CRNI FILM

CRNI FILM. 1. Opći naziv za filmove koji otvoreno kritički prikazuju one vidove života koji su prema vladajućem shvaćanju negativni, te je zato njihovo prikazivanje nepoželjno; npr., »crnima« se nazivaju filmovi koji pokazuju bijedne društv. prilike, psih. rasap, nesreće, nasilje, fiz. postupke što su obilježeni kao »granično ljudski« ili »neljudski«; u prikazivanju takvih sadržaja naglašen je naturalističan, pesimističan ili ciničan autorski odnos. Budući da se obično kose s moral., polit., rel. i estetičkim normama, »crni filmovi« su česta meta javnih napadaja, formalne i neformalne cenzure, a i predmetom su estetičkih polemika. — 2. Naziv za povijesno određene stilske struje u franc., am., polj., jugosl. i njem. kinematografiji. U franc. kinematografiji naziv crni film (film noir) primjenjuje se ponekad za skupinu filmova što se javila u sklopu → poetskog realizma. Predstavnici su scenaristi braća Prévert te redatelji M. Carné, J. Duvivier, J. Renoir, i dr. Ti filmovi, rađeni uglavnom u toku druge polovice 30-ih godina, pokazivali su sklonosti prema tzv. polusvijetu, odn. prema osobama s rubova društva, koje su smještene u kišne, maglovite i noćne ambijente gradskih periferija, lukâ i zabačenih pokrajina, gdje se rezignirano suočavaju sa svojom društv. kobi. U 60-im godinama ponovno se u Francuskoj, u sklopu → novog vala, javljaju filmovi koje se kadšto skupno obilježava kao film noir; međutim, redatelji novog vala — J.-P. Melville, C. Chabrol, J.-L. Godard i dr. — izravno i svjesno vezuju se uz am. crni film, dijelom i bez obziranja na poetski realizam starijih sunarodnjaka. — U odnosu na kinematografiju SAD, naziv crni film (film noir) prvi su upotrijebili franc. kritičari, nazvavši tako stilsku struju što se poč. 40-ih godina javila u sklopu hollywoodskoga krim. filma (francuski se naziv udomaćio i u Americi i rijetko se prevodi na engleski). Tematski su ti filmovi utemeljeni na prikazivanju ciničnih pojedinaca koji, povodeći se za autonomnim, osobnim moralnim načelima, brane osobni integritet u okolnostima u kojima je on društveno ugrožen, pretpostavljajući svoj opstanak vladajućim društv. principima. Stilski se ti filmovi priklanjaju noćnoj atmosferi, fotografiji u niskom ključu, u kojoj štošta ostaje u mraku, nerazaberivo; kompozicija fotografije je često narušena, rabe se manje uobičajeni kutovi snimanja, a učestali su nagli, uznemiravajući montažni skokovi i dezorijentirajući prostorni spojevi. Na taj način i stilski, a ne samo tematski, dočaravaju nesigurnosti svojih likova u varljivim društv. okolnostima. Gl. začetnici toga stilskog usmjerenja bili su redatelji njem. i austr. podrijetla (npr. F. Lang, B. Wilder, R. Siodmak, O. Preminger, E. G. Ulmer) koji su u žanr krim. filma unijeli svjetonazor i stilske utjecaje njem. ekspresionizma i Kammerspiela; njima su se pridružili i najveći hollywoodski redatelji (H. Hawks, J. Huston, A. Hitchcock, M. Curtiz, O. Welles, N. Ray i dr.), učinivši tu struju jednom od najistaknutijih u 40-im godinama. Filmovi te struje snimani su i u 50-im godinama, a struja se odrazila i u am. filmovima 60-ih i 70-ih godina (filmovi R. Aldricha, R. Cormana, D. Siegela, R. Polanskoga, R. Altmana, A. Penna, R. Bentona, D. Richardsa i dr.). Ta struja am. filma bila je toliko jaka i utjecajna i izvan Amerike, da se danas u film. povijestima naziv crni film često vezuje isključivo uz nju. — U polj. kinematografiji crnim filmom, također i crnom serijom, nazivaju se oni filmovi A. Wajde, J. Kawalerowicza, A. Munka, W. Hasa i dr., koji se naturalistički ili satirički, te s dozom pesimizma, najčešće kroz likove mučene dilemama, nesigurne, introvertirane, melankolične i sklone ekscesima (→ z. cybulski), bave traumatskim nacionalnim prilikama u toku II svj. rata i neposredno poslije njega. Ti su filmovi nastali uglavnom u drugoj polovici 50-ih godina. — U jugosl. kinematografiji crnim filmom kadikad se naziva struja u sklopu tzv. novoga jugoslavenskog filma koji se javio polovicom 60-ih godina. Izrazitiji naturalizam tih filmova očitovao se u tematskom izboru; autori se bave zapuštenim društv. sredinama, predgrađima i selom; prate likove čijim životima ravnaju slučaj, otuđujuće društv. sile ili psih. opsesije; pri tome su (što dotad u jugosl. kinematografiji nije bio slučaj) seks, nasilje i smrt prikazivali kao svakidašnje životne činjenice, dok su likovi u tim filmovima govorili dijalektima, što su bili protkani idiomima i psovkama. Dok se naziv drugdje uglavnom upotrebljava kao vrijednosno neutralan naziv, u SFRJ mu se od početka pridaju negativne konotacije: najprije s estetičkih stajališta, jer se suprotstavlja građanskim estetičkim idealima lijepoga i dopuštenoga u umjetnosti, a potom i s polit. stajališta. — U njem. kinematografiji se naziv crni film (Schwarzer Film) retrospektivno pridao ekspresionističkoj film. struji, jer su u njoj zamjetljive klice onih tematskih i stilskih značajki što su se kasnije, pod utjecajem sâmoga ekspresionizma, javile u am. crnom filmu.

LIT.: R. Borde/E. Chaumeton, Panorama du Film Noir, Paris 1955; A. Silver/E. Ward, Film Noir, 1978.