RENOIR, Jean

RENOIR, Jean, franc. redatelj, producent, scenarist i pisac (Pariz, 15. IX 1894 — Beverly Hills, California, 12. II 1979). Sin slikara Augustea R., brat → Pierrea R., stric → Claudea R. Na nagovor oca isprva se bavi keramikom, no nekoliko ranih kontakata s filmom ubrzo trajno određuje njegovo životno usmjerenje. Za I svj. rata služi u avijaciji i ranjen je; iz tog razdoblja potječe i oduševljenje ranim filmovima Ch. Chaplina, autora koji u njemu već tada izgrađuje uvjerenje da je film apsolutno ravnopravan s ostalim kreativnim disciplinama. Izravno ga prema filmu usmjeruju 2 djela: Lude žene (1922) E. von Stroheima i Žeravica (1923) I. Možuhina i J. de Baroncellija. Prva praktična iskustva stječe kao scenarist i producent filma Catherine ili život bez radosti (1924) A. Dieudonnéa; u filmu nastupa i Renoirova prva supruga Catherine Hessling. Iste godine debitira i kao redatelj; melodramska pričica Djevojka s vode (La fille de l'eau), protkana i realist. elementima, u kojoj je posebno zapažena scena sna predočenog s pomoću trikova. Pod izrazitim utjecajem von Stroheima ekranizira Zolin roman Nana (1926); tim djelom nagoviješta neke svoje stalne tematske preokupacije: prikaz »svijeta spektakla«, ljudskih slabosti i moralnog ambigviteta, te žena koje čine presudne životne greške. Ekranizacija Andersenove priče Mala prodavačica šibica (La petite marehande d'allumettes, 1928) duhovno je bliska franc. avangardi, osobito na planu stilizacijskih komponenti i teh. novotarija; tu lirsku fantaziju režirao je pod jakim Chaplinovim utjecajem. U Zabušantu (Tire-au-flanc, 1928), vodvilju iz kasarnskog života, miješaju se komično i tragično, mašta i okrutnost, zapravo su već uočljivi nagovještaji vesele drame (drame gai) — svojevrsnog žanra svojstvenoga cjelokupnomu njegovu stvaralaštvu (u gl. ulozi M. Simon). Za nij. razdoblje njegova stvaralaštva značajna je fascinacija C. Hessling i zaokupljenost igrom glumaca, čije umijeće tada nije uvijek u stanju podrediti zahtjevima režije; uočljiva je i izrazita sklonost pikturalnosti.

Pojava zv. filma oslobađa Renoira od ponekad prekomjerne vezanosti za slikovno, a manje je zamjetljiva i impresionistička komponenta. Svoj prvi zv. film Beba se kupa (On purge bébé, 1931), prema kaz. komadu G. Feydaua o dječaku koji se ne želi prati, realizirao je za samo 4 dana. Od početnih zv. filmova pažnju zavređuje i Kuja (La chienne, 1931), dojmljiva soc. analiza nekih aspekata života na Montmartreu, naturalistička i okrutna drama o strasti potcijenjenog supruga-činovnika (M. Simon) koji se tragično zaljubljuje u »uličnu ženu«, s dimenzijom fatalizma karakterističnom za mnoge njegove filmove; u djelu su uočljivi i pokušaji usavršavanja formalnih otkrića (npr. dubinske oštrine i realist. uporabe zvuka). God. 1932. snimio je čak 3 filma: Noć na raskršću (La nuit du carrefour), u novijim valorizacijama sve cjenjeniji policijski film prema romanu G. Simenona (s bratom Pierreom u ulozi inspektora Maigreta), prožet atmosferom iz djelâ Dostojevskoga; Boudu spašen iz vode (Boudu sauvé des eaux), najznačajniji iz tog razdoblja, o dodiru anarhoidnog klošara (M. Simon) — spašenog od samoubojstva skakanjem u rijeku — s okoštalim životnim ritualima sitne buržoazije, koji pokazuje do koje su mjere autorove simpatije na strani životne spontanosti, »razbarušenosti« pa i subverzije — odlika bez kojih, po njegovu mišljenju, nema i ne može biti obnavljanja života; Chotard i kompanija (Chotard et Cie.), koji je pokušao prožeti vedrinom ležernih am. komedija (u njemu otpočinje dugogodišnju suradnju sa J. Beckerom kao asistentom režije). U zadnjem ostvarenju ovog razdoblja, Madame Bovary (1934), manje je poštivao neke fakticitete a više duh Flaubertova djela.

