojeva psihe. Postoje zatim oni dopunjeni iskustvom: stečeno-nasljedni PM i stečeni PM. Vid se razvija s ljudskim ciljem, ali je zadržao građu životinjske prošlosti, pa valja upoznati sva 3 sloja: dva naslijeđena (životinjski i kolektivni ljudski), te društveno i individualno stečeni sloj.

Predodžbe. Sekundarna vidna kora, a osobito tercijarna, asocijativna polja, imaju integrativnu ulogu, povezuju vidne podatke, uskladišćuju ih, stvaraju multisenzoričke predodžbe, omogućuju konceptualno mišljenje. Što je neka predodžba čvršće fiksirana, što ima pregnantniju formu, to će trebati manje podražajnih podataka da je se pobudi. Poznatu osobu odmah ćemo cjelovito predočiti, ako joj samo vidimo dio tijela (detalj, krupni plan), ili ćemo je u dalekom planu prepoznati po hodu, ali to je moguće postići i dr. modalitetima (ako samo čujemo glas, »vidjet« ćemo lik).

Propriocepcija oka. Vidni sustav ima zapravo 3 modaliteta. Osim skotopskoga i fotopskog gledanja ima proprioceptivni sustav u 6 vanjskih očnih mišića, koji nadzire pokrete oka, i — što je za film osobito važno — sudjeluje u percepciji pokretâ. Pokreti očiju smjerom, brzinom i ritmom utječu na emocije i mišljenje: 1) Mikropokreti služe premještanju slike s jednih receptora na druge, jer bi se inače slika ubrzo izgubila; 2) Trzajno gledanje ima posebne procesore, koji dovode pogled na novi cilj bez podbacivanja ili prebacivanja (za vrijeme prelaženja pogleda suprimirana je brišuća slika); 3) Pokret slijeđenja predmetâ u pokretu ima također svoje procesore, koji omogućuju da pogled zadrži brzinu pokretnog predmeta; 4) Pokreti oka pod nadzorom vestibularnog sustava stabiliziraju oko za vrijeme kretanja promatrača, da slika ne skače i ne treperi, a to je u film. tehnici postignuto stabiliziranom kamerom (→ steadycam).

Film. Slikom djeluje se na trzajno gledanje i na pokrete slijeđenja. I ovdje postoje naslijeđeni pobuđivački mehanizmi, koji izazivaju »nagonske radnje svojstvene vrsti«. Pokreti se promatraču nameću kompozicijom kadra, pokretima u filmu i prebacivanjem pažnje na novu točku; taj »ples očiju« najbliži je glazbi (a ples je najstariji umj. izraz, slijedi ga glazba). Udaljenost promatrača od platna mijenja amplitudu i brzinu pokreta očiju, utječe na snagu jezika pokreta, kao uostalom na sve senzoričke sastojke film. poruke.

Okulografija je postupak zapisivanja pokreta očiju posebnim uređajem. Prelaženje pogleda po slici daje podatke o procesu mišljenja promatrača. Povezivanjem dijelova kadra pogledom stvara se slikovna, »hijeroglifska« rečenica.

Lice. Čovjek ima osobito dobro razvijene neuralne procesore za prepoznavanje izraza lica. Zato krupni plan pripada posebnom neuroanatomskom području u mozgu, a promatranje lica ne podliježe pravilima kompozicije kadra, nego pogled skače najviše s jednog oka na drugo, zatim manje na usta i nos, vrlo rijetko i kratko na druge dijelove glave (D. Morris). Poznavanje neurofiziologije obogaćuje film. teoriju i praksu.

LIT.: J. Hawkes, Prehistorija. Historija čovječanstva, Zagreb 1966; A. R. Luria, Osnovi neuropsihologije, Beograd 1976; K. Lorenz, Temelji etologije, Zagreb 1987.