CAMERA OBSCURA

CAMERA OBSCURA, tamna komora, poznata već u XI st., a postoje pretpostavke da su za njezin princip znali već Aristotel i arap. učenjak Alhazen; izum se, međutim, pripisuje Leonardu da Vinciju. C. jest prostorija bez prozora, u koju prodire kroz (veću ili manju) rupicu dnevno svjetlo. Na suprotnoj strani, na bijelom zidu formira se slika pejzaža koji se nalazi ispred rupice, a ta slika okrenuta je i s obzirom na strane i s obzirom na vertikalu. U središtu slika je oštra, dok je na rubovima u blagoj neoštrini.

Prvotno se velika C. koristi za promatranje položaja Sunca i njegove pomrčine, dok je da Vinci skicirao smanjeni oblik u vidu prenosivog sanduka. D. Barbaro 1658. u Veneciji na mjesto rupice stavlja sabirnu leću. Mnogobrojni umjetnici, tako Giovanni Battista delle Porte, a kasnije Vermeer, Canaletto i Guardi koriste je za izradu svojih skica. C. koju je 1685. opisao njem. redovnik Johann Zahn bila je visoka 22,50cm, a široka 60cm; ona uz sabirnu leću ima i ugrađeni regulator količine svjetlosti (blendu), a jedno zrcalo okretalo je sliku na pravu stranu (kao u stvarnosti) i »bacalo« je na mutno staklo, tako da se može promatrati izvan kutije; tu se već jasno naslućuje preteča jednookoga refleksnog aparata, samo bez emulzije osjetljive na svjetlo, koja bi omogućila trajno zadržavanje slike. Ovakva C. bila je sastavni dio opreme slikarskih ateljea, njome su se služili slikari za proučavanje perspektive i iscrtavanje kontura objekta. U XVII i XVIII st. C. predstavlja veliku atrakciju. Najveću njezinu vrijednost predstavljala je, međutim, težnja da se »zaustavi«, trajno zabilježi stvarnost koja se mijenja; daljnji stupanj u ostvarivanju te težnje omogućava pronalaženje materijala osjetljivih na svjetlo, koje oko stotinu godina kasnije dovodi do njihova spajanja s camerom obscurom i tako do konačnog otkrića fotografije. Prema tome, fotografija i film zapravo su najsavršenija teh. primjena camere obscure, budući da je ona osnovni konstrukcijski dio svakoga fotogr. aparata i kinemat. kamere.