LZMK

Filmska enciklopedija

HAWKS, Howard Filmska traka traži dalje ...

HAWKS, Howard (puno ime Howard Winchester Hawks), am. redatelj, scenarist i producent (Goshen, Indiana, 30. VI 1896 — Palm Springs, California, 26. XII 1977). Iz obitelj i tvorničara papira. Pohađa Exeter-Philips Academy u New Hampshireu, potom diplomira strojarstvo na sveučilištu Cornell; njegov smisao za tehniku (zamjetljiv i u sadržaju filmova) očituje se i sudjelovanjem na automobilskim trkama za studija, služenjem u avijaciji tokom I svj. rata te, prema nekim navodima, u pobjedi njegove »formule« na trci u Indianapolisu 1932. Po povratku iz rata radi kao dizajner u tvornici aviona, a filmu se posvećuje 1922 (inače, još za studija radio je kao rekviziter u kompaniji Famous Players-Lasky). Isprva je uposlen kao montažer, zatim kao asistent redatelja i odabirač glumaca, ali već 1924. s naslijeđenim novcem režira 2 (vjerojatno izgubljene) kratkometr. komedije s glumcem M. Banksom. U razdoblju 1923—26. piše scenarije za 4 filma dr. redatelja (kasnije još 2), a na cjelovečernjem igr. filmu debitira 1926, prema vlastitom sinopsisu, uvjetujući kompaniji Fox pravo za režiju; tim filmom, Put k slavi (The Road to Glory), o oslijepjeloj djevojci koja uspijeva povratiti vid, započinje njegovo gotovo neprekinuto četrdesetpetogodišnje red. stvaralaštvo; većini filmova bio je scenarist ili koscenarist, ili je pak vrlo aktivno sudjelovao u pisanju scenarijâ; surađivao je sa svim vodećim hollywoodskim kompanijama, često u njihovu okviru kao samostalni producent vlastitih filmova, katkad i onih dr. redateljâ. Nakon prvijenca slijede komedije Smokvin list (Fig Leaves, 1926), Kradljivci kolijevke (The Cradle Snatchers, 1927, dijelovi filma su izgubljeni) i Plaćena za ljubav (Paid to Love, 1927) te njegov najuspjeliji nij. film Djevojka u svakoj luci (A Girl in Every Port, 1928), o dvojici mornara — stalnih rivala u osvajanju djevojaka, prvo njegovo djelo s jasno prikazanim motivom »gruboga« muškog prijateljstva, komedija u kojoj pokazuje smisao za unošenje realist. komponenti u žanr. Nakon toga režira svoj najmelodramskiji film Fazil (1928), o ljubavi arap. princa i emancipirane Francuskinje, pa djelomično ozvučeni Zračni cirkus (The Air Circus, 1928, suredatelj sa L. Seilerom), prvi od 5 njegovih filmova iz života avijatičarâ, o pilotu koji svladava strah od letenja. Svoj nij. opus dovršava detektivskim filmom Trentov posljednji slučaj (Trent's Last Case, 1929), prema poznatome istoimenom romanu E. C. Bentleyja; film je naknadno djelomično ozvučen. Sklon realizmu, kao nadaren pisac, još u nij. filmu ne potcjenjujući ulogu govora, H. vrlo brzo usvaja specifičnu poetiku zv. filma. Velik uspjeh postiže već prvim takvim filmom Patrola u zoru (The Dawn Patrol, 1930), realist. i dinamičnom pričom o brit. pilotima u I svj. ratu, prvim svojim filmom usredotočenim na likove »profesionalaca«; smatra se da je H. napisao njegov scenarij, za koji je Oscarom nagrađen J. M. Saunders. Idući mu je film zatvorska drama Kodeks kriminalaca (The Criminal Code, 1931), a zatim stvara svoje (po mišljenju mnogih) najuspjelije djelo iz ranoga zv. razdoblja — Lice s ožiljkom (Scarface, 1932); pridržavajući se obrazaca razvoja radnje tipičnoga ondašnjeg gangsterskog filma (počeci, uspon i pad vođe ganga), H. je ne samo ostvario djelo izvanredne dramaturške simetrije, već je pričom koja asocira na Ala Caponea (naslovni lik tumači P. Muni) nadvisio ostale domete u žanru silinom tragične ironije, škrtom ali preciznom karakterizacijom likova, dinamizmom akcionih prizora te spektakularnom uporabom subjektivnih i dugih kadrova. Slijedi film Gomila urla (The Crowd Roars, 1932), dinamični film o junacima automobilističkih trka — dvojici zavađene braće, pa Morski pas ubojica (Tiger Shark, 1933), o ribaru čija se žena zaljubljuje u njegova najboljeg prijatelja, zatim Danas