LZMK

Filmska enciklopedija

ANDERSON, Lindsay Filmska traka traži dalje ...

ANDERSON, Lindsay, brit. redatelj i glumac (Bangalore, Indija, 17. IV 1923). Iz obitelji šk. generala, studira na Cheltenham Collegeu. U II svj. ratu služi u Indiji, potom studira engleski u Oxfordu, gdje 1947. osniva i uređuje (s K. Reiszom) film. časopis »Sequence«, za koji piše kritike. Od 1948. režira namjenske filmove za industriju, a od 1953. dokum. filmove; u prvima među njima opaža se osobito zanimanje za djecu. Jedan od njih — dirljiv dvadesetminutni dokument o školi za gluhonijemu djecu Djeca četvrtka (Thursday's Children, korežiser i koscenarist G. Benton, 1954) — dobiva Oscara. Iznimno su zapaženi i O, zemljo snova (O Dreamland, 1954), film o popularnom ljetovalištu radničke klase Margate, protkan gorčinom i ironijom, te Svakog dana, osim na Božić (Every Day Except Christmas, 1957), lirski zapis o tržnici Covent Garden, ispunjen neskrivenim simpatijama za radne ljude. Ta djela stavljaju ga na čelo dokumentarističke grupe → Free Cinema. Budući da istodobno piše (sa stajališta lijevo usmjerene inteligencije) polemičke članke, npr. u »New Statesmanu« i »Sight and Soundu«, u kojima se obara na nedostatak društv. angažmana, na nepoduzetnost i neambicioznost brit. kinematografije te na film. ukus što ga stvara Hollywood, A. postaje jednom od najistaknutijih i najzanimljivijih osobnosti brit. filma tog vremena. Svoj prvi igr. film Sportski život (This Sporting Life) režira 1963; ostvaren kao niz retrospekcija, sa silovitom glumom (R. Harris), film prikazuje sport, (ragbijaški) i društv. uspon siromašnoga radnika koji se ne može prilagoditi mentalitetu više klase, ni uskladiti odnose sa ženom u koju je zaljubljen. Taj se film naziva tragedijom iz života radničke klase i ocjenjuje jednim od vrhunaca brit. socijalnog realizma 60-ih godina. Veći međunar. uspjeh postiže filmom Kad bi... (If..., 1968) za koji dobiva Grand Prix u Cannesu (1969); kao kritika školskog i odgojnog sustava, preplićući zbilju s prizorima koji predočuju anticipaciju revolucije, plakatski buntovno intoniran (što se očituje u vehementnoj glumi i stalnim izmjenama boje i crno-bijele tehnike), film je predstavljao značajan poticaj za struju → političkoga filma. Njegovi daljnji igr. filmovi Sretan čovjek (O Lucky Man, 1973) i Bolnica Britanija (Britannia Hospital, 1982) nisu imali sličnog odjeka, kao ni srednjometr. igrani film Bijeli autobus (The White Bus, 1967). Ta neujednačenost Andersonova opusa dijelom je posljedica njegova nezavisnog statusa, poteškoća u dobivanju projekata i u izbjegavanju kompromisa, a donekle i u brojnosti njegovih djelatnosti (od 1957. do 1963. režirao je u kazalištima Royal Court i National Theatre, režira na televiziji te glumi na filmu — tako u Oscarom nagrađenom djelu Vatrene kočije, 1981, H. Hudsona — i televiziji). Objavio je knjige Stvaranje filma (Making a Film, 1952) i John Ford (1955, izašla 1971).

Ostali važniji dokum. filmovi: Wakefield Express (1953); Marš u Aldermaston (March to Aldermaston, 1959), skupni i anonimni rad pod rukovodstvom Andersona, Reisza i dr.); Jedan, dva, tri (Raz, dwa, trzy/The Singing Lesson, 1967, polj. proizvodnje); igrani: Na proslavi (In Celebration, 1974).

An. Pet.


Citiranje:
ANDERSON, Lindsay. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 2.6.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=134>.

kratice i simboli