Razdoblje polit. inicijativâ Narodne fronte obilježit će i Renoirove filmove izrazitim soc. angažmanom. U tom smislu izdvaja se Toni (1934), nastao na temelju autentične »crne kronike« o tragičnim događajima među tal. radnicima na jugu Francuske; u želji da tu melodramsku ali trpku priču o doseljeniku koji je žrtva neuzvraćene ljubavi i netrpeljivosti prema strancima što više približi nepatvorenom životu, snimao je u ambijentima gdje se drama stvarno odigrala (s direktno snimanim zvukom) i s mnoštvom naturščika koji su prvi put stali pred kameru, ostvarivši tako i izravnu anticipaciju tal. → neorealizma (producent je bio M. Pagnol, film je snimio njegov nećak Claude, a u ekipi se nalazio i L. Visconti). Duh Narodne fronte i → Groupe Octobre osobito je uočljiv u Zločinu gospodina Langea (Le crîme de M. Lange, 1936) prema scenariju J. Préverta, djelu prožetom idejom opiranja kapitalističkoj eksploataciji i stvaranju proleterskih kooperativa; koncentrirani dekor izgrađen u studiju Billancourt omogućio je atraktivne pokrete kamere (J. Bachelet), premda i prizori snimljeni statično, posredstvom dubinske oštrine, nisu lišeni iznimne životnosti; zanimljivost djela je u tome što je gotovo čitava priča dana u retrospekcijama te u Renoirovu čestom motivu bliskosti među tzv. malim ljudima: pogranična straža dopušta protagonistu (R. Lefèvre) da prijeđe granicu kad saznaje za razloge njegova zločina (ubio je čovjeka koji je pokušao uništiti kooperativu). Tri priče filma Život pripada nama (La vie est à nous, 1936) trebale su ilustrirati ulogu KP Francuske u obrani radnikâ; premda ga cenzura nije propustila (definitivno je montiran tek 1946), stekao je veliku popularnost u perifernim kinima ili na privatnim projekcijama, a zanimanje za nj ponovno je poraslo nakon studentskih nemira iz 1968. God. 1936-40. snimao je film Izlet (Partie de Campagne), čija je nedovršena verzija oblikovana i montirana 1946; izniklo iz slikarstva impresionistâ (Renoir, Monet), a na temelju Maupassantova knjiž. predloška, djelo razotkriva dionizijsku stranu autorova kreativnog temperamenta, njegovu zaljubljenost u prirodu i čulne aspekte života (sâm R. tumači i jednu od uloga — oca Poulaina).

