KOMPILACIJSKI FILM

KOMPILACIJSKI FILM, film stvoren pretežno ili isključivo od snimki koje su imale drugu namjenu, često od onih koje su bile dijelom nekoga dovršenog (i prikazivanog) filma. Većinom pripada rodu dokum. filma (epizode film. novosti, reportaže, uže dokum. filmovi, obrazovni, propagandni itd.), često eksperimentalnoga, krajnje iznimno igr. filma, premda se u brojne igr. filmove unose pojedine »kompilirane« dokum. sekvence. Osnovni postupak u realizaciji kompilacijskog filma nedvojbeno je montaža (odatle česti naziv montažni film, prema franc. film de montage) a budući da pojam montaže, tj. montažnog povezivanja, ponekad i snimki različita podrijetla i kakvoće, asocira na slikarsku tehniku kolaža, koristi se i naziv → kolažni film; potonji je učestao i zbog toga, što se sadržaj kompilacijskog filma često obogaćuje doista raznorodnim dodacima — fotografijama, originalnim snimkama dokum. karaktera, razgovorima s poznavaocima teme filma, svjedocima prikazivanih događaja. Uz montažu, kao postupak koji najviše pridonosi sadržajnom jedinstvu djela, najvažniji je komentar — spikerski tekst u zv. filmovima, a međunaslovi u nijemima.

Iako je realizacija kompilacijskog filma najčešće jeftinija od stvaranja dr. filmova, osobito igranih, ona se ipak odvija uz specifične poteškoće. Prije svega, za svaki kompilacijski film od kojeg se očekuje dokum. vrijednost, nužno je u kinotekama ili arhivima pronaći odgovarajuće snimke (što kadikad iziskuje veoma mnogo vremena), čiju autentičnost nije lako provjeriti. Nadalje, za uporabu većine snimki treba dobiti vlasnikovu, autorovu i/ili producentovu suglasnost (→ autorska prava, kinematografska); često je se ne dobiva, jer posjednici ne žele da je drugi koriste (zbog krajnje raritetnosti) ili je kane uključiti u neki vlastiti projekt; poseban je problem, pravni a ponekad i politički, dobivanje snimki iz kinotekâ dr. zemalja. Zasebnu skupinu poteškoća predstavljaju teh. i estetski problemi stvaranja kompilacijskog filma. Tako, ako se u zv. film unose snimke iz nij. razdoblja, stvarane za drugačije teh. standarde (za projekciju od 16 sličica u sekundi), i ako se one žele prilagoditi projekciji zv. filma (24 sličice u sekundi), potreban je specijalan postupak presnimavanja svake pojedine sličice nij. filma (engl. Stretching), inače pokreti djeluju »istrzano«, publici i smiješno, to više što se znaju nalaziti u kontekstu kadrova sa zbiljskom brzinom i izgledom gibanja. Poseban postupak je neophodan kad se kompilacijski film tvori od snimki na vrpcama različitoga formata ili različitih proporcija film. slike. Konačno, problem stilskog ujednačavanja i ostvarivanja kontinuiteta javlja se kad je u film nužno unijeti i snimke u boji i one u crno-bijeloj tehnici, te kadrove snimljene za film. novosti, koji su uobičajeno vrlo kratki te mogu remetiti ritam filma sastavljenog od duljih kadrova.

K. se javio neposredno po otkriću filma. Vjerojatno prvi kompilacijski film, iz materijalâ o aferi Dreyfus, sastavio je 1898. Lumièreov snimatelj Francis Doublier. Poč. stoljeća producenti sve češće koriste arhivske materijale; tako ih Edwin S. Porter unosi u svoj igr. film Život američkog vatrogasca (1903). Do procvata ove vrste filmova dolazi tokom I svj. rata, kada se u propagandne svrhe snimaju kompilacijski filmovi i kompilirane epizode za film. novosti; tada se po prvi put pokazuje da su za kompilacijske filmove osobito poticajna prijelomna pov. zbivanja (ratna, revolucionarna, razne društvenoekon. krize), kada služe u svrhu informacije ili propagande (tada se javlja i → propagandni film, često u kompilacijskoj formi), uzbuđivanja gledateljstva nečim dotad neviđenim te evokacije — kritičke ili nostalgične (ovo posljednje u daljim fazama razvoja vrste). Ekspresivni i dokumentaristički potencijali kompilacijskog filma dokazuju se, međutim, tek 20-ih godina u djelima sovj. redateljâ Dzige Vertova i Ester I. Šub, koje mnogi povjesničari smatraju i njegovim stvarnim tvorcima; razlog za takav uspon ove vrste u SSSR-u jest u oskudici vrpce u tom vremenu (pa se iste snimke koriste po više puta), u potrebi za efikasnim propagandnim i istodobno informacijski bogatim filmovima i, osobito, u plodnim i brojnim eksperimentima na području montaže. U razdoblju zv. filma kompilirane epizode u film. novostima (biografije ličnosti iz javnoga života, obljetnice itd.), sačinjene iz vlastitih arhiva producenta film. novosti (npr. → The March of the Time), postaju sve učestalije, a uspjelim istraživanjima na ovom području ističu se i Henri Storck, Walter Ruttmann i Hans Richter. Dalji impuls razvoju kompilacijskog filma pružaju Španjolski građanski rat i II svj. rat, u kojem zaraćene sile nastoje stvoriti retorički impresivne kompilacijske filmove; tada nastaje, među ostalim, i serija Zašto se borimo? (1941—43) Franka Capre, pretežito kompilacijske naravi, jedna od najduljih uopće. Završetak rata ne smanjuje ekspanziju ove vrste filmova; evokacija ratnih strahota, »seciranje« nacizma i fašizma teme su kompilacijskog filma sve do 80-ih godina, a posebno se ističu djela Alaina Resnaisa, Carola Reeda i Garsona Kanina, bračnog para Andrewa i Annelie Thorndike, Romana L. Karmena, Henrija Cartiera-Bressona, Erwina Leisera, Paula Rothe, Mihaila I. Romma, Jorisa Ivensa, Frédérica Rossifa i Marcela Ophülsa. Čestom temom postaju i suvremena soc. i polit. previranja, npr. u djelima Santiago Álvareza i Emilea De Antonija; inače, mnogi radikalni predstavnici struje → političkoga filma zaziru od film. kompilacija videći u njima, a priori, formu manipuliranja s pomoću montaže. Poslije rata javlja se i »kompilacijski film nostalgije«, u kojem se oživljavaju kulture pojedinih razdoblja (tako, u Francuskoj ga radi Nicole Vedrès) ili publici približavaju pojedine ličnosti (npr. film o Marilyn Monroe Davida L. Wolpera iz 1963). K. se također rasprostranjuje i na televiziji, osobito onaj ratne i polit. tematike. U SFRJ nastali su također brojni kompilacijski dokum. filmovi, najčešće kratkometražni, sa sadržajem iz NOB-e, povijesti radničkog pokreta u SFRJ, poslijeratne izgradnje i socijal. preobražaja društva, zatim filmovi-biografije istaknutih ličnosti iz polit., društv. i kult. života te filmovi o pojedinim regijama. Zbog nedostataka filmski snimljenog materijala (osobito onog iz davnije povijesti), ti filmovi često koriste, uz film. snimke, i ostala sredstva dokumentiranja (pisana dokumenta, fotografije, izjave itd.). U SFRJ kompilacijski film eksperimentalnoga tipa osobito razvijaju sineasti-amateri.

LIT.: A. Elton, Films as Source Material for History, London 1955; J. Leyda, Films Beget Films, London 1964.