DOBRA PRIJATELJICA

DOBRA PRIJATELJICA (njem. Gute Kameradin; moguće varijante — djevojka iz susjedstva, prijateljica, drugarica, pratilica), tip u → sustavu zvijezdâ, prema tipologiji E. Patalasa. Tip se najintenzivnije javlja sredinom 30-ih godina u SAD, u razdoblju New Deala, kao izraz društv. optimizma nakon velike ekon. krize i kao otpor puritanske Amerike prema tipu → vampa. Dobra prijateljica je obično starija od dvadeset i pet godina, gotovo nikad nije crnokosa, često je skrivene privlačnosti (poprilično je deseksualizirana, posebno u usporedbi s vampom i → flapperom); to je radina, pouzdana, kadikad emanicipirana žena (odnosi se to samo na posao), u biti ovisna o muškarcu, predodređena da bude njegova pomagačica (iako ga svojim postupcima, nehotimičnim ili zbog temperamenta, koji put dovodi u neprilike). Takvoj osobi idealan partner jest → momak iz susjedstva (npr. G. Cooper, J. Stewart, S. Tracy, C. Cable, C. Grant i dr.), a tip se najprije afirmirao u djelima F. Capre, reprezentativnima za razdoblje New Deala, u komedijama iz suvremenog života, ali i u dramskim filmovima. Najistaknutije predstavnice tipa u am. kinematografiji su Barbara Stanwyck, Jean Arthur, Katharine Hepburn, Carole Lombard, Claudette Colbert, Myrna Lay, Rosalind Russell, Olivia De Haviland, Paulette Goddard, Constance i Joan Bennett, Ingrid Bergman, Joan Fontaine, Loretta Young, June Allyson, u muz. filmovima Ginger Rogers i Jeanette Mac Donald. Istodobno, djelomično nezavisno od mogućeg utjecaja tržišno dominantne am. kinematografije, tip se javlja i drugdje. U Francuskoj, u psihozi društv. krize uoči II svj. rata, dobra prijateljica je pratilica znatno turobnijeg junaka (npr. J. Gabin); najistaknutije predstavnice su Michèle Morgan, Annabella i Danielle Darrieux, pa Dita Parlo i Sylvia Bataille. Tridesetih godina tip je dominantan i u prednacističkoj i nacističkoj Njemačkoj (Anny Ondra, Lilian Harvey, Paula Wessely, Magda Schneider, Käthe von Nagy, Renate Müller, Ilse Werner), dok ga u Italiji reprezentatiraju Isa Miranda i Alida Valli. Nakon II svj. rata tip gubi na popularnosti, uzmiče pred → mondenkom i → nimfetom; razlozi tome su njegova manja emancipiranost, deseksualiziranost i relativna pasivnost. S ulogama sličnim tipu nastavljaju neke od glumica koje su ga afirmirale prije rata, dok druge mijenjaju tip, preobražavajući se većinom u mondenke. Također, u dramaturgiji filma tip se često ograničuje na drugu gl. žensku ulogu, kao dramska protuteža agresivnijim ženskim likovima. Ipak, barem u prvim godinama nakon II svj. rata javljaju se i neke nove predstavnice tipa: u SAD Doris Day, Grace Kelly, Eva Marie Saint, Debbie Reynolds, Judy Garland, u Njemačkoj Maria Schell, Hildegard Kneff, Ruth Leuwerik, u Francuskoj, u pojedinim ulogama, Annie Girardot i Anouk Aimée, u Italiji brojne glumice neorealist. filmova koje nemaju status zvijezdâ. Tip se, međutim, nakon II svj. rata rasprostranjuje u socijal. zemljama Evrope, osobito u djelima ratne tematike, kao i u onima s naglaskom na poratnom socijal. preobražaju društva. Većina takvih glumica nema, zbog ustrojstva kinematografijâ tih zemalja, status zvijezde; neke od njih ipak postaju poznate i izvan granice svoje zemlje, tako sovj. glumica Tatjana J. Samojlova i polj. glumica Ewa Krzyżewska.

LIT.: E. Patalas, Sozialgeschichte der Stars, Hamburg 1963.