živimo (Today We Live, 1933, prva suradnja sa → W. Faulknerom kao scenaristom), ratni film iz I svj. rata, melodrama o sukobu ljubavi i drugarstva ratnika, te Viva Villa! (1934), o legendarnom meks. odmetniku i borcu protiv tiranije (W. Beery), prvi od 3 uzastopna filma na kojima je kao scenarist radio B. Hecht; Hawks je režirao nešto više od polovine filma (eksterijere u Meksiku), a tada je zbog incidenta s glumcem L. Tracyjem zamijenjen J. Conwayom. Iste godine režira svoju prvu zv. komediju (i prvu od 4 → screwball-komedije) Dvadeseto stoljeće (Twentieth Century), o egoističnom kaz. redatelju (J. Barrymore) koji se bez skrupula i doživljavajući poniženja bori za naklonost glumice (C. Lombard) koja ga napušta; ingeniozno eksploatirajući vlak kao mjesto (većine) radnje, H. prvi put svoj česti motiv — »rat spolova« — dovodi do drastičnih granica; svojevremeno shvaćen tek kao jedna od uspjelijih komedija, film je kasnijim revalorizacijama znatno porastao. Iduće godine režira Californijsku obalu (Barbary Coast), pustolovni film iz vremena zlatne groznice na području San Francisca, te Visinu nula (Ceiling Zero), film o rivalstvu avijatičara-prenosilaca pošte, o drugarstvu koje razriva žena. Takav »trokut« u osnovi je zapleta i idućeg filma Put do slave (The Road to Glory, 1936), s radnjom iz I svj. rata (na bojištu u Francuskoj). Iste godine režira film Dođi i uzmi (Come and Get It, posljednjih 10 minuta režirao je W. Wyler), o magnatu drvne industrije koji se zbog djevojke sukobljuje sa sinom; u tom filmu prvi put surađuje sa svojim čestim scenaristom → J. Furthmanom. Potkraj 30-ih godina H. realizira 3 vrlo uspjela filma sa C. Grantom. U screwball-komediji Silom dadilja (Bringing Up Baby, 1938) Grant — kao paleontolog — najinferiorniji je protagonist kojeg je autor prikazao, a K. Hepburn vjerojatno najsuperiornija žena; jedan od »likova« filma je leopard, komponenta koja pokazuje autorovu sklonost apsurdnome. Samo anđeli imaju krila (Only Angels Have Wings, 1939), ponovno o prenosiocima pošte (preko Anda), najuspjeliji je Hawksov film o avijatičarima, realist. pustolovina s tipičnim autorovim likovima profesionalaca, od kojih je Grant najtvrdokorniji. Razrađujući u biti isti lik do beskrupuloznosti, H. iduće godine režira dalju screwball-komediju — u kojoj, međutim, nema nimalo dobroćudnosti filmova F. Capre ili L. McCareyja — Njegova djevojka Petko (His Girl Friday), o uredniku koji »perverzno« odstranjuje mladića s kojim ga napušta njegova supruga, jednako spretna novinarka (R. Russell); djelo je u jednom sloju i prikaz naličja svijeta novinstva, a i »svijeta uspješnih« uopće. Nakon što je pomogao producentu H. Hughesu u režiji od cenzure dugo onemogućavanog vesterna Odmetnik (1943), ulaženjem SAD u rat H. režira propagandni film o najvećem am. heroju iz I svj. rata Narednik York (Sergeant York, 1941), koji mu donosi (izazvavši navodno njegovo ogorčenje) jedinu nominaciju za Oscara, a G. Cooperu prvi put tu nagradu. Cooper je (kao profesor lingvistike) junak i idućeg njegova filma, posljednje screwball-komedije Vatrena kugla (Ball of Fire, 1942). Slijedi njegov posljednji film o avijatičarima, Junaci avijacije (Air Force, 1943), odiseja jednog bombardera koja počinje na dan napada na Pearl Harbour, pun (kao i ostali Hawksovi filmovi te tematike) izvrsnih zračnih snimki. Potom režira 2 filma sa H. Bogartom i L. Bacall koji se također ubrajaju među njegova najuspjelija ostvarenja: slobodnu adaptaciju Hemingwayeva romana Imati i nemati (To Have and Have Not, 1944), o samoživu iznajmljivaču broda na Martiniqueu koji se suprotstavlja agentima Gestapoa, i Duboki san (The Big Sleep, 1946), prema istoimenom romanu R. Chandlera, cinični detektivski (po nekim značajkama i gangsterski) »crni film«, uspio usprkos djelomičnoj nerazumljivosti fabule i nepostojanju raspleta. God. 1948. prvi se put odlučuje