BERTOLUCCI, Bernardo

BERTOLUCCI, Bernardo, tal. redatelj (Parma, 16. III 1941). Sin pjesnika i film. kritičara Attilija Bertoluccija; od oca stječe prve film. upute i divljenje prema am. kinematografiji (osobito prema djelima Ch. Chaplina, F. W. Murnaua, J. Forda i J. von Sternberga), kao i ljevičarsko polit. uvjerenje. Sa šesnaest godina realizira svoj prvi (kratkometražni) film; kasnije odlazi u Rim, gdje studira klas. i modernu književnost, a piše i objavljuje pjesme. God. 1961. otac ga upoznaje sa P. P. Pasolinijem koji ga uzima za asistenta u filmu Accatone (1961). Već slijedeće godine B. režira svoj prvi dugometr. film Smrt (La commare secca), o problemima maloljetništva, djelomično u formi detektivskog filma. Utjecaj Pasolinija polako slabi, jer se Bertoluccijev film. interes usredotočuje na estetske premise franc. → novoga vala, posebno na poetiku J.-L. Godarda. U tom razdoblju nastaje Prije revolucije (Prima della rivoluzione, 1964), prvi Bertoluccijev film kojim skreće pozornost međunar. kritike, osobito predstavnika usmjerenja → političkog filma, a u kojem do izražaja dolaze bitne odlike njegova svjetonazora i stila; ta priča o mladiću-marksistu, čije se provjeravanje osobnog uvjerenja prepleće s odnosom prema ženama, predstavlja organski spoj polit, angažmana i sentimentalno-lirskih opservacija. Slijedi, od značajnijih filmova, Partner (1968), izravni hommage Godardu, djelomično prema motivima djela Dvojnik F. M. Dostojevskoga. Nakon toga, B. se počinje odvajati i od ovoga svog uzora, ne prihvaćajući njegovu tadašnju polit. militantnost i kozmopolitizam, ni red. prikrivanje vlastite intime; njega primarno okupira evolucija tal. komunističke partije, ujedno ne odustaje od svoga raskošnog stila (karakteristični »godardovski« neočekivani rezovi, panorame i do 360 stupnjeva, kranske vožnje u interijeru). Sedamdesetih godina B. učvršćuje međunar. ugled filmovima Strategija pauka (La strategia del ragno, 1969) i Konformist (Il conformista, 1970), koje je snimio prema djelima J. L. Borgesa, odn. A. Moravije. U dramaturgijskoj obradi romana Konformist B. ističe socijalno-psihol. kontekst ličnosti u kombinaciji freudističkih i marksističkih postavki (fiksacije u djetinjstvu, Edipov kompleks i fetišizam, rasap buržujske svijesti, i fašizam); u oba filma Bertoluccijeve metafore sinkrone su glazbeno-scenskom izrazu, psihologija i ponašanje protagonista, njihovi odnosi, kao i cjelokupni idejni horizont filma predstavljen je položajima unutar libreta Verdijevih opera i složenih figura tanga. Takva orijentacija u potpunosti se manifestira u Posljednjem tangu u Parizu (1972), filmu u kojem B. svome stvaralačkom idiomu dodaje obilježja komercijalnosti i šokantnog erotizma; tu je spolnost medij samouništenja junaka opterećenih besmislom i snobizmom, spram kojeg ni B. ne uspostavlja uvijek jasan kritički odnos. U filmu Dvadeseto stoljeće (Novecento, 1976) B. se opredijelio za grandioznu epsku tvorevinu o odnosu obitelji veleposjednika i nadničara u rasponu od pola stoljeća, kroz sve bitne polit, i kult. trenutke Italije toga doba; i tu B. nastoji povezati drastične psihopatske elemente sa socijalnima, često međutim na razini plakatnih poruka. Potpuno ozbiljenje koncentracije tzv. filma-opere B. je poduzeo filmom Mjesec (La luna, 1979); tu je kontrast umjetnosti i života naglašen mitološkom strukturom incesta glasovite operne pjevačice i njezina maloljetnog sina; u ovom, kao i u prethodnim filmovima, ističe se fotografija Bertoluccijeva stalnog suradnika Vittorija Storara. Tragedija smiješnog čovjeka (Tragedia di un uomo ridicolo, 1981) nastavak je Bertoluccijevih pokušaja stvaranja mito-polit. filma što je i gl. tendencija cjelokupnoga njegovog opusa. Radi i za televiziju.

Ostali filmovi: Put petroleja (La via del petrolio, 1965-66, dokum. film u 3 dijela za tv); Kanal (Il canale, 1966, dokumentarni); Evanđelje 70 (omnibus, epizoda Besplodna smokva — Il fico infruttuoso, 1967).

LIT.: M.-B. Marandini, Bertolucci, Torino 1973; F. Casetti, Bertolucci, Firenze 1975; P. Cowie, Fifty Major Film-Makers, London 1976; M. Estève (izdavač), Bernardo Bertolucci, Paris 1980; L. Monterde/J. Enrique, Bernardo Bertolucci, Madrid 1980.