TECHNICOLOR

TECHNICOLOR, jedan od najuspjelijih procesa nastajanja slike u boji; svojedobno, njegovo je ime gotovo postalo sinonim za bilo koji kolor-film. Zapravo, to je strukovno ime za proces koji se pojavio 1915. i održao do danas. Za prvu od 4 usavršene verzije zaslužni su znanstvenici s Massachusetts Institute of Technology — Daniel F. Comstock i Herbert T. Kalmus; nakon demonstracije prototipa svoje prve kamere, oni 1912. osnivaju Technicolor Motion Picture Corporation.

Prva technicolor-kamera koristila je 2 negativa, od kojih svaki bilježi samo 1 od 2 kolor-komponente slike. To je postignuto s pomoću prizme koja se nalazila iza leće kamere i dijelila svjetlo na crveni i zeleni dio spektra. Za prikazivanje prvih technicolor-filmova bio je potreban i poseban projektor; sastajao se od dviju maski od kojih je jedna imala crveni, a druga zeleni filtar. To je od kino-operatera zahtijevalo da održava sinkronitet između obiju vrpci, što se pokazalo izuzetno kompliciranim. God. 1916. kompanija Technicolor snima svoj prvi film; za lokaciju je odabran Jacksonville na Floridi, i to zbog obilja sunca (snimanje u interijeru nije bilo moguće zbog niske osjetljivosti materijala). Vrpca je razvijana u improviziranom laboratoriju, napravljenom u željezničkom vagonu u Bostonu, te zatim dovezenom na mjesto snimanja. Dobiveni rezultati bili su dovoljno kvalitetni, pa je došlo do daljeg razvitka.

Iduća faza bila je daleko složenija. Ovaj put su 2 slike — crvena i zelena — bilježene na samo i negativ. Korišten je pankromatski crno-bijeli materijal, koji je specijalna kamera pomicala istodobno za po 2 sličice, te su tako u isti mah vršene 2 ekspozicije. Opet je korištena i prizma koja je svjetlo dijelila na crvenu i zelenu komponentu, ali je ujedno i preokretala 1 sliku, tako da su se donji rubovi svakog para sličica dodirivali. U kasnijoj obradbi »crvene« sličice su kopirane tako da ostave reljefnu sličicu na jednoj traci filma; isti je postupak ponavljan i u slučaju »zelenih« sličica. Zatim su obje vrpce, i to vrlo precizno, spojene poleđinama — kako bi se sličice u potpunosti poklopile; tada je svaka strana polivena kupkom crvene ili zelene boje. Problemi su se opet javili pri projekciji; tako izrađene kopije imale su tendenciju savijanja pod vrućinom projekcijskih žarulja. Osim toga, s obje strane nalazila se emulzija, pa su se često javljale ogrebotine.

Ipak, u ovoj je verziji technicolora snimljeno nekoliko filmova: prvi u proizvodnji kompanije Metro 1922, prvi su se interijeri javili u filmu Cytherea (1924) G. Fitzmauricea, dok je najpoznatiji film Crni gusar (1926) A. Parkera (u produkciji gl. glumca D. Fairbanksa).

Treća verzija technicolorova procesa ustanovila je osnovu kopiranja: obojeno prebacivanje ili »upijanje«. Dva odvojena crno-bijela negativa eksponirana su tako da jedan pokriva crveno-narandžasti, a drugi plavo-zeleni dio spektra. Iz ovih negativa izrađivani su pozitivi u obliku reljefnih sličica na rolama želatine. Takve reljefne »matrice« obojene su crveno ili zeleno i onda spojene s vrpcom čistog filma, na koji je bila nanesena emulzija koja je upijala tu boju. Tim postupkom postignuta je velika preciznost u kopiranju i dobivena vrpca koja je imala emulziju samo na jednoj strani. Veliku prednost predstavljala je i činjenica da se originalni negativ koristio za izradbu samo nekoliko matrica iz kojih je bilo moguće izraditi velik broj kopija, dok se negativ mogao konzervirati i tako sačuvati kvalitetu. Nedostatak je bio nepostojanje plave boje — trećeg primara (ostala 2 su crvena i zelena) (→ harmonično slaganje bojâ); uslijed toga nije postignut pravi, »prirodni« kolor.