na vestern: Crvena rijeka (Red River) kronika je jednoga dugotrajnog gonjenja stoke na prodaju, u toku kojeg se otac (J. Wayne) i posinak (M. Clift) zavade zbog djevojke, ali i očuhove autoritarnosti; to je vjerojatno najrealističnije djelo dotad stvoreno u žanru. Nakon neuspjeha svoje prve muz. komedije (o sastavljačima muz. enciklopedije) i svog prvog filma u boji Pjesma je rođena (A Song Is Born, 1947), režira daleko uspjeliji film, tempom sporiji odvjetak žanra screwball-komedije, Bio sam ratna nevjesta (I Was a War Male Bride, 1949), o franc. oficiru (C. Grant) prinuđenom da se izdaje za ženu, transvestitsku varijaciju na temu poniženja muškarca. God. 1952. posredno, ali s autorskom inicijativom, kao supervizor režije i producent, jedini se put okušava u znanstvenoj fantastici: Stvar Ch. Nybya, o nepoznatom biću koje se našlo na Arktiku, djelo je koje se u finalu nedvosmisleno zalaže za tezu da u svemiru postoje razumna bića. Idući film epski je vestern o pionirima koji brodom putuju uz Missouri, da bi trgovali s Indijancima: Tajna Indijanke (The Big Sky, 1952), vrstan spoj realizma i romantike, jedan je od prvih vesterna koji Indijance tretiraju kao ravnopravna bića. Slijede 2 komedije sa M. Monroe: groteska Majmunska posla (Monkey Business, 1952), posljednji film sa C. Grantom kao znanstvenikom koji traži pilulu za pomlađivanje, i Muškarci više vole plavuše (Gentlemen Prefer Blondes, 1953), uspjela muz. komedija o 2 djevojke koje osvajaju bogataše (neki kritičari film smatraju najboljim red. radom s glumicama M. Monroe i J. Russell). God. 1955. odlučuje se za svoje posljednje žanrovsko eksperimentiranje: Zemlja faraonâ (Land of the Pharaos) njegov je jedini pov. spektakl (o izgradnji piramide), jedini rad u cinemascopeu (preferira wide screen), te prva suradnja sa snimateljem R. Harlanom, s kojim je realizirao monumentalno spektakularne prizore. Nakon četvorogodišnje stanke, najdulje u karijeri (nerealizirani projekt Africa, zbog kojeg se spori s Warner Brosom), upravo u toku koje ga kritičari franc. časopisa »Cahiers du Cinéma« promoviraju od »zanatlije« u vrhunskog autora, H. režira jedan od najduljih ikad snimljenih vesterna Rio Bravo (1959), koji neki kritičari smatraju njegovim najboljim djelom, kao i jednim od najuspjelijih vesterna uopće; odstupivši od »dramaturgije putovanja« iz svojih prethodnih vesterna, težeći jedinstvu vremena, mjesta i radnje, H. u tu priču o šerifu (J. Wayne) što se odupire bandi koja želi osloboditi ubojicu, unosi većinu svojih motiva (prijateljstvo unutar muške »elite«, izoliranost profesionalaca, žena kao sila razdora, »rat spolova«), karakteristike svjetonazora (zaziranje od patetičnosti, sklonost ironiji) i stila (npr. izbjegavanje krupnog plana — u filmu ne postoji ni jedan, kao ni total, što je kuriozum u žanru), a da pri tom ne narušava poetiku žanra. Slijedi novi veliki projekt, pustolovni film Hatari! (1962), s radnjom u Africi, o lovcima životinja za zoološke vrtove, realističan (na hemingwayevski način, kako tvrde kritičari) u prvom dijelu, dok u drugom naginje komediji apsurda. Potom režira svoju posljednju komediju Najljepši sport za muškarce (Man's Favorite Sport?, 1963), grotesku s tipičnim antijunakom kao protagonistom (uspješan prodavač pribora za ribanje koji je potpuno nesposoban kao ribič). Crvena linija 7000 (Red Line 7000, 1965) realistična je priča o automobilističkim asovima i njihovim djevojkama. Karijeru završava sa 2 vesterna (sa J. Wayneom) koji radnjom podsjećaju na Rio Bravo: El Dorado (1967) specifičan je po ironijsko-patetičnom »oproštaju« s junacima Divljega zapada, dok Rio Lobo (1970) odlikuje gotovo mladenački žar u režiji akcionih prizora. Dalje projekte ne uspijeva realizirati; još vitalan umire od posljedica pada sa stabla. O njemu su snimljena 4 filma (3 televizijska, od kojih je jednog režirao P. Bogdanovich).

