MUZIČKI FILM

MUZIČKI FILM, također glazbeni film, naziv za sve film. žanrove u kojima je muzika dominantna sastavnica sadržaja ili strukture film. djela. Muzika se može uključivati u film u različitim oblicima i tehnikama — instrumentalno (simfonijska glazba, jazz, plesna glazba itd.), vokalno (pjevanje), elektronskim zvucima i sl., te na različite načine: kao sastavni dio film. sadržaja (npr. u biografijama skladateljâ, pjevačâ, plesačâ / → biografski film/); kao sredstvo izričaja odn. dijaloga, kad se glumci izražavaju djelomice ili neprekidno pjevajući ili plešući (npr. u ekraniziranim operama, operetama, musicalima, baletima itd.); najzad, kao osnovica film. strukture (npr. u filmovima koji su oblikovani prema jednoj glazbenoj formi, temi ili skladbi) — no takvi se tek rjeđe nazivaju muz. filmovima.

Na osnovi tih višestrukih mogućnosti uključivanja glazbe u film, nastale su posebne vrste muz. filmova: → muzička komedija s varijantama, odn. prožimljući se s → musicalom i → revijskim filmom, zatim → operetni film, → operni film i → baletni film. Pojedine se vrste ne mogu uvijek strogo razgraničiti, posebno film. musical i revijski film, muzička komedija i operetni film.

Muz. film nastaje s pojavom zv. filma potkraj 20-ih godina. Doduše, još su se u doba nij. filma ekranizirale čitave opere, ali glazba se nije mogla integrirati s građom filma već je izvođena odvojeno, u kino-dvorani (katkad uz sudjelovanje čitavoga opernog ansambla). Na početku zv. razdoblja najživlji razvoj doživljuje baš muz. film, osobito u SAD gdje nastaju muz. komedija odn. musical i revijski film, te se svrstavaju — uz vestern i krim. film — među najomiljenije žanrove. Počev od »Broadwayske melodije« (1929) Harryja Beaumonta, prvoga revijskog filma (iste godine realizirana je i »Hollywoodska revija 1929.« Charlesa F. Reisnera) u Hollywoodu se iz godine u godinu snima sve veći broj filmova sl. tipa pa ih je samo u toku 1930. nastalo sedamdesetak. Istodobno se, po uzoru na kaz. operetu, stvara operetni film, osobito na njem. govornom području, koji utječe i na hollywoodsku produkciju, dok baletni i operni filmovi nastaju nešto kasnije (najprije u Evropi). Početkom zv. razdoblja većina se muz. filmova osniva na reprodukciji kaz. predstava — bilo da se radi o broadwayskom musicalu, reviji ili kaz. izvedbi operete, opere ili baleta. Snima se u studiju pa se kaz. predstave uglavnom »preslikavaju« a izvođači su iskusni kaz. profesionalci. Podloga radnje obično je neki komično-melodramski zaplet s hepiendom, u koji se često »mehanički« umeću glazb. i plesne točke, preuzete doslovce iz kaz. predloška. S porastom produkcije u Hollywoodu se već od ranih 30-ih godina stvara krug film. stvaralaca koji afirmaciju stječu muz. filmovima i postupno pridonose izgrađivanju toga novog žanra. To su redatelji Ernst Lubitsch koji stvara filmove na granici između muz. komedije i operetnog tipa, Rouben Mamoulian koji prenosi svoja broadwayska kaz. iskustva, te redatelj-koreograf Busby Berkeley, središnja ličnost tog razdoblja, koji režijski (izmjenom planova, promjenama perspektive, dinamičnom kamerom) i montažno (ritmička razradba prizorâ) muz. film oslobađa statičnosti puke ekranizacije. U predratnom razdoblju značajna su djela ostvarili i Robert Z. Leonard, Lloyd Bacon, George Stevens, Ray Enright, Mervin LeRoy, William S. Van Dyke, Mark Sandrich, Roy Del Ruth, Norman Taurog, Henry Koster, William A. Seiter, Norman Z. McLeod i dr. Od skladatelja ističu se najprije neki već afirmirani stvaraoci broodwayskih musicala — Irving Berlin, Cole Porter, Richard Rodgers i George Gershwin, a kasnije i mnogobrojni hollywoodski muzičari specijalizirani za muz. filmove — npr. Harold Arlen, Jimmy Van Heusen, Hoagy Carmichael, Frank Loesser, Jimmy McHugh, Harry Warren i dr. Istodobno karijere započinju izvođači koji ubrzo stječu svjetsku slavu stvarajući novi tip film. zvijezde. Najznačajniji su među njima Fred Astaire, glumac, plesač i pjevač koji se proslavio nastupajući u paru s Ginger Rogers, a čiji se doprinos žanru uzdiže i do autorske razine, zatim pjevačica Jeanette Mac Donald koja nastupa najprije uz Mauricea Chevaliera a kasnije u stalnom paru s Nelsonom Eddyjem, zatim Bing Crosby, Dick Powell, Eleanor Powell, Deanna Durbin, Ruby Keeler, Betty Grable, Alice Faye i mnogi dr.

