FILMOGRAFIJA

FILMOGRAFIJA, izvedenica od riječi bibliografija, popis filmova određenog sineasta, ili skupine sineastâ koji imaju neke zajedničke karakteristike, ili djelâ neke određene nacionalne kinematografije, ili ekranizacijâ djelâ nekog književnika, ili djelâ nekog žanra, tematike, »struje« i sl. Mogu se raditi prema abecednom redu naslovâ, no najčešće su po kronološkom redu (prema datumu dozvole za prikazivanje ili datumu premijere). Filmografiju mogu sačinjavati samo nabrajanje naslova filmova (engl. checklist), ali i kompletni opisi pojedinih filmova (engl. credits): zemlja proizvodnje, imena stvaralaca (obično: redatelj, scenarist, snimatelj, scenograf, skladatelj, montažer, producent i glumci), teh. podaci (trajanje, da li je crno-bijeli ili u boji, format i proporcije film. slike) i kratki sadržaj filma. Filmografije se rade prema pisanim dokumentima, prepisivanjem »špica« filmova, na osnovi izjavâ osoba vezanih za određeni film, te gledanjem filmova. Prve filmografije pojavile su se (nekompletne) 20-ih godina, prvo u film. godišnjacima, vrlo površno u popularnim film. časopisima, koji su na zahtjev čitalaca donosili listu filmova stvaralaca (najčešće glumaca), kasnije u film. enciklopedijama. Osnivanjem kinotekâ, stručnih film. časopisa, a osobito film. institutâ (osnivanih 60-ih godina u pojedinim zemljama) te zahvaljujući pojedinim istraživačima, shvatilo se da su filmografije važan dokument, pa se prišlo sustavnoj i stručnoj obradi filmografskih podataka. Tada se objavljuju filmografije o nacionalnim kinematografijama (i u po nekoliko tomova za određeni period), koje su postale od kapitalne važnosti za proučavanje historije filma (npr. Filmografija jugoslovenskog filma, American Film Institute Catalogue, Catalogue des films français de long métrage itd.). Kako se dosta kasno prišlo sređivanju filmografskih podataka (pojedini filmovi i njihova dokumentacija su se nepovratno izgubili, a živi svjedoci umrli ili se više ne sjećaju), još su uvijek nedovoljno istraženi podaci za brojne filmove, a to se posebno odnosi na razdoblje ranoga nij. filma.

Razvoj autorske kinematografije i interesa filmofilâ za pojedine stvaraoce ponukao je povjesničare filma i filmografe da istraže njihov rad na filmu i do najsitnijih detalja. Tada su se javile za ovu djelatnost specifične poteškoće: mnogi autori režirali su filmove pod pseudonimima — bilo iz političkih (npr. makartizam u SAD) ili financ. razloga (npr. utaja poreza), dok su neki iz prijateljstva anonimno režirali pojedine sekvence dr. autorâ (tako J. Ford u filmovima Hondo, 1953, J. Farrowa i Alamo, 1960, J. Waynea), a pojedini glumci i autori pojavljuju se u filmovima tek na tren (engl. cameo) (npr. A. Hitchcock u vlastitim filmovima), a da njihovo ime nije nigdje navedeno (engl. uncredited).

Sedamdesetih godina počele su se raditi i predmetne filmografije, u kojima se obrađuju filmovi i pojedine sekvence o određenim temama i motivima, a postoje i film. časopisi (npr. → »Film Dope«, → »Films in Review«, → »Focus on Film«) i izdavačka poduzeća (Scarecrow Press u SAD, Tantivy Press u Vel. Britaniji) koji se bave filmografskom djelatnošću. U SFRJ filmografskim se podacima bavi Institut za film u Beogradu.