CITAT, FILMSKI

CITAT, FILMSKI, također i filmski navod, dio filma koji ponavlja dijelove ili aspekte nekoga dr. priopćenja i upućuje na njega.

Međufilmski ili autofilmski citat je dio filma koji ponavlja aspekte ili dijelove nekoga dr. filma i upućuje na taj dr. film. Ponavljanje se može sastojati od doslovnog prijenosa (insertiranja, kopiranja ili presnimka) iz dr. filma, pa u tom slučaju govorimo o doslovnome filmskom citatu, a može se sastojati od obradbe dijela filma po uzoru na aspekte dr. filma, pa u tom slučaju govorimo o perifrastičnome filmskom citatu (filmska perifraza). Neobično je važna značajka citata upućivanje na izvorni film, tj. na film koji se citira, jer po tome razlikujemo citat od film. imitacije ili kompilacije. Upućivanje se oslanja o gledaočevo poznavanje kult. konteksta: na razabiranje u kojem je film. kontekstu (film. žanru, stilu, autorskom opusu itd.) vjerojatna pojava citata, i na poznavanje filmova iz kojih se citira. Upućivanje može biti izričito, tj. ono može donositi niz dodatnih indikatora koji na naglašen i izričit način upozoravaju da je posrijedi citat i koji upućuju iz kojega se filma citira. Izričito upućivanje je najčešće i obično najsnažnije u doslovnom citiranju, jer se doslovni citat u pravilu krupnije (tehnički, stilski i prizorno) razlikuje od ostalog dijela filma; ako se ta razlika još pojača montažnim kontrastom, time će se odmah, konvencionalno, upozoriti da je posrijedi insert (→ insert), svojevrsno »strano tijelo« koje ima poseban status u cjelini filma; uz to se daju i verbalne naznake u kojima se spominje citirani film ili autor (npr. film. naslovi, komentatorova napomena, dijaloško spominjanje citiranog filma, ili pak dr. indikatori unutar samog film. prizora: npr. plakati, reklamni napisi, naslovi na ulazu u kino itd.). U perifrastičnim citatima na iste se načine može jače naglasiti prijelaz na citat, a izričitije se može upozoriti i tako da se u citat obvezno uključi neki »zaštitni znak«, tj. općepoznati film. stereotip citiranog redatelja ili žanra. Upućivanje može biti i neizričito; u tom slučaju izostaju izričiti indikatori: između citata i ostalog filma prijelaz ne mora biti jasan niti primjetan, nema verbalnih indikatora, nego samo prisutnost film. stereotipa izričitije navodi na prepoznavanje dijela filma kao citata. Neizričito upućivanje računa na film. naobraženost gledaoca koji i na temelju slabih i raspršenih indikatora može zaključiti da je riječ o filmu koji pripada meta-film. struji (→ metafilm), u kojoj je citiranje kanonski postupak, te može lako prepoznati tipske značajke pojedinih redatelja, stilova, žanrova, a i pojedinačnih filmova. Doslovni film. citat najčešće je izričit, a perifrastični neizričit, ali perifrastični citat može se učiniti izričitim, a doslovni citat može se prikriti, učiniti što je moguće manje primjetljivim. Nije zabilježeno kad se prvi put u povijesti filma javlja međufilm. citat; učestao je tek u doba formiranja veće film. istančanosti i samosvijesti, tj. u 20-im i 30-im godinama. Perifrastični citati javljaju se najprije uglavnom u film. parodijama, a doslovni citati u kompilacijskim filmovima. Učestalije citiranje izvan ta dva kruga filmova tek je modernija pojava. Vezana je uz → novi val (radove J.-L. Godarda, C. Chabrola, F. Truffauta i dr.), tj. uz pojavu mlađeg naraštaja filmofila, čiji je odnos prema povijesti filma odnos zaljubljenika i znalaca koji obilnim citiranjem podsjećaju na svoje dugove filmskome kult. kontekstu. Danas je citiranje vrlo česta pojava, gdjekada i pomodna, najčešće teško zamjetljiva, jer se pribjegava istančanom neizričitom citiranju. Prakticira ga metafilm. struja u suvremenom filmu (npr. eksperimentalisti Andy Warhol, Bruce Conner, a u nas Tomislav Gotovac, odn. redatelji filmofili poput Petera Bogdanovicha, Briana De Palme, Johna Carpentera, Wima Wendersa, te u nas Dušana Makavejeva).

Inofilmski ili alofilmski citat je dio filma ili aspekta filma koji ponavlja elemente djela nekoga dr. priopćajnog medija i na njega upućuje. Budući da je film reprodukcijski medij koji može reproducirati sva priopćenja koja su vizualna, auditivna i audiovizualna (lik., kaz., glazb., knjiž. djela itd.), može i citirati ta priopćenja (npr. L. Buñuel u »Viridijani«, 1961, i R. Altman u filmu »M.A.S.H.«, 1970, citiraju kompozicijom kadra i rasporedom likova »Posljednju večeru« L. da Vincija). Takav citat je uglavnom perifrastičan, tj. nedoslovan, premda su moguća i nastojanja oko doslovnosti; može, također, biti izričit i neizričit, a postupci oko izdvajanja citata i upućivanja na izvorno djelo dr. umjetnosti istovrsni su kao i kod autofilm. citata. Počeci pojave inofilm. citata ne samo da nisu istraženi već će ih vjerojatno biti iznimno teško utvrditi: film je isprva imitirao kaz. i lik. djela, sve u težnji da stekne status umjetnosti ili da »preuzme« uspjehe oponašanih djela (npr. vodviljâ, melodramâ, burleski); zato neće biti lako utvrditi trenutke u kojima je imitacija služila i kao citat, tj. kad je namjerno upućivala na oponašano djelo.

U svakom slučaju, očiti alofilm. citati javljaju se otprilike u isto doba kad i očiti autofilm. citati. Osobito je poznato nastojanje Jeana Renoira da citira impresionističke slike svoga oca Augustea Renoira i dr. impresionistâ. Hollywoodski filmovi često su citirali (obično glumom) popularna broadwayska djela, a redatelji novog vala, osobito Godard, citirali su — osim iz filmova — i djela dr. umjetnosti: glazbe, književnosti, slikarstva i dr.

LIT.: N. Goodman, Ways of Worldmaking, Hassoeks 1978.