OLIVIER, Laurence

OLIVIER, Laurence (puno ime L. Kerr Olivier), brit. filmski i kazališni glumac i redatelj (Dorking, 22. V 1907 — London, 11. VII 1989). Iz obitelji evangeličkog pastora. Iznimnu glum. nadarenost iskazuje već sa 10 godina, glumeći u školi Bruta u Juliju Cezaru W. Shakespearea. Studira na koledžu St. Edward u Oxfordu, 1924-26. pohađa glum. školu E. Fogerty u Londonu. Od 1926. član je repertoarnog kazališta u Birminghamu (tumači npr. Malcolma u Macbethu), nastupa i u Londonu, a 1929-30. na Broadwayu. Na filmu debitira 1930. u engl. verziji njem. filma Hokus-pokus G. Ucickog. Nakon još 2 filma u Vel. Britaniji, već iduće godine odlazi u Hollywood gdje do 1932. nastupa u 3 osrednja filma u kojima — nadaren, privlačan i pun žara, podražavajući u tim romant. ulogama R. Colmana — biva zapažen, iako je partner znatno poznatijim glumcima. Nezadovoljan ponudama (a ni odveć zainteresiran za film), vraća se u Vel. Britaniju; malo potom (na zahtjev G. Garbo koja je favorizirala J. Gilberta) gubi gl. ulogu u Kraljici Kristini (1934) R. Mamouliana. Otada nastupa usporedno na filmu i u kazalištu, gdje dobiva za karijeru iznimno značajnu podršku J. Gielguda (1935. zajedno nastupaju u Gielgudovoj režiji Romea i Julije: O. kao Romeo, a Gielgud kao Merkutio). Presudna godina njegove kaz. karijere je 1937, kad u kazalištu Old Vic tumači naslovne uloge u Shakespeareovu Hamletu i Henriku V, i kad postaju očigledne sve njegove glum. odlike: izvanredna dikcija, temperament, moć uživljavanja u različite likove, iznimna fiz. izdržljivost pa i neinhibiranost. Takve značajke, uz fiz. privlačnost (nešto iznad srednje visine, markantna izgleda, sugestivniji kad je ozbiljan i potišten), postupno uvećavaju i njegovu film. popularnost, npr. u filmu Vatra nad Engleskom (1937) W. K. Howarda, gdje se — tumačeći engl. junaka iz rata sa Španjolskom — iskazuje i kao vrstan mačevalac. Ponovno pozvan u Hollywood glumi Heathcliffa, neobuzdanog u ljubavi i mržnji, u Orkanskim visovima (1939, prva nominacija za Oscara) W. Wylera, redatelja kojega je dugo najviše respektirao. Tim likom u engl. varijanti tipa → latinskog ljubavnika postaje i međunarodno poznat, a popularnost u publike povećavaju mu »romanca« i brak (1940) s novom velikom zvijezdom V. Leigh. Iste godine u Hollywoodu se ističe i jednom znatno introvertiranijom ulogom — čovjeka mučenog prošlošću u Rebeki (1940, nominacija za Oscara) A. Hitchcocka; slično impostiran lik kasnije tumači u filmu Carrie (1952) W. Wylera. Vrativši se u Vel. Britaniju pustošenu ratom, uz V. Leigh nastupa u rodoljubnoj epopeji Lady Hamilton (1942) A. Korde i, u ulozi admirala Nelsona, definitivno stječe ugled utjelovitelja engl. nacionalnih junaka koje tumači kao osobe što moraju donijeti sudbonosne odluke. Nakon služenja u vojsci, vraća se kazalištu i filmu. Novu fazu film. karijere otpočinje 1944, debitirajući kao redatelj (zbog zauzetosti W. Wylera i C. Reeda) adaptacijom Shakespeareova Henrika V (Henry V), kojom stječe nominaciju za Oscara za najbolji film i gl. ulogu; zbog funkcionalnosti kolora, uspjelog oživljavanja epohe i evokacijskog pristupa (počinje kao izvorna kaz. predstava u drevnom Globe Theatreu, kasnije se radnja zbiva u realnim prostorima) djelo je proglašeno i jednom od međaša u adaptacijama kaz. predložaka. Daleko je filmičnija njegova adaptacija Hamleta (1948, Oscar za najbolji film i gl. ulogu, nominacija za režiju te Grand Prix na festivalu u Veneciji) — ekspresionističkim osvjetljenjem (snimatelj D. Dickinson), efektnom dubinskom mizanscenom (djelomični utjecaj O. Wellesa) i inovacijama u tretmanu monologâ (dijelom ih izvodi kao unutarnje monologe). Od ostalih njegovih red. projekata Richard III (1956, nominacija za Oscara za gl. ulogu) ne prelazi okvire uspjele vjerne adaptacije, ljubavna komedija Princ i plesačica (The Prince and the Showgirl, 1957) sa M. Monroe doživljuje neuspjeh, a film Tri sestre (Three Sisters, 1970), adaptacija predstave National Theatrea, ocijenjen je kao osrednja ekranizacija vrsne kaz. izvedbe djela A. P. Čehova. U međuvremenu, u kaz. karijeri doživljuje neprestani uspon (režije i glum. izvedbe djelâ Shakespearea, Sofokla, Ibsena, Shawa i dr., nastupi i režije u SAD, Francuskoj i Ist. Evropi), pa 1963. postaje i direktor National Theatrea, 1947. dobiva počasno plemstvo (Sir), a 1970. i plemstvo (Baron).