Ocjenjivan kao prvorazredni (i najveći) profesionalac am. filma, sposoban osjetiti mijenu ukusa publike, izrežirati (relativno brzo) komercijalno i umjetnički uspješan film prema vrhunskim kriterijima Hollywooda, i to u svakom žanru (izuzev socijalno-psihol. filma i filma strave, u kojima se nije okušao), dakle, uživljen u praksu film. industrije, H. je nadišao njezine standarde dajući iznimno značajan prilog jednoj od središnjih tradicija am. filma. Hawksovi pogledi refleks su specifičnih pov., kult. i nekih polit. zasada SAD (uglavnom republikanske orijentacije), onih što se u njegovim filmovima ogledaju kroz optimizam, osjećaj zbilje kao pustolovine, samosvijest sudionikâ i promotorâ brzoga društvenoekon. razvoja, apologiju individualizma, vjeru u duboku svrhovitost teh. napretka, povjerenje u vrijednost pojavnoga i najkonkretnije životne prakse, sveukupno kroz odraz psihologije behaviorizma i filozofije pragmatizma. Taj je svjetonazor zamjetljiv prvenstveno u Hawksovoj tematici: u prikazu »muške elite« profesionalaca — »šampiona« koja se strogo pridržava svojih kodeksa i za koju žene i amateri predstavljaju subverzivnu silu. Protuteža tim asketskim i konzervativnim komponentama su odsustvo melodramatičnosti, ironijska perspektiva, sugestije o otuđenosti muških junaka te kreacija niza uvjerljivih likova samostalnih žena. U svezi sa svjetonazorom i tematikom su i struktura i stil njegovih djela: kao istinski majstor realist. narativnog filma, H. teži krajnjoj jasnoći u prikazu radnje i razradi likova, ravnoteži dramatskih i komičnih akcenata, krajnje ekonomično razvija radnju, izbjegava klišeje »psihologiziranja« kao i očite retoričke efekte (odatle i rijetka uporaba krupnoga plana, totala i paralelne montaže te ekstravagantnih kutova snimanja). Rigoroznost takva režijskog stila, kao i začuđujuća i nedosegnuta realističnost u domeni akcionoga, pustolovnog filma, pa i evidentna autorska racionalnost (kojom predstavlja potpunu suprotnost emotivnom J. Fordu), bijahu razlogom što se stvarna vrijednost njegovih filmova ustanovila dosta kasno, tek krajem 50-ih godina, kada H. postaje i jednim od tzv. kult-redatelja. Godine 1975. nagrađen je specijalnim Oscarom za svoj cjelokupni doprinos film. industriji.

Njegov brat Kenneth Hawks bio je film. redatelj.

Njegov brat William Hawks bio je film. producent.

Ostali filmovi — kao redatelj: Priče iz predgrađa (omnibus, epizoda Otkupnina za crvenog poglavicu — The Ransom of Red Chief, 1952); kao producent: Korveta K-225 (R. Rosson, 1943, i supervizor režije).

LIT.: 7 reditelja — 7 razgovora. Renoar, Lang, Hoks, Vels, Roselini, Hičkok, Antonioni (izbor tekstova iz časopisa »Cahiers du Cinéma«), Beograd 1967; H. C. Blumenberg, Die Kamera in Augenhöhe, Köln 1979; A. Apra/P. Pistagnesi (urednici), Il cinema di Howard Hawks, Venezia 1981; J. McBride, Hawks on Hawks, Berkeley/Los Angeles 1981; R Wood, Howard Hawks (prošireno izdanje), London 1981; G. Mast, Howard Hawks, Story-teller, New York 1982; L. A. Pogue, Howard Hawks, Boston 1982.

An. Pet


Citiranje:
HAWKS, Howard. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 15.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=2175>.

kratice i simboli