LZMK

Filmska enciklopedija

CRNI FILM Filmska traka traži dalje ...

CRNI FILM. 1. Opći naziv za filmove koji otvoreno kritički prikazuju one vidove života koji su prema vladajućem shvaćanju negativni, te je zato njihovo prikazivanje nepoželjno; npr., »crnima« se nazivaju filmovi koji pokazuju bijedne društv. prilike, psih. rasap, nesreće, nasilje, fiz. postupke što su obilježeni kao »granično ljudski« ili »neljudski«; u prikazivanju takvih sadržaja naglašen je naturalističan, pesimističan ili ciničan autorski odnos. Budući da se obično kose s moral., polit., rel. i estetičkim normama, »crni filmovi« su česta meta javnih napadaja, formalne i neformalne cenzure, a i predmetom su estetičkih polemika. — 2. Naziv za povijesno određene stilske struje u franc., am., polj., jugosl. i njem. kinematografiji. U franc. kinematografiji naziv crni film (film noir) primjenjuje se ponekad za skupinu filmova što se javila u sklopu → poetskog realizma. Predstavnici su scenaristi braća Prévert te redatelji M. Carné, J. Duvivier, J. Renoir, i dr. Ti filmovi, rađeni uglavnom u toku druge polovice 30-ih godina, pokazivali su sklonosti prema tzv. polusvijetu, odn. prema osobama s rubova društva, koje su smještene u kišne, maglovite i noćne ambijente gradskih periferija, lukâ i zabačenih pokrajina, gdje se rezignirano suočavaju sa svojom društv. kobi. U 60-im godinama ponovno se u Francuskoj, u sklopu → novog vala, javljaju filmovi koje se kadšto skupno obilježava kao film noir; međutim, redatelji novog vala — J.-P. Melville, C. Chabrol, J.-L. Godard i dr. — izravno i svjesno vezuju se uz am. crni film, dijelom i bez obziranja na poetski realizam starijih sunarodnjaka. — U odnosu na kinematografiju SAD, naziv crni film (film noir) prvi su upotrijebili franc. kritičari, nazvavši tako stilsku struju što se poč. 40-ih godina javila u sklopu hollywoodskoga krim. filma (francuski se naziv udomaćio i u Americi i rijetko se prevodi na engleski). Tematski su ti filmovi utemeljeni na prikazivanju ciničnih pojedinaca koji, povodeći se za autonomnim, osobnim moralnim načelima, brane osobni integritet u okolnostima u kojima je on društveno ugrožen, pretpostavljajući svoj opstanak vladajućim društv. principima. Stilski se ti filmovi priklanjaju noćnoj atmosferi, fotografiji u niskom ključu, u kojoj štošta ostaje u mraku, nerazaberivo; kompozicija fotografije je često narušena, rabe se manje uobičajeni kutovi snimanja, a učestali su nagli, uznemiravajući montažni skokovi i dezorijentirajući prostorni spojevi. Na taj način i stilski, a ne samo tematski, dočaravaju nesigurnosti svojih likova u varljivim društv. okolnostima. Gl. začetnici toga stilskog usmjerenja bili su redatelji njem. i austr. podrijetla (npr. F. Lang, B. Wilder, R. Siodmak, O. Preminger, E. G. Ulmer) koji su u žanr krim. filma unijeli svjetonazor i stilske utjecaje njem. ekspresionizma i Kammerspiela; njima su se pridružili i najveći hollywoodski redatelji (H. Hawks, J. Huston, A. Hitchcock, M. Curtiz, O. Welles, N. Ray i dr.), učinivši tu struju jednom od najistaknutijih u 40-im godinama. Filmovi te struje snimani su i u 50-im godinama, a struja se odrazila i u am. filmovima 60-ih i 70-ih godina (filmovi R. Aldricha, R. Cormana, D. Siegela, R. Polanskoga, R. Altmana, A. Penna, R. Bentona, D. Richardsa i dr.). Ta struja am. filma bila je toliko jaka i utjecajna i izvan Amerike, da se danas u film. povijestima naziv crni film često vezuje isključivo uz nju. — U polj. kinematografiji crnim filmom, također i crnom serijom, nazivaju se oni filmovi A. Wajde, J. Kawalerowicza, A. Munka, W. Hasa i dr., koji se naturalistički ili satirički, te s dozom pesimizma, najčešće kroz likove mučene dilemama, nesigurne, introvertirane, melankolične i sklone ekscesima (→ z. cybulski), bave traumatskim nacionalnim prilikama u toku II svj. rata i neposredno poslije njega. Ti su filmovi nastali uglavnom u drugoj polovici 50-ih godina. — U jugosl. kinematografiji crnim filmom kadikad se naziva struja u sklopu tzv. novoga jugoslavenskog filma koji se javio polovicom 60-ih godina. Izrazitiji naturalizam tih filmova očitovao se u tematskom izboru; autori se bave zapuštenim društv. sredinama, predgrađima i selom; prate likove čijim životima ravnaju slučaj, otuđujuće društv. sile ili psih. opsesije; pri tome su (što dotad u jugosl. kinematografiji nije bio slučaj) seks, nasilje i smrt prikazivali kao svakidašnje životne činjenice, dok su likovi u tim filmovima govorili dijalektima, što su bili protkani idiomima i psovkama. Dok se naziv drugdje uglavnom upotrebljava kao vrijednosno neutralan naziv, u SFRJ mu se od početka pridaju negativne konotacije: najprije s estetičkih stajališta, jer se suprotstavlja građanskim estetičkim idealima lijepoga i dopuštenoga u umjetnosti, a potom i s polit. stajališta. — U njem. kinematografiji se naziv crni film (Schwarzer Film) retrospektivno pridao ekspresionističkoj film. struji, jer su u njoj zamjetljive klice onih tematskih i stilskih značajki što su se kasnije, pod utjecajem sâmoga ekspresionizma, javile u am. crnom filmu.

LIT.: R. Borde/E. Chaumeton, Panorama du Film Noir, Paris 1955; A. Silver/E. Ward, Film Noir, 1978.

H. Tć.


Citiranje:
CRNI FILM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 14.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1102>.

kratice i simboli