PERSPEKTIVA

PERSPEKTIVA, način na koji vidimo svijet i kako se prostor prikazuje u lik. umjetnostima, pa i na filmu. Ovisi o stanovištu i kutu gledanja promatrača, pa stoga P. primijenjena na slici ili u fimu to stanovište — a u širem smislu odnos čovjeka prema stvarnosti — ujedno i izražava. Ona je, dakle, jedno od izražajnih sredstava lik. umjetnostî.

Perspektiva u prirodi. Ovisno o udaljenosti promatrača likovi i predmeti u prostoru prividno se mijenjaju: smanjuju se proporcionalno s udaIjenošću (linearna ili geometrijska perspektiva), a zbog sve debljeg sloja zraka između promatrača i udaljenih objekata postupno se mijenjaju 3 vizualna svojstva (atmosferska perspektiva): — konture lika gube oštrinu; kontrast svjetlosti i sjene se smanjuje (izbljeđuje); nestaju tople boje a ostaje samo hladni dio spektra — plavo-ljubičasti (»modre daljine«). Oblik predmeta mijenja se prividno i s promjenom kuta gledanja, iz žablje (s tla) ili ptičje perspektive (odozgo) u odnosu na normalnu ili pješačku perspektivu (ova posljednja u prenesenom smislu znači promatranje stvarnosti sa stanovišta »običnog čovjeka«).

Perspektiva u likovnim umjetnostima. Prikazivanje prostora na slici (trodimenzionalne stvarnosti na dvodimenzionalnoj plohi) nije samo formalni problem, već se tokom vremena mijenjao (ovisno o odnosu čovjeka prema svijetu), i zato različite perspektive u povijesti umjetnosti ujedno izražavaju pogled na svijet pojedinog razdoblja. U ranomu srednjem vijeku, romanici (XI/XII st.) dominira vertikalna perspektiva — plošna metoda prikazivanja prostora u kojoj se planovi, umjesto po dubini, komponiraju jedan iznad drugog, po visini (vertikalno), a prikazani prostor na slici »čita« se odozdo prema gore (prednji plan je dolje a stražnji gore); istu metodu primjenjuju staro egip. slikarstvo, naivna umjetnost i dječji crtež. U gotici (XIII/XIV st.) javlja se obrnuta (inverzna) perspektiva; pokušavajući sugerirati volumen na slici, slikar uočava deformacije tijela u prostoru, ali ih ne zna dosljedno prikazati, pa stoga često prednji dio predmeta prikazuje kao uži a stražnji kao širi (dakle, obrnuto no što stvarno izgleda). Romanička vertikalna P. izražava plošnošću podređenost plohi (adekvatnu podložnosti pojedinca društv. sustavu), a gotička obrnuta P. početak osamostaljenja volumena iz ravnine, kao znak oslobađanja individue u (klasnom) društvu. Umjesto gotičke empirije naivnog promatranja, renesansa (XV/XVI st.) razvija znanstveni pristup stvarnosti, izražavajući time vjeru u sposobnost čovjeka da iskustvom i inteligencijom spozna zakonitosti, a znanjem ovlada prirodom. Renesansni slikar konstruira prostor na slici s pomoću geometrijske ili linearne perspektive, primjenjujući zakonitost da je prividno smanjivanje predmeta i likova po dubini prostora pravilno i proporcionalno, unutar geom. mreže u kojoj paralelne linije (u stvarnosti) konvergiraju (na slici) i sastaju se u jednoj točki (očištu) na horizontu. Barok (XVII/XVIII st.) primjenjuje atmosfersku perspektivu, stvarajući dojam nestajanja u dubini, nejasnoga i nedovršenoga, beskrajnog prostora (koji je istodobno spoznala i znanost /npr. Newton i Kepler/). Barokno slikarstvo, također, uvjerljivošću prikaza stvarnosti sugerira gledatelju fresaka da se zaista — umjesto zida — otvara neki prostor arhitekture ili pogled u vrt ili u dubinu nebesa na svodu; naslikanim prostorom umjetnik želi kod gledatelja stvoriti iluziju stvarnog prostora (iluzionistička perspektiva), pri čemu je važno da kut gledanja na freski odgovara kutu gledanja promatrača u stvarnom prostoru crkve ili dvorane (iskustvo iluzionističkog slikarstva koristi se u slikanju kulisa za kazalište i film). Moderno slikarstvo ponovno se vratilo plošnosti (zanemarujući i geom. i atmosfersku iluziju dubine); time je zatvoren krug započet romanikom. Ipak, nasljedujući iskustvo atmosferske perspektive, slikari-fovisti pozadinu obično slikaju hladnim a bliže predmete toplim bojama, tako da (unatoč plošnosti oblikovanja, pa i vertikalnoj perspektivi) sugeriraju dojam prostora, bližega i daljega, prevodeći ga na odnos toplih i hladnih boja (koloristička perspektiva). Ova metoda koristi psihol. zakonitost razvijenu iskustvom promatranja prostora u prirodi: od 2 mrlje boje na slikarskom platnu crvena će nam se uvijek pričinjati bližom a modra udaljenijom; zbog toga se bojom mogu korigirati i osobitosti stvarnog prostora: uska i niska soba izgledat će prostranija ako se oboji blijedomodro, ali još tjesnija ako je obojena toplom smeđom ili crvenom bojom.

