KUT SNIMANJA

KUT SNIMANJA, također ugao snimanja i rakurs (prema franc. raccourcir: skratiti, kratiti — jer kod izrazitih gornjih i donjih kutova snimanja kraćenja u perspektivi postaju vrlo zamjetljivima), jedan od osnovnih atributa → točke gledišta u filmu; definira se, u principu, s obzirom na kut što ga zatvara os objektiva s vidljivom ili zamišljenom horizontalom snimanog prostora. Kut iz kojeg je prizor snimljen, gledalac najčešće ustanovljava na 2 načina. Ako se vidljiva ili pretpostavljiva linija horizonta nalazi očigledno iznad sredine vertikalne stranice platna ekrana (ili se čak prostor iznad horizonta uopće ne vidi), to sugerira da se kamera nalazi iznad snimanih objekata, pa se taj kut naziva gornjim rakursom; u suprotnom slučaju, ako se linija horizonta očigledno nalazi ispod vertikalne polovice platna, pa prikazivani objekti djeluju kao da su iznad kamere, viši od nje, taj se kut naziva donjim rakursom. Još se lakše kut snimanja ustanovljuje prema položaju likova u kadru: ako se stječe dojam da se kamera nalazi u visini očiju snimane osobe, to se naziva visina očiju ili razina pogleda; ako se stječe dojam da je ispod visine pogleda, to je donji rakurs, a kad je iznad — gornji rakurs. Postoji, inače, nebrojeno mnogo rakursa, onoliko koliko je mogućih vizura snimanja nečega »odozdo« i »odozgo«; za njih ne postoje posebni nazivi: u teorijskoj, proizvodnoj i publicističkoj praksi zato se rabe različiti opisni pridjevi ili metafore — npr. »lagano« gornji ili donji rakurs, »ekstremno« gornji ili donji rakurs; za njih su ustaljena 2 vrlo popularna naziva: kad se kamera bliži »zenitu« snimanog objekta (dakle kutu od 90°), naziva se taj gornji rakurs »ptičjom perspektivom«, dok mu je suprotna »žablja perspektiva«.

Uz ove vertikalne, postoje i horizontalni kutovi snimanja: kamera se očito nalazi ispred, iza, s lijeva ili s desna u odnosu na snimanu osobu ili predmet; ovi kutovi snimanja osobito su zamjetljivi, kad se objekt prikazuje »s raznih strana« u dva ili više uzastopnih kadrova.

Kut snimanja jedan je od najznačajnijih → parametara kadra, prema tome, i jedna od strukturno i ekspresivno najvažnijih komponenti film. djela, njegove retorike i stila. Premda potencijalne funkcije kuta snimanja u pojedinom prizoru ili cjelovitom djelu ovise o ostalim parametrima kadra (kao i o cjelovitom kontekstu djela), kut snimanja najčešće ima sljedeće vrijednosti: (1) prikazivačko-opisnu, jer izbor određenog kuta snimanja može ukazivati na veličinu i obilježja prikazivanog prostora i bićâ u njemu; (2) u svezi ili kao posljedica prethodnoga, selektivnu, jer pozornost može usmjeriti tek na jedan dio prikazivanog okoliša, eventualno na teže zamjetljive predmete, na nepoznata svojstva inače poznatih bića; (3) kao posljedica potonjega javlja se često snažan dojam, efekat začudnosti, naime, uže retorička kvaliteta, osobito kad izbor kuta nije jasnije motiviran, odn. kad razlog za nj nije lako ustanoviti, te kad remeti uspostavljeni slikovni ili montažni → kontinuitet; time se vrlo često postiže dojam nagovještaja, očekivanja, napetosti (npr. u thrillerima i akcionim filmovima), pa tako K. ima veliko značenje i u dramaturgiji filma; (4) u vezi sa začuđnošću, kao značajna dramaturška komponenta, izmjene kutova snimanja mogu, ako ne faktički, ali u doživljaju gledaoca prividno ubrzavati tempo filma, tvoriti specifično filmski ritam (među prvima tu je mogućnost otkrio S. M. Ejzenštejn).

Posebno, razina visine pogleda djeluje, u načelu, najmanje dramatično, najviše nalik čovjekovoj mogućoj vizuri u zbilji. Donji rakurs sugerira, najčešće, postavši jednom od najrasprostranjenijih konvencija i manira film. izražavanja, veličinu, moralnu, fizičku ili, barem, trenutačnu superiornost prikazivane osobe (zato se često tako snimaju vladari, junaci i sl.), dok gornji sugerira njihovu inferiornost (prikazivanje poraženih, sirotinje, negativnih osoba). Također, donji rakurs, »eliminirajući« pozadinu, odn. pretvarajući je u »bezličnu« plohu (nebo, zidovi kućâ), ističe prikazivane osobe, usmjeruje pozornost gotovo isključivo na njih, pa prizoru često pridaje »teatralnu«, patetičnu ili romant. vrijednost. Gornji, pak, kao »nadmoćna perspektiva«, često služi kao autorov izraz komentara ili distanciranja od prikazanoga; u tom smislu čest je u završnom kadru film. djela. Horizontalni kutovi služe deskripciji okoliša (često i gornji rakurs) — prikazivanjem istog prostora s »raznih strana«, a u slučaju neočekivane izmjene kuta snimanja i dramatiziranju prizora.