Potkraj 30-ih godina u oblikovanju muz. filma sve važnije mjesto zadobiva boja (ponajviše technicolor) — ne samo kao sredstvo stvaranja dodatne spektakularnosti već i kao konstitutivni element strukture djela, zametak čega se primjećuje već u »Čarobnjaku iz Oza« (1939) Victora Fleminga. Tim filmom započinje uspon nove zvijezde musicala Judy Garland te djelatnost Arthura Freeda, jednog od vodećih producenata hollywoodskih muz. filmova (u kompaniji MGM /inače, muz. filmu se izrazitije posvećuju još Warner Brothers i RKO/).

Od sredine 40-ih godina am. muzički film se sadržajno i strukturno mijenja, usavršuje i dobiva izrazitije film. obličje; prednost se daje dramski produbljenijim sadržajima, likovi postaju psihološki razrađeniji, kolor i dekor raskošniji i stilski usklađeniji s ambijentom u kojemu se radnja zbiva (često u dr. zemljama ili u prošlosti), a sve se češće napušta studio i snima u prirodnim eksterijerima. U glazb. obradbi napušta se dotadašnja praksa umetanja odvojenih glazb. točaka i teži za što tješnjim uklapanjem tih scena u radnju. Za takav razvitak najzaslužniji je Vincente Minnelli (npr. »Amerikanac u Parizu«, 1951; »Diži zavjesu«, 1953; »Gigi«, 1958), zatim Gene Kelly (i plesač — nakon Astairea najznačajniji u povijesti žanra) i Stanley Donen, obojica svestrane film. osobnosti i suradnici u nekoliko muz. filmova (npr. »U grad!«, 1949; »Pjevajmo na kiši«, 1952; »Uvijek je lijepo vrijeme«, 1955). Posebno se ističe još veteran George Cukor (npr. »Zvijezda je rođena«, 1954; »Moja draga lady«, 1964), kao i Howard Hawks, Michael Curtiz, Charles Vidor, Walter Lang, Otto Preminger, George Sidney, Charles Walters i dr. Od izvođača potkraj 40-ih i 50-ih godina zvijezde muz. filmova postaju plesačice Cyd Charisse i Leslie Caron, pjevačice Kathryn Grayson, Doris Day i Dorothy Dandridge, te pjevači Howard Keel, Frank Sinatra, Harry Belafonte i dr.

Poč. 60-ih godina u am. produkciji muz. filma nastupa razdoblje krize. U međuvremenu, izmijenio se i ukus šire publike; tradic. vrste hollywoodskoga muz. filma dijelom su zastarjele, a publiku odvlači i novi, pristupačniji (k tome i proizvodno jeftiniji) oblik glazb. spektakla — televizijski show. Stoga film. kuće napuštaju dotadašnju praksu serijske proizvodnje muz. filmova te se ograničuju na tek nekoliko reprezentativnih ostvarenja godišnje, često ekranizacija poznatih kaz. musicala (ponekad opterećenih i pretencioznošću); karakteristični su »Priča sa zapadne strane« (1961) i »Moje pjesme, moji snovi« (1965) Roberta Wisea uz suradnju koreografa Jeromea Robbinsa, »Mary Poppins« (1964) Roberta Stevensona te brit. film »Oliver« (1968) Carola Reeda. Od novih pjevačko-glum. zvijezda osobito se ističu Julie Andrews i Barbra Streisand u ambicioznijim projektima, te Ann-Margret i Elvis Presley u filmovima namijenjenim u prvom redu omladini.