U to vrijeme dolazi do pojave zvuka na filmu. Stoga ne čudi da je prvi zv. technicolor-film snimila produkcijska kuća koja je mnogo riskirala uvođenjem zv. filma — Warner Bros; bio je to musical Neka predstava počne (1929) A. Croslanda, nakon kojeg su slijedili i neki dr. musicali (npr. Kopačice zlata s Broadwaya, 1929, R. Del Rutha). Tada se u film. ekipama počinju pojavljivati savjetnici za technicolor, među kojima je najistaknutiji → Ray Rennahan (koji će kasnije podijeliti Oscar za snim. rad u boji u filmu Prohujalo s vihorom, 1939, V. Fleminga).

God. 1932. Joseph Arthur Ball (inače snimatelj prvog filma u technicoloru) i George Alfred Mitchell izumljuju slavnu kameru sa 3 vrpce (three strip camera). Princip toga novog sistema je u osnovi isti kao i kod prethodnih verzija (razlika je jedino u tome, što su se u kameri istodobno eksponirala 3 odvojena negativa, od kojih je svaki bilježio po 1 primarnu boju). Odmah iza leće nalazila se prizma koja je dijelila zrake svjetla, a sadržavala je i magenta-filtar koji je onemogućavao prolaz zelenog svjetla do pankromatske vrpce. Lijevo od leće nalazila se maska na koju je skretan dio zraka svjetla, a iza nje su bila smještena 2 negativa. Prvi je bio ortokromatski i bilježio je samo one zrake svjetla koje su pripadale plavom dijelu spektra; u sebi je sadržavao i sloj crveno-narandžaste boje koja je sprečavala da zrake plavog svjetla stignu do stražnjega, pankromatskog negativa. Taj je bilježio samo one zrake koje su pripadale crvenom dijelu spektra. Druga maska u kameri nalazila se izravno iza leće i bila je pokrivena zelenim filtrom; svjetlo koje je padalo na nju osvjetljavalo je treći negativ, osjetljiv na zeleni dio spektra. Iz sva 3 negativa izrađivane su reljefne matrice, iz kojih su pak nastajale distribucijske kopije na prethodno opisani način.

Od filmova snimljenih tom metodom posebno su značajni animirani Cvijeće i drveće (1932) u produkciji W. Disneya te igrani Becky Sharp (1935) R. Mamouliana. Posebno, pak, mjesto zauzima Prohujalo s vihorom; o kvaliteti tog procesa svjedoči činjenica da se i danas kopije (u tehnici širokog platna) izrađuju iz originalnih negativa, koji se smatraju najosiguranijim film. originalima.

Bogatstvo i intenzivne boje jesu gl. karakteristike technicolor-procesa 40-ih godina. To je rezultat izuma kompanije → Eastman Kodak — tzv. monopack technicolor-filma: on ujedinjuje sve 3 boje na 1 vrpci od 35 mm, a razvijen je iz amat. 16mm kodachromea (dobro poznatog i današnjim ljubiteljima fotografije). Prvi je put upotrijebljen u 1 sekvenci filma Podvodni bombarder (1941) M. Curtiza, dok se vrhunskim primjerom njegovih mogućnosti smatraju Rudnici kralja Salamona (1950) C. Bennetta (za što je snimatelj Robert Surtees nagrađen Oscarom).

Pojavom Eastman Colora 1949. mijenjaju se osnove kopiranja; od 1951. kopije u technicoloru se i dalje izrađuju prebacivanjem boja (ali gotovo isključivo iz Eastman Color negativa).