Perspektiva na filmu. U film. mediju P. se javlja u svojoj prirodnoj vizualnoj zakonitosti (linearna, atmosferska), ali se primjenom različitih perspektiva mogu stvarati određeni, dramaturški potrebni ugođaji. Kao i u dr. vizualnim umjetnostima, u fotografiji i na filmu P. izražava individualno stanovište stvaraoca, njegov odnos prema svijetu i stvarnosti. Kut promatranja (kolokvijalno: »iz moje... iz njegove perspektive«) izražava osobnost promatrača i vizualno posreduje njegov odnos (prema stvarnosti) gledatelju. U filmu je kut snimanja (rakurs) sredstvo vizualne interpretacije kojom se može dati sugestivna, neobična, pa i iskrivljena slika predmeta ili lika: polazeći od najosnovnije mogućnosti da se pogledom iz žablje perspektive lik doima viši, monumentalniji, nadmoćan, nadređen, dok iz ptičje i najveći lik djeluje sićušno, »pritisnut« uza zemlju, itd. (→ kut snimanja).

Čak i iz iste udaljenosti i pod istim kutom gledanja različiti → objektivi foto-aparata i film. kamere očigledno različito »vide« istu stvarnost, što također mijenja perspektivu, svojstva i karakter snimljene stvarnosti. Tako se renesansna palača u uskoj uličici može širokokutno »smjestiti« u kadar, ali time ujedno prestaje biti renesansna: izgubila je renesansne proporcije, skladan odnos širine i visine, te postala maniristički izdužena i disproporcionalna.

U teoriji filma zamjetljiva je evolucija, kao i raznolika shvaćanja u problematiziranju pitanja u svezi s perspektivom: 1) Ona se prvotno proučava iz »praktičnog« aspekta — s obzirom na snim. rad, kao na i red. organizaciju mizanscene, što je u svezi i s pojedinim cjelovitim snim. i red. stilovima; 2) Postojanje perspektive služi pri proučavanju temeljnog pitanja za teoriju filma — relacije filma i fiz. stvarnosti (tako → R. Arnheim, ustanovljujući deformaciju fiz. stvarnosti perspektivom kakva je stvorena filmom, pronalazi jedan od važnih argumenata za dokazivanje umj. statusa filma); 3) Brojna su komparativno-estetička proučavanja funkcije perspektive u filmu; 4) U novije vrijeme ističe se ideol. aspekt perspektive (tako, poč. 70-ih godina teoretičari filma → J.-L. Baudry i → P. Bonitzer dokazuju kako je trodimenzionalnost sugerirana geom. perspektivom /nastala u razdoblju uspona građanstva/ jedan od bitnih nosilaca buržoaske ideologije, pa je stoga i film u osnovi izraz građanskog svjetonazora).