SENNETT, Mack

SENNETT, Mack (pr. ime Michael Sinnott), am. redatelj, producent i glumac kan. podrijetla (Richmond, Ontario, 17. I 1880 — Hollywood, 5. XI 1960). Potomak ir. useljenikâ u Kanadu, od 17. godine radi u čeličanama. U želji da postane operni pjevač odlazi u New York (1902), ali ga kaz. producent i redatelj D. Belasco uvjerava da nema talenta. Ostavši ipak u New Yorku (kao zborist u musicalima), od 1908. glumi manje sporedne uloge u filmovima kompanije Biograph, kojima je redatelj D. W. Griffith, a gl. glumice B. Sweet, M. Pickford i → M. Normand, s kojom će kasnije (do 1917) surađivati i održavati privatnu vezu. God. 1909. scenarist je Griffithova filma Usamljena vila, pokazujući istodobno veliko zanimanje za snim. rad te posebno za montažu (koja je tih godina u naglom razvoju). Već od 1910. sam i režira kratkometr. filmove i glumi u njima. Dvije godine potom napušta Biograph; u novoosnovanom poduzeću → Keystone Film Company Ch. O. Baumanna i A. Kessela rukovodi produkcijom. S njim u novo poduzeće dolaze M. Normand, prva velika zvijezda am. nijeme komedije, te glumci F. Mace i F. Sterling (koji će postati »šef« slavnih Keystoneskih policajaca). Ubrzo Keystone postaje vodeća kompanija u proizvodnji komedija, a S. najznačajniji redatelj u žanru. Proizvodeći filmove u upravo frenetičnom tempu, od septembra 1912 (kada je snimljena prva rola sa 2 komedije: Cohen skuplja dugove — Cohen Collects Debt i Vodena nimfa — The Water Nymph) do januara 1913. snima po 1 takav program tjedno. Kako potražnja neprekidno raste, u februaru 1913. osniva još jednu produkcijsku grupu na čelu sa H. »Pathé« Lehrmanom, da bi 1915 — pod njegovom supervizijom — djelovalo već 9 takvih proizvodnih jedinica; u međuvremenu prelazi na proizvodnju filmova od 2 role (Zuzu vođa orkestra — Zuzu the Band Leader, 1913), a povremeno — prateći Griffithove cjelovečernje projekte — realizira i dulje (veliki komerc. uspjeh Tilliena razorena romanca — Tillie’s Punctured Romance, 1914, od 6 rola). Od 1915. svoje projekte distribuira preko kompanije poznate pod imenom → Triangle (po 3 velikana: D. W. Griffithu, Th. H. Inceu i Sennettu), za koju iste godine i režira njezin prvi film Moj sobar (My Valet) od 3 role. Krug njegovih značajnih suradnika postupno se širi; on glumce-improvizatore stvara nalazeći ih posvuda — od cirkusa do ludnice: E. Kennedy, A. St. John, Ch. Conklin, A. Davenport, M. Durfee, H. McCoy, M. Swain i, prije svih, R. »Fatty« Arbuckle. Gotovo svi veliki am. komičari nij. razdoblja »prošli su školu« M. Sennetta i kompanije Keystone, tako i Ch. Chaplin, te — tada još bez uspjeha — H. Lloyd i H. Langdon, kao i redatelj F. Capra (u svojstvu gegmena, potom scenarista). I pored toga što je velik broj filmova sâm režirao, za njega su radili i istaknuti redatelji nij. razdoblja (npr. C. Badger, E. Cline i R. Arbuckle).

