METAFILM

METAFILM, film o filmu odn. filmsko bavljenje filmom. — Različiti su načini kojima se kroz povijest filmom govorilo o dr. filmu ili o značajkama filma uopće. Jedan od najranijih oblika film. bavljenja dr. filmom jest parodiranje (→ komedija, filmska), tj. karikaturalna film. preradba nekog filma ili nekih značajki film. vrste ili određenog stila (npr. Tri mušketira, 1922, M. Lindera, Buster detektiv, 1924, B. Keatona; Cat Ballou, 1965, E. Silversteina; Frankenstein junior, 1974, M. Brooksa).

Također, vrlo rano su se javili oblici igranofilmskog, a i dokumentarističkog bavljenja temama izradbe filma, tzv. filma o filmu u užem smislu (npr. Snimatelj, 1928, B. Keatona; Šutnja je zlato, 1947, R. Claira; Osam i pol, 1963, F. Fellinija; Američka noć, 1973, F. Truffauta).

Zahvaljujući arhivskim snimkama i, općenito, arhiviranju filmova, 20-ih godina počeo se rasprostranjivati → kompilacijski film, tj. dokumentaristička vrsta koja se koristi materijalima iz dr. dovršenih film. djela. Ovim se tipom filmova može analitički ili pregledno izlagati o nekim značajkama određenoga film. razdoblja, stila, vrste ili određenog filma, koristeći za ilustraciju fragmente iz filmova o kojima govori (npr. Njemačka, probudi se!, 1966, E. Leisera).

Tzv. modernistički film što se javio potkraj 50-ih a raširio 60-ih godina (eksperimentalizam u Americi, novi val u Francuskoj, »novi filmovi« u različitim kinematografijama) obilježavao je stilizacijski, narušiteljski i obrađivački odnos prema »obveznim« značajkama tradic. filmovanja. Zato se i smatra da je opća — a zato često i rasplinuta — odlika modernizma stanovita film. autoreferencijalnost odn. metafilmičnost. Ona često dolazi na vidjelo po sklonosti ka učestalom citiranju (→ citat, filmski) iz drugih film. djela (npr. Do posljednjeg daha, 1960, J.-L. Godarda; Opsesija, 1976, B. de Palme), a — s druge strane — u čestom nastojanju da se konstrukcijski film. postupci učine predmetom film. obradbe i varijacije tako da prestaju biti »neprimjetni«, »transparentni«, »sporedni«, postajući gotovo samostalna tema filma (npr. Prošle godine u Marienbadu, 1961, A. Resnaisa, te osobito eksp. filmovi Film u kojem se brojkice, mrvice prljavštine, 1965, S. Landowa i Prema Lumièreu — »L'arroseur arrosé«, 1974, M. Le Gricea).

U atmosferi modernizma javljali su se pokušaji nadovezivanja na žanrovsku tradiciju (uglavnom am. filma), ali na nesputaniji osoban, obrađivački način. Takve obradbe žanrova koje i sâme ostaju žanrovske mogu se nazvati metažanrovskima. Primjer osobnoga referencijalnog nadovezivanja na tradicijske žanrove može se naći u nadovezivanju na američki film noir (→ crni film) J.-P. Melvillea ili nadovezivanje na → film strave J. Carpentera. Međutim, iz metažanrovske obradbe žanra može se razviti i poseban žanr, što se dogodilo s tal. vesternom (tzv. spaghetti-westernom), koji ne samo da se nadovezuje na am. tradiciju već dodatno stilizira neke tipske značajke, daje im samostalnu vrijednost i međusobno ih kombinira bez narativnih i svjetonazornih obveza tradic. vesterna (npr. Bilo jednom na Divljem zapadu, 1968, S. Leonea).

LIT.: J. Leyda, Films Begel Films, London 1964; V. Petrić, Razvoj filmskih vrsta, Beograd 1970; P. Wollen, Readings and Writings, London 1982.