Nakon II svj. rata njegovi su se nastupi na filmu u prvo vrijeme prorijedili. Dok ga je u počecima karijere odlikovao manji interes za film koji je nadoknađivao šarmom i spontanošću, u novijoj fazi gubi mladalački šarm koji nadoknađuje zrelošću i poznavanjem »zakonâ« film. medija. Zbog toga komentatori njegove film. karijere — mada s respektom — tvrde da je Olivieru nedostajao »personalni magnetizam«, da je u njegovim film. interpretacijama oblikovanje lika potisnuto prisnost i moguću osobnu poruku (zbog čega se gubi i prisniji dodir s gledateljstvom). Dijetom zbog toga, ali i zbog raznovrsnog izbora žanrova i likova (što ukazuje i na njegovu moć transformacije, pa i maskiranja), O. je postupno prestao biti zvijezda u klas. smislu; ostao je to kao superiorna, talentom, dometima i karijerom autoritativna ličnost — za svijet filma primarno kao »majstor glumačkog umijeća«. Unatoč tome, u karijeri u prvom redu usmjerenoj na istraživanje glumačkoga u domeni kazališta, ostvario je još nekoliko film. uloga koje su mu donijele nove nominacije za Oscara: Zabavljač (T. Richardson, 1960, i nagrada u Karlovym Varyma), gdje likom ostarjeloga i rezigniranog zabavljača ponavlja svoj kaz. uspjeh; Othello (S. Burge, 1965, adaptacija predstave National Theatrea), gdje tumači naslovni lik (po nekim kritičarima, premalo prilagođeno filmu); Njuškalo (J. L. Mankiewicz, 1972), kao napušteni suprug koji pokušava ubiti ljubavnika svoje žene (M. Caine); Maratonac (J. Schlesinger, 1976), u sporednoj ulozi nekadašnjega nacističkog funkcionara (inače, u Momcima iz Brazila, 1978, F. J. Schaffnera tumačio je »lovca na naciste« S. Wiesenthala). Nastupio je u oko 60 filmova. U starijoj dobi često je s uspjehom glumio i na televiziji. God. 1979. nagrađen je specijalnim Oscarom »za svoj doprinos filmskoj umjetnosti«.

Njegova treća supruga Joan Plowright također je poznata glumica.

Ostale važnije uloge: Žuti pasoš (R. Walsh, 1931); Prijatelji i ljubavnici (V. Schertzinger, 1931); Moskovske noći (A. Asquith, 1935); Kako vam drago (P. Czinner, 1936); Ponos i predrasuda (R. Z. Leonard, 1940); 49. paralela (M. Powell i E. Pressburger, 1941); Poluraj (A. Asquith, 1943); Prosjačka opera (P. Brook, 1953); Đavolov učenik (G. Hamilton, 1958); Spartak (S. Kubrick, 1960); Ispit savjesti (P. Glenville, 1962); Bunny Lake je nestala (O. Preminger, 1965); Kartum (B. Dearden, 1966); Oh, kakav divan rat! (R. Attenborough, 1969); Bitka za Britaniju (G. Hamilton, 1969); Nikolaj i Aleksandra (F. J. Schaffner, 1971); Skandali jedne lady (R. Bolt, 1972); Sedampostotna otopina (H. Ross, 1976); Nedostižni most (R. Attenborough, 1977); Isus iz Nazareta (F. Zeffirelli, 1978); Betsy (D. Petrie, 1978); Kratka romanca (G. R. Hill, 1979); Drakula (J. Badham, 1979); Pjevač jazza (R. Fleischer, 1980); Sudar Titana (D. Davis, 1981); Wagner (T. Palmer, 1982); Inchon (T. Young, 1982); Čovjek slagalica (T. Young, 1982); Pobuna na brodu Bounty (R. Donaldson, 1984).

LIT.: A. Dent (urednik), Hamlet — The Film and the Play, London 1948; B. Cross (urednica), The Film »Hamlet«, London 1948; F. Barker, The Oliviers, Philadelphia 1953; s. a., Sir Laurence Olivier, London 1958; W. A. Darlington, Laurence Olivier, Whickham 1968; V. Fairweather, Olivier: An Informal Portrait, New York 1969; G. Robyns, Light of a Star, New York 1970; H. M. Geduld, Filmguide to »Henry V«, Bloomington 1973; P. Cottrell, Laurence Olivier, London 1975; F. Barker, Laurence Olivier, Tunbridge Wells/New York 1984; Th. Kiernan, Sir Larry. The Life of Laurence Olivier, London/Toronto 1986.