Nove mogućnosti izlaza iz krize ukazuju se s prodorom pop-muzike 60-ih godina (npr. u Vel. Britaniji Beatlesi — u filmovima Richarda Lestera), koji koincidira s općim težnjama filma prema izraženijoj realističnosti, što dovodi i do angažiranih ili protestno obojenih sadržaja dotad neuobičajenih u žanru; sl. karakteristike zapažaju se i u muz. filmu 70-ih godina. Najambicioznija ostvarenja toga novog tipa su filmovi Boba Fossea »Kabare« (1972), osnovan na dramskom zapletu s kojim glazba posve srasta (skladatelj John Kander), u kojem se proslavlja Liza Minnelli, i »Sav taj jazz« (1979), te »Kosa« (1979) Miloša Formana, ekranizacija izvanredno popularnog rock-musicala iz 60-ih godina (skladatelj Galt McDermot). Od renomiranijih redatelja, žanru se dijelom posvećuje i Britanac Ken Russell (npr. ekranizacija rock-opere grupe Who »Tommy«, 1975) i Blake Edwards (npr. »Špijunka Darling Lily«, 1970, i »Viktor-Viktorija«, 1982 /s parodijskim elementima na tradic. musical/).

Od sredine 70-ih godina javljaju se i pokušaji oživljavanja populističke hollywoodske muz. komedije, karakterizirani učestalim promjenama trendova i orijentirani uglavnom na tinejdžersku publiku, s izrazito svakidašnjim junacima. Ističu se filmovi »Groznica subotnje večeri« (1977, osnovan na tada pomodnom fenomenu disco-muzike) Johna Badhama i »Briljantin« (1978) Randala Kleisera, koji lansiraju novu zvijezdu Johna Travoltu, zatim crnohumorni »Braća Blues« (1980) Johna Landisa, u kojem dominira John Belushi, te afirmacija novoga plesnog stila breakdance — »Flashdance« (1983) Adriana Lynea, u kojem se zapaža utjecaj muz. tv-spota.

U evr. zemljama muz. film nije doživio tako bogat i kontinuiran razvitak kao u SAD. U predratnom razdoblju najviše zanimanja za nj iskazuju austr. i njem. redatelji (osobito za filmove operetnog tipa). Ističu se Geza von Bolvary (npr. »Dva srca u tročetvrtinskom taktu«, 1930) i Willi Forst (npr. »Maskerada«, 1934) čiji su filmovi prožeti razigranom atmosferom klas. bečke operete, zatim Wilhelm Thiele (npr. »Troje s benzinske pumpe«, 1931), po shvaćanju moderniji i od tadašnjih am. autora, Erich Charrell (npr. »Kongres pleše«, 1931), Reinhold Schünzel (npr. »Viktor — Viktorija«, 1933), Richard Oswald (npr. »Jedna pjesma kruži svijetom«, 1933) i dr. Uz takve filmove, redatelji s njem. govornog područja očitovali su sklonost i posebnom tipu filmova biografskog i opernog karaktera, u kojima su glazb. točke većinom svedene na interpretiranje poznatih opernih arija ili prigodničarskih šlagera (što se prilično površno uklapalo u radnju). Prvi značajni pokušaj stvaranja autentičnoga opernog filma je »Prodana nevjesta« (1932) Maxa Ophülsa. U raznim vrstama muz. filmova (iz eskapističkih razloga propagiranih i u doba nacionalsocijalizma) ističu se sljedeći izvođači (mahom zvijezde i u evr. razmjerima): Marika Rökk, Ilse Werner, Lilian Harvey, Willy Fritsch, Richard Tauber, Beniamino Gigli te tandem Martha Eggerth/Jan Kiepura.

U Vel. Britaniji 30-ih godina izdvaja se tek Victor Saville s nekoliko musicala (npr. »Evergreen«, 1934) koji svoj uspjeh ponajviše duguju glasovnim mogućnostima, plesačkom temperamentu i fiz. atraktivnosti protagonistice Jessie Matthews. U'poratnoj brit. kinematografiji nastaje čitav niz raznovrsnih muz. filmova pov. važnosti. Michael Powell i Emeric Pressburger stvaraju prvi autentični baletni film »Crvene cipelice« (1948), prema scenariju napisanom izvorno za njega. Tih godina i Paul Czinner snima nekoliko baletnih i opernih filmova dokum. tipa. Posve originalne muz. filmove biografskog tipa 70-ih godina stvara Ken Russell (npr. »Ljubitelji glazbe«, 1971, o P. I. Čajkovskom; »Gustav Mahler«, 1974; »Lisztomania«, 1976), koji filmom »Tommy« (1975) oblikuje i prvu izrazito filmsku rock-operu.

