PAPIĆ, Krsto

PAPIĆ, Krsto, redatelj i scenarist (Vučedol, 7. XII 1933). Završio filoz. fakultet u Zagrebu. Karijeru otpočinje 1956. kao asistent redatelja (M. Bogdanovića, F. Hanžekovića, V. Bulajića, M. Relje i R. Ostojića). Debitira 1965. epizodom Čekati omnibusa Ključ, o soc. problemima (stan) mladoga bračnog para koji negativno djeluju i na njihov odnos i karaktere; svojim je filmovima uvijek i (ko)scenarist. Njegov prvi cjelovečernji igr. film je melodrama o sukobu generacija Iluzija (1967), a Lisicama (1969, velika Zlatna arena za film i Zlatna arena za režiju na festivalu u Puli, godišnja rep. Nagrada »Vladimir Nazor«) ostvario je jedno od najznačajnijih djela jugoslavenskoga tzv. crnog vala. To je prvi film koji se eksplicitnije bavi razdobljem IB-a, odn. psihozom koja se tragično odražava na živote običnih ljudi. Snimljen u monumentalnom ambijentu kamenjara Dalmatinske zagore, s radnjom u 1 danu na seoskoj svadbi, uprošćenošću izražajnih sredstava i uzbuđujućom dokumentarnošću film po jednostavnosti, snazi i dramatičnosti navodi na usporedbu s antičkom tragedijom. U sl. ambijentu zbiva se i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973, Srebrna arena za režiju) po istoimenu kaz. komadu I. Brešana. Duhovita i razorna varijacija na shakespearijansku temu u ozračju seljačke vitalnosti i primitivizma korektno je prenijeta na film, no polit. osuda kaz. izvornika izrečena upravo pred snimanje filma utjecala je i na kontroverze oko njega, pa P. u iduća 2 filma pribjegava ponešto skrivenijoj metaforičnosti. Prvim jugosl. filmom strave Izbavitelj (1976) po fantastičnoj prozi sovj. pisca A. S. Grina osvaja 1977. Grand Prix festivala u Trstu. U sklopu proslave obljetnice velikog znanstvenika N. Tesle realizira Tajnu Nikole Tesle (1980, Velika Srebrna arena za film), gdje multimilijardera J. P. Morgana tumači O. Welles (jedna od njegovih najboljih uloga u zrelijoj dobi), ali potom — premda u naponu stvaralačke snage — dugo ne dobiva novi igr. film. Tek 1988. režira Život sa stricem prema romanu Okvir za mržnju i scenariju I. Aralice, djelo iznimne dramatičnosti s radnjom na poč. 50-ih godina, o posljedicama moralno-polit. devijacija na sudbinu jednog učenika.

U stankama između igr. filmova režira (većinom se oslanjajući o metode → filma istine) dokumentarce koji se odlikuju aktualnošću i kritičnošću u tretmanu soc. tema, te životnošću i uvjerljivošću, što mu donosi ugled jednoga od najistaknutijih jugosl. dokumentarista. Ističu se: Kad te moja čakija ubode (1968, Zlatna medalja »Beograd« /ex aequo/ na festivalu u Beogradu) o ubojicama koji ispovijedaju svoju nasilnost; Čvor (1970, Srebrna medalja »Beograd« /ex aequof) snimljen na kolodvoru u Vinkovcima, s temom raskoraka između društv. težnji i rezultata; Nek se čuje i naš glas (1971, nagrađen u Oberhausenu) koji sa simpatijama prikazuje »poplavu« privatnih radio-stanica u ruralnom ambijentu sjev. Hrvatske; Specijalni vlakovi (1972, Grand Prix u Beogradu), gdje kamera prati gastarbajtere na putu za Njemačku i pritom suptilno razotkriva društv. pozadinu te pojave, kao i degradaciju koja ih očekuje; Mala seoska priredba (1972) koja ironizira utjecaj masovnih medija na provincijsku svijest; Nezaposlena žena s djecom (1986, Velika Zlatna medalja »Beograd« /ex aequo/) kojim se vraća svomu čestom motivu — pojedinačnoj sudbini kao odrazu društv. prilika.

Podjednako uspješan na igr. i dokum. filmu, uz F. Hadžića redatelj koji se (u hrv. kinematografiji) najčešće bavi aktualnom i akutno soc. i polit. tematikom, većinom svojih filmova izaziva osporavanja, pa i žučljive polit. reakcije. Odlikuje ga osjećaj za opažanje autentičnoga, smisao za rad s naturščicima i prikaz dramski naglašenih odnosa i situacija.

Ostali kratkometr. filmovi: Halo München (1967); À propos des étrangers en France (1970, za franc. televiziju); Ribari iz Urka (1974, koprodukcija s Nizozemskom); Charter let br. ...(1975, koprodukcija s Australijom); Vlakom u operu (1975).