SEMIOLOŠKA ŠKOLA

SEMIOLOŠKA ŠKOLA, orijentacija u proučavanju filma koja uzima film. djelo kao jezičnu tvorevinu, tj. kao sistem značenjskih struktura reguliranih kodovima, prethodno postojećim pravilima koja omogućuju njihovo »čitanje«. Prvi tragovi jezičnog shvaćanja medija pojavili su se, više u metaforičkom smislu, u učenjima → R. Canuda i → L. Delluca, osobito su se razvili u montažnim teorijama → S. M. Ejzenštejna, postali znanstveno osnovani u ranim člancima rus. formalistâ (prvenstveno → R. Jakobsona), a u punoj mjeri došli do izražaja s pozivanjem na strukturalnu lingvistiku F. de Saussurea u radovima → R. Barthesa i → J. Mitryja u prvoj polovici 60-ih godina. Ubrzo se ova tendencija proširila i u Italiji (→ P. P. Pasolini, → U. Eco, → G. Bettetini, → E. Garroni), SSSR-u (→ V. V. Ivanov, → J. M. Lotman), Poljskoj (→ A. Helman), Vel. Britaniji (→ P. Wollen, s oslanjanjem na semiotičke postavke am. logičara Ch. S. Peircea), a zatim i u dr. zemljama; najeminentniji predstavnik u Francuskoj je → Ch. Metz, koji je orijentaciju ranih semiologa prema znaku i manjim distinktivnim jedinicama usmjerio na proučavanje »velikih sintagmatskih cjelina« i kodova. Ovo usmjerenje povezano je sa + strukturalističkom školom, a imalo je utjecaja i na uobličavanje teorijskog pristupa kritici filmova kao pojedinačnih značenjskih sistema (→ M.-C. Ropars-Wuilleumier u Francuskoj, → S. Heath u Vel. Britaniji, te mnogi dr. u Evropi).