LZMK

Filmska enciklopedija

VAMP Filmska traka traži dalje ...

VAMP, ženski tip u → sustavu zvijezdâ; naziv potječe od riječi vampir, prema liku iz romana Brama Stokera (→ drakula), odn. od »ženske varijante« tog lika sa slike Vampira engl. slikara Philipa Burne-Jonesa (izložena 1897, neposredno po pojavi romana, izazvala je skandal svojom morbidnom erotičnošću): žene »vampirskih nagnuća« s trijumfalnim osmijehom nad tijelom muškarca koji ne odaje znakove života. Izraz vamp potom se povremeno rabi u svezi s pojedinim likovima knjiž. i kaz. produkcije, a od 2. desetljeća XX st. (ponajviše zahvaljujući serijalu »Vampiri«, 1915, Louisa Feuilladea) sve se češće upotrebljava kao kvalifikativ u tipologiji ženskih film. likova i zvijezda, ubrzo i u svezi sa zbiljskim osobama, a odnoseći se uvijek na privlačne, zavodljive, za muškarce najčešće sudbonosne žene začudna izgleda i/ili ponašanja. Na filmu, naziv se — ponekad i retrospektivno, u povijestima i sociologijama filma — odnosi na dan. glumice iz razdoblja 1912-14 (pa i na Astu Nielsen), na franc. glumicu Musidoru, na am. → fatalne žene (npr. Thedu Baru — osobito nakon filma »Bila jednom jedna luda«, 1915, Franka J. Powella) ponekad i na tip → mondenke iz 20-ih godina, a 1922. prodire čak u Japan (glumica Shoharu Hanayagi); za II svj. rata često se, i posve sinonimno, rabi u svezi s tipom → pin-up. Najmeritornija uporaba termina sreće se u tipologiji → Enna Patalasa, koji tvrdi da se svojstva vampa najsublimiranije iskazuju u pojedinim zvijezdama iz 30-ih godina (osobito Greta Garbo, Marlene Dietrich, na specifičan način Mae West i Jean Harlow u SAD, potom Zarah Leander u Njemačkoj, napokon Arletty u Francuskoj /posebno u »Djeci raja«, 1944, Marcela Carnéa/). Po toj tipologiji, kao i u raznim njoj komplementarnim definicijama, V. je superiorno, »nedostižno« žensko biće, ljepote koja (barem zbog začudnosti u prikazanom okolišu) opčinjuje, osoba snažnoga »personalnog magnetizma« koji je sudbinski za »privučenoga«, a koja — i više no ljepotom — privlači tajanstvenošću, »nedokučivom unutrašnjošću« (stoga G. Garbo nazivaju »Sfingom«), često protuslovnim činima, moralom i postupcima »onkraj dobra i zla«, spojem snage i osjetljivosti, nježnosti i surovosti, dobronamjernosti i beskrupuloznosti, kao spoj zbiljske žene i »sna« (fantazije o njoj), ponekad i kao ishodište za razvijanje »motiva Erosa i Thanatosa«. Taj tip, artificijelan ali i arhetipski (npr. Mona Lisa), u stvari predstavlja lik žene optimalno različite od muškaraca i njemu suprotstavljene, stoga za nj i nepoznanice, susret s kojom mora završiti kobno; budući da su takvi film. likovi plod »muške fantazije« u »društvu muškaraca«, V. — uništavajući muškarca — ne ostaje »nekažnjen«, već upropaštava i sebe. Općenito, V. se u kinematografiji javlja u »naivi« ranoga nij. filma, a potom — zbog svoje romant. atraktivnosti, kao opozicija svim realističnijim likovima — potkraj 20-ih i 30-ih godina u prestižnim melodramama (često kozmopolitskog ugođaja), ponekad s radnjom u prošlosti, u bizarnim, egzotičnim, teško dostupnim krajevima i ambijentima, nerijetko kao bitna značajka u uobličavanju pov. ličnosti. Za II svj. rata — zbog eskapističkih karakteristika koje su se tada mogle jasnije zapaziti — V. naglo gubi na popularnosti, pa se tek povremeno pokušava obnoviti (npr. pojedine uloge Catherine Deneuve).

LIT.: E. Morin, The Stars, New York/London 1960; E. Patalas, Sozialgeschichte der Stars, Hamburg 1963; H. Scheugl, Sexualität und Neurose im Film, München 1978.

An. Pet.


Citiranje:
VAMP. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 30.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5353>.

kratice i simboli