U razdoblju neposredno prije II svj. rata snimio je 5 igr. filmova koji će bitno utjecati na oblikovanje stilskih osobitosti → poetskog realizma (ili crnog filma). Pesimistička i turobna raspoloženja karakteristična za tu struju, u razdoblju sve izraženije predratne krize, unijela su još više ozbiljnosti i u Renoirove filmove, premda on i tada potpuno ne odustaje od svog poimanja zbilje iskazanoga kroz koncept vesele drame, tj. stava da su i najdramatičniji životni trenuci prožeti »iscjeljujućim« duhom komike. To poigravanje žanrovima vidljivo je već u prvom ostvarenju njegove znamenite prijeratne serije — Na dnu (Les bas-fonds, 1936, Prix Louis Delluc 1937/prvi uopće/), prema djelu M. Gorkog, sa J. Gabinom (uz M. Simona i P. Renoira njegovim omiljenim glumcem) te cijelim nizom dr. poznatih i manje poznatih glumaca koji ostvaruju galeriju životnih i dojmljivih likova. God. 1937. sa Ch. Spaakom piše scenarij Velike iluzije (La grande illusion, 1937), prema memoarima oficira koji je 7 puta bježao iz zarobljeništva, s radnjom iz I svj. rata, o odnosima između oficirâ i vojnikâ zaraćenih strana, posebno o položaju grupe Francuza koji pokušavaju bijeg iz zarobljeništva; u najuvaženijoj anketi o najboljim filmovima svih vremena na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958, djelo zauzima 5. mjesto. Zalažući se za bratstvo među narodima, autor je dokumentirano eksplicirao svoju tezu o preprekama među narodima iz koje proizlazi »... da su ljudi manje razdvojeni vertikalnim barijerama nacionalizma, a više horizontalnim cijepanjima kulturâ, rasâ, klasâ, profesijâ itd.« (A. Bazin). Film je postigao velik uspjeh u svijetu, posebno u Francuskoj i SAD (osobno ga je preporučivao predsjednik Th. D. Roosevelt), dok je u Njemačkoj i Italiji zabranjen. Svojom neposrednošću i životnošću Marseljeza (La Marseillaise, 1938), »film za narod stvoren od naroda« — epska pov. freska sa čak 37 likova, ostavlja dojam žurnala o francuskoj revoluciji, jer je autor nastojao da uz pov. činjenice i ličnosti otkrije opipljivu i svakodnevnu realnost karakterâ i individualnostî (dijalozi djela prožeti su izuzetno bogatim kulinarskim vokabularom!). Film Čovjek zvijer (La bête humaine, 1938), jedna od najuspjelijih ekranizacija djelâ É. Zole, ujedno jedan od najnaturalističnijih Renoirovih filmova, osobito impresionira prizorima kretanja vlaka simbolično preklopljenim s pomicanjima u sferu nagonskoga u čovjeku. Slijedi Renoirovo središnje djelo Pravila igre (Le règle du jeu, 1939, i glumac), koje je kritika gotovo jednodušno odbacila, a voj. cenzura zabranila; uspjeh i potpunu rehabilitaciju doživjet će tek znatno kasnije (u anketama brit. časopisa »Sight and Sound« o najboljim filmovima svih vremena 1952. dijeli 10-12. mjesto, a 1972. zauzima 2). Radnju određuju 2 događaja: lov u Sologneu i kostimirana zabava u dvorcu; oba rituala omogućuju pronicljivo razotkrivanje mentaliteta i raspoloženja visokoga društv. razreda koji se podredio ispraznosti i surovosti »pravilâ igre« da bi uopće mogao opstati — film zapravo implicitno prevodi cjelokupnu krizu savjesti jedne civilizacije na rubu propasti. Ta precizna deskripcija duha tog doba, vođena vodviljski (mogući uzori Musset i Beaumarchais) ali prožeta najcrnjim pesimizmom (strada onaj koji ne poštuje pravila društv. igre, tj. onaj koji se jedini iskreno zaljubi), sublimira i sve tako često isticane odlike Renoirova modernizma — postupke koji su odigrali važnu ulogu u novijem konstituiranju suvremenih teorijskih shvaćanja; pokretna kamera (J. Bachelet i C. Renoir), koja nije strogo u funkciji radnje (već ugođaja), i uporaba tzv. off-prostora u smislu da se fabulativno važne stvari mogu događati i izvan vidnog polja temeljna su otkrića koja R. varira u svom djelu.

Film Tosca (La Tosca, 1940, sa C. Kochom) prvi je njegov pokušaj izvan domovine (u Italiji); snimanje je ubrzo moralo biti obustavljeno, jer je II svj. rat zahvatio i taj dio Evrope.