U predratnoj tal. kinematografiji nije nastao nijedan muz. film većeg značaja; dominiraju operni i biografski filmovi (npr. Carminea Gallonea, Raffaella Matarazza i Clementea Fracassija). Istaknute umj. domete u poratnom razdoblju postiže Franco Zeffirelli (npr. »Traviata«, 1983; »Othello«, 1986).

Na početku zv. razdoblja izvorne su doprinose razvitku muz. filma dali sovj. autori; uz Igora A. Savčenka i Aleksandra V. Ivanovskog, posebno se ističe Grigorij V. Aleksandrov koji uspijeva stvoriti, u suradnji sa skladateljem Isakom O. Dunajevskim i Ljubov P. Orlovom kao protagonisticom, izrazito rus. tip muz. komedije (npr »Pastir Kostja«, 1934). I u predratnom i u poratnom razdoblju svojim se musicalima ističe Ivan A. Pirjev (npr. »Bogata zaručnica«, 1937; »Kubanski kozaci«, 1949). Poslije rata sovj. redatelji obogaćuju tip baletnog filma nizom, dokum. djela o ansamblima lenjingradskog Kirova i moskovskog Boljšog teatra, a snimaju i dokum. seriju opernih filmova (npr. »Boris Godunov«, 1955, i »Hovanščina«, 1959, Vere P. Strojeve).

U franc. kinematografiji muz. filmu pažnja se počinje obraćati tek u poratnom razdoblju. Tako Jean Renoir snima iznimno uspjeli film »French Can-Can« (1955), a Jacques Demy — u suradnji sa skladateljem Michelom Legrandom — poseban tip muz. filma u kojem se pjeva čitav tekst (uključujući i prozne dijaloge), pa ga film. teoretičari smatraju prvom autentičnom filmskom operom (»Cherbourški kišobrani«, 1963).

I u Španjolskoj se u poratnom razdoblju povremeno snimaju muz. filmovi, uglavnom sentimentalno-sladunjavih sadržaja, u kojima golemu popularnost (i u inozemstvu) stječu pjevačko-glum. zvijezde Carmen Sevilla i Sarita Montiel.

Šezdesetih godina osvježenje u razvitak žanra unose čehosl. redatelji Ladislav Rychman i Oldřich Lipský muz. komedijama koje se odlikuju iskričavim, realist, humorom, karikiranjem malograđanštine ili parodiranjem am. šablonâ, a javlja se i niz lokalnih zvijezda.

Od 70-ih godina u Evropi su veće uspjehe postigli sljedeći muz. filmovi: u Švedskoj »Čarobna frula« (1974) Ingmara Bergmana, u Vel. Britaniji »Don Giovanni« (1979) Josepha Loseyja te u SR Njemačkoj »Parsifal« (1981) Hansa-Jürgena Syberberga. Film. stvaraoce posebno privlači opera »Carmen« G. Bizeta; osim osuvremenjene ekranizacije pripovijetke P. Mériméea J.-L. Godarda iz 1983, zanimljive operne ekranizacije ostvaruju Peter Brook (1983) i Francesco Rosi (1984), dok Carlos Saura (1983) snima plesno-glazb. film s radnjom u sadašnjosti — među plesačima flamenca.

Od izvanevr. zemalja, M. se njeguje osobito u Brazilu i Meksiku, većinom u obliku melodrama s folklornim elementima ili komedija revijskoga odn. vodviljskog tipa. Popularnost u njima stječu plesačko-pjevačko-glum. zvijezde Carmen Miranda, Jorge Negrete, Jorge Infante i dr. Poseban je odnos prema glazbi uočljiv u ind. kinematografiji gdje je (donedavno) svaki film — prema ustaljenoj šabloni — morao imati određen broj plesnih i pjevačkih točaka.

U SFRJ se tek povremeno javljaju pokušaji stvaranja domaćega muz. filma. Svode se većinom na lake komedije sa sadržajima iz svakodnevnog života i ponekom prigodnom pjevačkom točkom (npr. »Zvižduk u osam«, 1962, Save Mrmka te najuspjeliji jugosl. film te vrste »Tko pjeva zlo ne misli«, 1970, Kreše Golika).

LIT.: J. Burton, The Blue Book of Hollywood Musicals, New York 1953; J. R. Taylor/A. Jackson, The Hollywood Musical, London 1971; L. E. Stern, The Movie Musical, New York 1974; L. E. Stern, Musical Films, New York 1975.