VALENTINO, Rudolph

VALENTINO, Rudolph (pr. ime Rodolfo Alfonso Raffaele Pierre Philibert Guglielmi), am. glumac tal. podrijetla (Castellaneta, 6. V 1895 — New York, 23. VIII 1926). Sin Talijana i Francuskinje, ne uspijeva se upisati u voj. školu, pa polazi poljoprivrednu. Nezadovoljan, 1912. odlazi u Pariz u potrazi za poslom. Već iduće godine seli u New York, gdje živi u tal. četvrti i uzdržava se raznim poslovima (vrtlar, konobar i dr.), dolazeći povremeno i u sukob sa zakonom zbog sitnih prijestupa. Kao talentiran plesač počinje nastupati po noćnim klubovima, a navodno zarađuje i kao žigolo; ubrzo postaje član plesačke družine (zamijenio je C. Webba), s kojom nastupa i na Broadwayu. Nakon ponovnog sukoba sa zakonom (iz zatvora ga izvlači glumica A. Nazimova) napušta New York i putuje Amerikom, da bi 1917. stigao u Hollywood. Kao plesač-statist na filmu debitira 1918; iduće 3 godine glumi sporedne uloge došljaka iz »latinskih« zemalja. Utjecajna scenaristica i voditeljica scenar. odjela kompanije Metro, J. Mathis, bira ga za gl. ulogu Francuza zaljubljenog u udatu ženu, koji pogiba u I svj. ratu boreći se protiv rođaka Nijemca, u filmu Četiri jahača Apokalipse (1921) R. Ingrama; takvom ulogom odmah postaje zvijezda i oličenje »idealnog ljubavnika« za milijune žena. Stvorivši famu → latinskog ljubavnika, postaje simbol muževnosti, strastvenosti i pomalo misterioznog erotizma, zavodnika koji svojim prodornim pogledom osvaja žene; po prvi put jedna muška zvijezda dovodi žensku publiku do »ekstaze«, dok mu muškarci zamjeraju izvještačenost, izvjesnu feminiziranost i grotesknost. Nakon I svj. rata, kada se mijenja ukus publike i kada se sustav zvijezdâ počinje bližiti svom vrhuncu, V. — likom romant. stranca tamnije puti — donosi promjenu u tipologiji muških zvijezda: kao suprotnost dotad vodećim, primitivnijim → ljudima od akcije uzetim iz nedavne am. prošlosti, mahom kaubojima i rančerima. Nakon prvog uspjeha, J. Mathis mu i dalje pronalazi sl. uloge (s radnjom mahom u egzotičnim ambijentima), a njegovi filmovi donose nezapamćenu dobit: Šeik (G. Melford, 1921), za čijeg su prikazivanja žene padale u nesvijest čim bi se V. pojavio na platnu, Krv i pijesak (F. Niblo, 1922), Preko svih prepreka (S. Wood, 1922) i Gospodin Beaucaire (S. Olcott, 1924). Otada njegova druga supruga, scenografkinja i kostimografkinja N. Rambova, uporno nastoji usmjeriti njegovu karijeru prema više »umjetničkim« filmovima, pa nekoliko njegovih projekata ne polučuje očekivani uspjeh. Istodobno, sve su češći napadi na nj u »žutoj štampi«, koja ga ismijava i optužuje za homoseksualizam, pa i za to što njegovom karijerom upravljaju »jake žene«. I pored toga, njegova 2 posljednja filma vrlo su uspješna: u Orlu (C. Brown, 1925) pokušava se dokazati kao »ozbiljan glumac«, dok u Šeikovu sinu (G. Fitzmaurice, 1926) ponavlja uspjeh Šeika. Umire iznenada od perforacije čira; njegovu smrt popratila je masovna histerija ženâ, a spektakularnom sprovodu prisustvovali su ih deseci tisuća (nekoliko je, navodno, počinilo i samoubojstvo). Glumio je u 32 filma. Godinama nakon smrti rastao je mit o njemu, održali su se brojni klubovi obožavateljâ, snimljeno nekoliko njegovih biografija (npr. Valentino, 1977, K. Russella), a imao je i mnoge glum. sljedbenike: R. La Rocquea, R. Corteza, R. Novarra, A. Morena, C. Romera, J. Gilberta i dr.

Ostale važnije uloge: Slatki mali đavolak (R. Z. Leonard, 1918); Velika mala osoba (R. Z. Leonard, 1919); Nepoznata mora (W. Ruggles, 1921); Osvajalačka moć (R. Ingram, 1921).

LIT.: N. Rambova, Rudy: An Intimate Portrait, London 1926; B.-A. Newman, Rudolph Valentino, Hollywood 1926; G. Ullman, Valentino as I Knew Him, New York 1927; A. Arnold, Valentino, London 1952; R. Oberfist, The Man behind the Myth, New York 1962; I. Schulman, Valentino, New York 1967; R. Prédal/R. Florey, Rudolph Valentino, Paris 1969; N. MacKenzie, The Magic of Rudolph Valentino, London 1974; N. Botram/P. Donnelly, The Love God, London 1976.