Potaknut isprva Pathéovim komedijama trke i potjere (koje je lansirao producent i redatelj F. Zecca), S. je stvorio vizualnu film. komediju, tzv. → slapstick, zasnovanu na gegovima bez razrađenije anegdote ili priče. Osnovna metoda njegova rada bila je improvizacija pred kamerom; filmovi su svoj definitivni oblik dobivali za montažnim stolom. U oko 1500 komedija od 1 do 2 role (koliko ih je realizirao u vrijeme punog stvaralaštva 1912-22), sve se zasnivalo u prvom redu na vizualnoj komici — neprekidnom kretanju, ilogičnoj jurnjavi ljudi i svih vrsta vozila. Bio je to specifičan, neponovljiv oblik film. apsurdnog humora, »nadrealizam bez suza«; u tim burleskama nema psihologije ni »literature«, one su neizvedive u kazalištu: to je »čisti film«, svojevrsna commedia dell’arte XX st.; u njima se uvijek pojavljuju isti tipovi: debeli Fatty, ogromni Swain, zrikavi B. Turpin, lijepa M. Normand, Keystoneski policajci (tzv. Keystone Cops, od 1912) s mrgodnim Sterlingom na čelu, te Keystoneske kupačice (tzv. Bathing Beauties, od 1915) na čelu sa M. Prevost kao najljepšom (u njihovim je filmovima privlačnost djevojaka uspješno konkurirala dinamici i jurnjavi). Za Sennetta svijet je bio prava ludnica u kojoj se ljudi dijele uglavnom prema fiz. razlikama: na debele, malene, zrikave, mršave, dugonje, nespretne, surove itd.; u tom svijetu iracionalnih, apsurdnih situacija svi su oni jednaki u svojoj bezazlenosti (pa i gluposti), bez obzira na klasu kojoj pripadaju. Sve to ima samo jedan cilj: srozavanje dostojanstva svih autoriteta, i vlasti i bogatstva, stvaranjem neobjašnjive zbrke koja počinje, npr., nabacivanjem tortama (po mnogim izvorima, S. ga je »izmislio« 1913. u filmu Buka iz dubine — A Noise from the Deep), a završava demoliranjem čitavih kuća; neprekidno nizanje takvih iracionalnih situacija stvorilo je jedinstvenu »dramaturgiju apsurda«.

Da bi postigao neponovljivi ritam svojih komedija, S. je koristio sve poznate trikove koji su se mogli postići kamerom (npr. zaustavljeni pokret i obrnuti pokret), no neki su ostali neotkriveni sve do današnjeg dana. Prve novinske kritike Sennettovih komedija govorile su o »10 minuta besmislica, idiotskih glupih šala kada se čovjek pita što se uopće događa« (»The New-York Dramatic Mirror«, 1912), a nadrealisti o »najvećoj pobuni duha — crnom humoru« i »ekskurzijama u grotlo mentalnih ponora« (A. Breton) ih »sadističkim ili pornografskim sklonostima — ili objema« (E. Panofsky). Moglo bi se čak reći da je suvremeni teatar apsurda (E. Ionesco, S. Beckett) inspiriran tim komedijama. Po I. Barry »filmovi Macka Sennetta su organizirano ludilo«, a po riječima sâmog Sennetta »bila je to satira na ljudski rod«.

Od 1917. S. radi za Paramount, pa za First National, Pathé i nezavisno, potom ponovno u Paramountu. Ranih 20-ih godina njegove slapstick-komedije potisnute su od, u prvom redu,Chaplinovih melodramatičnih priča o jakim i bogatima, i slabima i siromašnima. Nastavivši snimati i u zv. razdoblju (do 1935), S. nije iskazao samo nesnalažljivost u novoj tehnici i žanru »pričajuće« komedije, već i pokazao da je vrijeme prave film. vizualne komedije nepovratno prošlo skupa s nij. razdobljem. Sredinom 30-ih godina je bankrotirao i vratio se u Kanadu. God. 1939. nagrađen je specijalnim Oscarom za svoj doprinos filmu. Svoje uspomene prikupio je u autobiografskoj (diktiranoj) knjizi Kralj komedije (King of Comedy, New York 1954) — kako su ga, na vrhuncu karijere, i zvali.

Ostali važniji filmovi (kao redatelj) — 1912: Mabelina strategija (Mabel’s Stratagem); Mabeline pustolovine (Mabel’s Adventures); Mabelini ljubavnici (Mabel’s Lovers); 1913: Mabelina velika pogreška (Mabel’s Awful Mistake); Mabelin novi junak (Her New Beau); 1914: Momak filma (A Film Johnnie); Zamršeni tango (Tango Tangels); Njegova omiljena zabava (His Favorite Pastime); Okrutna ljubav (Cruel Cruel Love); Najbolji stanar (The Star Boarder); Mabel za volanom (Mabel at the Wheel /sa M. Normand/); Dvadeset minuta ljubavi (Twenty Minutes of Love); Nokaut (The Knockout); 1922: Mabel, ponašaj se pristojno! (Oh Mabel Behave! /sa F. Sterlingom/).

LIT.: C. A. Lejeune, Mack Sennett, London 1931; G. Fowler, Father Goose: The Story of Mack Sennett, New York 1934; J. Chevallier, Le cinéma burlesque américain 1912-30, Paris 1964; D. Turconi, Mack Sennett, Paris 1966; K. C. Lahue, Mack Sennett’s Keystone: The Man, the Myth and the Comedies, South Brunswick 1971; K. C. Lahue, Dreams for Sale: The Rise and Fall of the Triangle Film Corporation, New York 1971.