SCREWBALL-KOMEDIJA

SCREWBALL-KOMEDIJA (engl. /u am. slangu/ screwball: čudak/), naziv za vrstu hollywoodske komedije iz 30-ih godina, građenu na dijaloškim vratolomijama socijalno vještih i rutiniranih likova (ekscentrikâ, imućnih i, osobito uočljivo, emancipiranih ženskih) koji razorno hitrim replikama ratuju na liniji svojih sukobljenih društv., financ. i, najčešće, ljubavnih interesa, sve to u agresivnom, ponekad čak neurotično brzom ritmu. Temeljeći se najčešće na broadwayskim farsama iz 20-ih godina, S. se uklapa u tradicije kaz. komedije koja se (po N. Fryeu) naziva novom komedijom; međutim, tipična S. koristi se i elementima → slapstick-komedije, posebno u pojedinim »nosećim scenama« (osobito u finalu), no od nje se razlikuje razgovjetnom progresijom dramske radnje, realist. okvirom (tzv. straight comedy /nasuprot crazy comedyi) i tipom glume. Junaci, naime, unatoč svojoj »uvrnutosti«, nisu primarno komičari, već pripadaju tipovima → momka iz susjedstva i → dobre prijateljice (ponekad i → mondenke).

S. je proizvod republikanski raspoloženog Hollywooda — podvojenoga između svoga polit. opozicionarstva demok. New Dealu i potrebe za društv. reformama, između vlastitoga »profesionalnog optimizma« i kritičnosti, između eskapizma i soc. angažmana — koji u screwball prenosi sva svoja protuslovlja i kroz neurotični ritam radnje postiže superiorno komičan, iako ponekad društveno nejasno usmjeren efekt. Plutokrati su pripiti ekscentrici, inferiorni svojoj uglađenoj posluzi, no mogu se iskupiti principijelnom demokratičnošću ili aktivnim kolokyijalnim šarmom; novinari su simbol pokvarenosti, intelektualci hulje ili simpatične budale; žene dominiraju i manipuliraju okolinom s gotovo sadističkom vitalnošću. Tamo gdje bi kod Molièrea stajala spletka, ovdje postoji financ. »mućka« (»Gospodin Smith ide u Washington«, 1939, Franka Capre), profiterski dogovor protiv bogatog nasljednika (»Gospodin Deeds ide u grad«, 1936, F. Capre), novinska obmana (»Ništa sveto«, 1937, Williama A. Wellmana) i sl.; u uvjetima relativističkog cinizma beščašće je zabavno — dok ima stila. Red. zvijezde screwballa bili su Frank Capra (»Dogodilo se jedne noći«, 1934) s energičnim angažmanom u smislu dogmatskog populizma, te njegov antipod nesklon sociologiziranju — Howard Hawks (»Dvadeseto stoljeće«, 1934; »Silom dadilja«, 1938; »Njegova djevojka Petko«, 1940); ostali zapaženiji redatelji su Gregory La Cava (»Moj čovjek Godfrey«, 1936), Leo McCarey (»Strašna istina«, 1937), George Cukor (»Praznik«, 1938; »Philadelphijska priča«, 1940), Mitchell Leisen (»Jednostavan život«, 1937) i Victor Fleming (»Seks-bomba«, 1933). Od glumica ističu se Carole Lombard, Katharine Hepburn, Barbara Stanwyck, Jean Arthur, Irene Dunne, Claudette Colbert, Ginger Rogers, Jean Harlow i Rosalind Russell, a od glumaca posebno Cary Grant, Clark Gable, James Stewart, Gary Cooper i William Powell, donekle još Robert Montgomery, Fredric March i Joel McCrea.

Okončanjem ekon. krize. S. postupno gubi svoju eskapističku soc. funkciju, a nadolaskom II svj. rata stječe čak gotovo subverzivan karakter. Ipak, iskustva screwball-komedije zapažaju se. i kasnije: u opusu Prestona Sturgesa, filmu »Što brojniji, to veseliji« (1943) Georgea Stevensa, poratnim filmovima H. Hawksa (sve do pred kraj karijere), a 70-ih godina i Petera Bogdanovicha (npr. »Što te tata pušta samu?«, 1972).

Usporedo sa screwballom javlja se po pojedinim komponentama (brzi ritam, ekscentričnost) slična tzv. luckasta komedija (engl. crazy comedy). Gl. predstavnici te mnogo manje realistične, od konkretne pojavne zbilje znatno udaljenije vrste komedije su Braća Marx, Stanlio i Olio, Ole Olsen i Chic Johnson, W. C. Fields i dr.

Pojmu screwball-komedije donekle je komplementarna tzv. sofisticirana komedija (engl. sophisticated comedy), koju se najčešće vezuje uz operetne (doslovno ili po ugođaju) filmove Ernsta Lubitscha koji se događaju u utopijskom svijetu evr. gospoštine, te uz djela Roubena Mamouliana i franc. imigranta Renéa Claira.