Iste godine na poziv R. J. Flahertyja odlazi u SAD, gdje ostaje 12 godina i realizira 7 filmova. Prva dva snimio je za kompanije 20th Century-Fox odn. RKO, a predstavljaju pokušaj uklapanja u am. sustav produkcije, dok je preostale radio za neovisne producente, pa oni imaju znatno osobnije obilježje. Močvara (Swamp Water, 1941) prema scenariju D. Nicholsa inteligentno je režiran pustolovni thriller sniman izvan studija (u močvarama Georgije), što je bio jedan od prvih slučajeva da je neka velika hollywoodska kompanija pristala napustiti studio. Međutim, već u idućem filmu Ova zemlja je moja (This Land Is Mine, 1943) upravo u studiju pokušava rekonstruirati milje i atmosferu gradića u okupiranoj Francuskoj; tipično am. priča o običnom čovjeku (Ch. Laughton), koji iz lojalnog građanina prerasta u pobunjenika, u Francuskoj je dočekana s prezirom. Slijedi 35-minutni propagandni dokum. film Pozdrav Francuskoj (Salute to France, 1944 /prikazan 1946/, sa G. Kaninom) o 3 vojnika (Francuzu, Amerikancu i Britancu) koji odlaze na franc. ratište i usput razgovaraju o zemlji koju će uskoro ugledati. Film Južnjak (The Southerner, 1945, Grand Prix festivala u Veneciji 1946) realizira nezavisno, sa W. Faulknerom kao umj. savjetnikom i R. Aldrichem kao asistentom; siromašni am. Jug kao poprište zbivanja i jedna obitelj uzgajivačâ pamuka koja se grčevito pokušava održati u pasivnom kraju potaknuli su Renoira da tu oporu soc. problematiku iskaže vrlo eksplicitno, evocirajući pritom prosede iz filma Toni. Idući film Dnevnik jedne sobarice (Diary of a Chambermaid, 1946) realizira prema romanu O. Mirbeaua; u toj studiji hipokrizije ostaje dosljedan svojoj opsesiji miješanja dramatičnoga i komičnoga, stvarajući tragičnu farsu (po mnogim kritičarima, svoj »najmračniji« film) u kojoj tip realizma iz franc. faze nadomješta izvanredno uvjerljivim rekonstrukcijama u studiju. Napokon, Žena na obali (The Woman on The Beach, 1947), uzbudljiva melodrama o ljubavnom trokutu (duševni bolesnik upliće se u život izazovne mlade žene i njezina sadističkog supruga), svjedoči o Renoirovoj stilskoj fleksibilnosti: naime, pokreti kamere vrlo su rijetki — dominira tradic. montažno načelo plan-kontraplan, s osobitom težnjom da svaki kadar bude čvrsto integriran u radnju. Renoirovo najuspjelije i najslojevitije djelo iz razdoblja boravka izvan domovine je Rijeka (The River, 1951), dijelom i dokumentaristički film (njegov prvi u boji) o engl. zajednici u Indiji (na obalama Gangesa); prožet brojnim metaforama, donosi zapravo konfrontaciju relig. spiritualnosti Zapada i Istoka, a govori i o vremenu i prirodi kao agensima čovjekove regeneracije.

Treća i posljednja faza Renoirova stvaralaštva (1952-69), u kojoj do izražaja dolazi njegovo sve veće zanimanje za kult. povijest, otpočinje filmom Zlatna kočija (La carrozza d'oro, 1952) snimljenim u Italiji; riječ je o slobodnoj film. transpoziciji proze P. Mériméea s radnjom u španj. koloniji XVII st., sa A. Magnani u gl. ulozi glumice u commediji dell'arte; 4 lika filma razapeta su između kazališta i života, pokušavajući definirati svoje identitete: neki od njih shvaćaju da mogu živjeti tek na sceni, što Renoiru služi za variranje svoje trajne preokupacije — odnosa između umjetnosti i prirode, te komedije i života. Nastanak music-halla Moulin-Rouge na Montmartreu 1890. tematsko je polazište filma French Can-Can (1955); ta »muzička fantazija«, vjerojatno najuspjelija film. evokacija fvn-de-sièclea, najatraktivniji je Renoirov film: uspio spoj glazbenih (muzika G. Van Parysa, can-can /osobito frenetična završna scena/), likovnih (asocijacije na slikarstvo impresionistâ /fotografija M. Kelbera/) i kulturalnih komponenti. Zanimanje za isto razdoblje i opsjednutost lijepim (na granici l'artpour l'arta) karakteristično je i za film Helena i muškarci (Éléna et les hommes, 1956), s radnjom koja se razvija oko kapriciozne ljepotice (I. Bergman). Film Testament doktora Cordeliera (Le testament du Dr. Cordelier, 1959) slobodna je interpretacija romana Doktor Jekyll i gospodin Hyde R. L. Stevensona; pokušaj znanstvenog dokazivanja postojanja duše derivira bestijalnog Opalea (vrsna dvostruka uloga J.-L. Barraulta), okrutnu i destruktivnu osobu kroz koju R. oštro kritizira profiterski moral krupne buržoazije. Renoirova strastvena opsjednutost prirodom još jednom se iskazuje u Doručku na travi (Le déjeuner sur l'herbe, 1960), idiličnome »izletskom« filmu izrazite vizualne (fotografija G. Leclerca) i glazb. atraktivnosti (Renoirov omiljeni skladatelj J. Kosma), koji polazi od pokušaja znanstvenika (P. Meurisse) da stvori uvjete za umjetnu tvorbu djece a završava njegovom spoznajom da bi se time životu oduzela njegova prirodna bit; borba između apolonijskoga i dionizijskoga razrješava se u prilog drugoga. U filmu Zarobljeni kaplar (Le caporal épinglé, 1962), djelu prožetom duhom bratstva, žudnje za slobodom izjednačena je s temeljnim fiziološkim potrebama čovjeka; junak (J.-P. Cassel) čak 5 puta pokušava bijeg iz ratnog zarobljeništva, da bi u šestom napokon uspio. Svoj posljednji film Malo kazalište Jeana Renoira (Le petit théâtre de Jean Renoir) snimio je 1969. za televiziju (kao kinemat. film prikazan je 1971); njegove 4 epizode rekapituliraju osnovne preokupacije autorova cjelokupnog stvaralaštva. Povremeno se pojavljivao kao glumac u filmovima dr. redateljâ (npr. Mala Lili, 1928, A. Cavalcantija). Od 50-ih godina bavio se i kaz. adaptacijom i režijom; među ostalima, postavio je i svoje komade Orvet i Carala. Objavio je autobiografske knjige Renoir, moj otac (Renoir My Father, London 1962) i Moj život i moji filmovi (Ma vie et mes films, Pariz 1974). Dobitnik je specijalnog Oscara 1975. za svoj doprinos filmu te franc. ordena Legije časti 1977. Iako am. državljanin, pokopan je uz najviše drž. počasti u Francuskoj.

