THRILLER

THRILLER, film. žanr — jedna od vrsta → kriminalističkog filma. Općenito, vrlo uzbudljiv film koji gledatelja ispunjuje napetošću i osjećajem neizvjesnosti (→ suspense), a u vezi s događajima deliktnoga, kriminalnog karaktera, u kojima se gubi bazična egzistencijalna sigurnost, odn. čiji razvoj za gl. lik i/ili više dr. likova može imati konačne kobne posljedice (najčešće, životna opasnost). Dok je → detektivski film — s kojim Th. ima brojne sličnosti (pa se stoga s njime vrlo često i zamjenjuje) — djelo čija se radnja zasniva na istrazi (»Tko je počinio zločin?«), Th. je — kao i romani te vrste — djelo koje je zasnovano na prijetnji, ugroženosti nekog od likova: dok radnja detektivskog filma teži razrješenju tajne, radnja thrillera teži oslobođenju od prijetnje; dok u detektivskom filmu gledatelj promišlja o zbivanju (s detektivom »rješava enigmu«), u thrilleru — koji ga nastoji identificirati s ugroženom osobom — njegov je odnos prema zbivanjima izrazitije emotivan (s tim je u svezi i engl. naziv žanra — thrill: učiniti da se tko zgrozi, potresti, uzbuditi se i sl.). Ovakva svojstva čine thrillere više »filmovima atmosfere«, »filmovima psihoze«, predodređuju i njihovu strukturu, odn. dalja žanrovska obilježja: dok se u detektivskom filmu narušavanje »balansa« prikazane sredine, odn. bitni događaj djela (delikt), zbiva na samom početku filma, a njegovi motivi praktički i prije no što je radnja otpočela, u thrilleru se narušenje balansa tek mora zbiti u toku filma — ono progredira. Isto tako, dok je u tipičnomu detektivskom filmu priča stepeničastog karaktera, linearna (jer se pretežito prati tok istrage koju vodi neki istražitelj), u thrilleru je zaplet češće dat kroz usporedne radnje koje su i gl. izvor napetosti i neizvjesnosti, to više jer gledatelj često zna za sve »linije« priče, dok ugroženi lik(ovi) ne zna(ju), pa to izaziva bojazni publike.

Th. se javlja već u nij. razdoblju (npr. filmovi Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka /i kasnije najistaknutijih predstavnika žanra/), no stilski i tematski bogatiji razvitak doživljuje tek u zvučnome. Nakon početne prevlasti detektivskog filma, komponente većeg »sudjelovanja« gledateljstva u radnji i njezin progredirajući karakter, neskrivenost nekih njenih bitnih značajki i veća količina izrazitijih obrata razlozi su da se publika sve više okretala thrilleru, a i da su se za žanr zainteresirali mnogi ambiciozni redatelji (tako je Hitchcock gotovo posve napustio detektivski film). Općenito, 30-ih godina u thrilleru su još nazočni elementi izrazitije akcionog karaktera, s podrijetlom čak i u → filmu potjere. Poč. 40-ih godina počinje širenje tematskoga i stilskog dijapazona žanra. Pod utjecajem am. detektivskog romana (npr. D. Hammetta i R. Chandlera) razvija se prijelazna vrsta između detektivskog filma i thrillera (istraga, ali i bogatiji zaplet s novim perspektivama i obratima), kao npr. u djelima Johna Hustona i Howarda Hawksa. U tom razdoblju sve je veći naglasak na ugođaju (noćnom) i psihozi (tjeskobnoj) u djelima am. film noira, odn. razvija se izrazitije psihološki thriller, često i s jasnom dimenzijom iracionalileta (kasnije pod sve većim utjecajem sl. romanâ /npr. P. Highsmith/). Zbog ratne situacije sve češći su i špijunski thrilleri (→ špijunski film). Budući da stanje prijetnje, ugroženosti postaje u značajnoj mjeri i reprezentativno za individualnu i kolektivnu egzistenciju, posebno zbog mnogih polit. kriza, 60-ih se godina javlja i podvrsta političkog thrillera (čija se popularnost proteže i do kraja 80-ih godina).