Izrazito osobena pogleda na svijet i stila, tridesetak godina jedan od najistaknutijih svjetskih djelatnih redatelja, R. je po sve rasprostranjenijem mišljenju prvak franc. filma, a i u svjetskim razmjerima njegov se opus i nakon smrti sve više uvažava. Tridesetih godina neprikriveni simpatizer naprednih pokreta, također sklon najtjeskobnijim životnim opservacijama tipičnim za liberalnoga građanskog intelektualca, dao je izvorni prilog struji → poetskog realizma kompaktno prezentirajući njezine dominantne motive i homogenije od ostalih donoseći psihol. i soc. komponente obrađivane građe, zatim → crnom filmu uopće, a utjecao je i na kasniji pokret → novog vala. Nakon II svj. rata, u fazi stvaralačke zrelosti i smirenosti, do izražaja sve više dolazi dimenzija hedonizma i galskog duha, što omogućuje da se iskažu njegovi najosobniji nazori. Naime, prisno vezan za autentičnu i nadasve prirodnu polifonu pulsaciju života, s izraženim darom za lucidno zapažanje detaljâ (s čime je u svezi i sklonost red. improvizaciji) i razotkrivanje unutrašnjih realiteta, s likovima koje oblikuje s ljubavlju i kad sadrže osobine zla, sa suptilnom radoznalošću prema odnosu umjetnosti i života, zagovarajući i argumentirajući tezu da nikome ne možemo suditi, pošto svatko ima svoje razloge za ono što čini, R. je veliki moralist i realist film. umjetnosti; svoje raznovrsno ali i posve koherentno djelo izgradio je i na osnovi stava da je život nesavršen i kontroverzan sustav, teško dohvatljivi spoj dramatičnoga i komičnoga, koji treba stoički prihvatiti i igrati ga po pravilima dostojanstva, humanosti i šarma. Kao stilist, R. je — s jedne strane — najekonomičniji fabulist, pripovjedač franc. zvučnog filma, ujedno jedan od kult-redatelja (uz J. Forda, H. Hawksa, A. Hitchcocka i F. Langa) klas. narativnog stila zv. razdoblja, ali i — sposobnošću miješanja žanrovskih obrazaca (komedije, melodrame, krim. i socijalnopsihol. filma) te složenošću narativne perspektive — preteča film. modernizma.

Ostali filmovi: Charleston (1927); Marquitta (1927); Turnir (Le tournoi, 1929); Pustoš (Le bled, 1929).

LIT.: P. Davay, Jean Renoir, Bruxelles 1957, A.-J. Cauliez, Jean Renoir, Paris 1962; Institut des Hautes Études Cinématographiques, Analyses des films de Jean Renoir, Paris 1966; F. Poulle, Renoir 1938 ou Jean Renoir pour rien. Enquête sur un cinéaste, Paris 1969; U. Gregor, Jean Renoir und seine Filme, Bad Ems 1970; P. Leprohon, Jean Renoir, New York 1971; C. Cuenca, Humanidad de Jean Renoir, Valladolid 1971; L Braudy, Jean Renoir: The World of His Films, New York 1972; A. Bazin, Jean Renoir, Paris 1973; R. Durgnat, Jean Renoir, Berkeley 1974; C. Beylie, Jean Renoir: le spectacle, la vie, Paris 1975; A. Sesonske, Jean Renoir: The French Films 1924-1939, Cambridge 1980; D. Serceau, Jean Renoir l'insurge, Paris 1981.