MORGAN, Michèle

MORGAN, Michèle (pr. ime Simone Roussel), franc. glumica (Neuilly-sur-Seine, 29. II 1920). Udovica → H. Vidala, supruga → G. Ouryja. Djetinjstvo provodi uglavnom u Dieppeu, a od 15. godine uči glumu u Parizu (kod R. Simona). Iste, 1935. godine već debitira na filmu; nakon 3 male epizode, zahvaljujući nećakinji J. Gabina dobiva veću ulogu učenice u Deranu (1936) L. Moguyja. Prvom gl. ulogom (ujedno prvom pod umj. imenom) — Ruskinje optužene zbog zločina iz ljubavi u filmu Srce Pariza (1937) M. Allégreta — postiže izvanredan uspjeh u kritike i publike; popularnost potvrđuje idućom ulogom djevojke bez cilja u koju se zaljubljuje ugledni poslovni čovjek (Ch. Boyer) u Oluji (1938) istog redatelja. Najveći uspjeh u karijeri ostvaruje ulogom djevojke (u bereti i stegnutom trenčkotu /što se tumači kao simbol izoliranosti i upućenosti na sebe/) koja pomaže bjeguncu (J. Gabin) i zaljubljuje se u njega u Obali u magli (1938) M. Carnéa; ujedno definira lik i tip koji će ponoviti u nizu najznačajnijih uloga: plavokosa, nježna, osmijeha koji gotovo uvijek iskreno izražava tugu, u turobnoj franc. varijanti → dobre prijateljice, s dimenzijom zagonetnosti G. Garbo, najčešće tumači osjećajne, usamljene, inteligentne i karakterne žene nemoćne pred okolnostima i gotovo predodređene za patnju koju podnose dostojanstveno, nalazeći razumijevanja i za druge. Idealna partnerica »stalnog gubitnika« J. Gabina, s njim tvori reprezentativni glum. par franc. poetskog realizma (npr. Kapetan remorkera, 1939, J. Gremillona), ali i vremena nakon II svj. rata (npr. Trenuci istine, 1952, J. Delannoya). Za rata odlazi u Hollywood, gdje ne dobiva uloge primjerene svom senzibilitetu (čak je bezuspješno »pretvaraju« u crnku). Ambicija stvaranja međunar. karijere završava neuspjehom (iako svuda uživa izniman ugled), no zato slavu u Francuskoj (pa i u Evropi) ubrzo nakon rata vraća ulogom slijepe djevojke u koju se zaljubljuje poočim-pastor (P. Blanchar) u Pastoralnoj simfoniji (1946) J. Delannoya, za koju je nagrađena na festivalu u Cannesu, a potvrđuje za nju manje tipičnim likom ljubavnice R. Richardsona u brit. filmu Pali idol (1948) C. Reeda. U ulogama sličnim prethodnima vrlo uvjerljivo nastupa i 50-ih godina uz glumce nove generacije: H. Vidala (Madame X, 1950, J. Grémillona), J. Maraisa (Stakleni dvorac, 1950, R. Clémenta), D. Gélina (Trenuci istine), Y. Montanda (Noćne tratinčice, 1955, C. Autant-Laraa) i, osobito impresivno, G. Philipea (Oholi, 1953, Y. Allégreta i Veliki manevri, 1955, R. Claira). S tim filmovima završava razdoblje u kojem M. glumi u značajnim i umjetnički vrijednim djelima; stariji redatelji koji su kroz njezine kreacije iskazivali svoj svjetonazor stagniraju, dok su nadolazeći autori franc. novog vala zainteresiraniji za mlađe glumice koje utjelovljuju suvremenije poglede i životne situacije. Ipak, na filmu redovito nastupa do sredine 60-ih godina (većinom u pomalo demodiranim melodramama, pokazujući ponekad i slabosti kriterija u odabiru ulogâ), a kasnije tek povremeno. Unatoč tome, njena pozicija »prve dame« franc. filma dugo nije ugrožena; iako se gotovo povukla a filmovi mlađih konkurentica (J. Moreau, B. Bardot, C. Deneuve i dr.) donose najveće prihode, u anketi instituta za istraživanje javnog mišljenja 1969. i 1970. neočekivano je izabrana za najpopularniju franc. glumicu. Nastupila je (do 1978) u oko 70 filmova, a glumila je i na televiziji. Objavila je autobiografiju Moje su oči vidjele (Mes yeux ont vu, Pariz 1965). God. 1968. dodijeljen joj je orden Legije časti.

Njezin sin Mike Marshall (iz prvog braka s am. glumcem W. G. Marshallom) također je film. glumac.

Ostale važnije uloge: Mayerling (A. Litvak, 1936); Zakon sjevera (J. Feyder, 1939); Nebeske melodije (G. Lacombe, 1940); Kakav otac, takav sin (J. Duvivier, 1940); Ivana Pariška (R. Stevenson, 1942); Bijeg iz Gijane (M. Curtiz, 1944); Fabiola (A. Blasetti, 1948); Očima uspomena (J. Delannoy, 1948); Maria Chapdelaine (M. Allégret, 1949); Ljepotica koja je tu (J.-P. Le Chanois, 1950); Opsesija (J. Delannoy, 1954); Napokon (S. Guitry, 1954); Kad bi Pariz pričao (S. Guitry, 1955); Marija Antoaneta (J. Delannoy, 1955); Povlačenje poluge (D. de La Patellière, 1957); Ogledalo s dva lica (A. Cayatte, 1958); Ljetne priče (G. Franciolini, 1958); Ljudi u hotelu (G. Reinhardt, 1959); Zločinci (R. Hossein, 1960); Lavovi su pušteni (H. Verneuil, 1961); Zločin se ne isplati (G. Oury, 1961); Landru (C. Chabrol, 1962); Susreti (Ph. Agostini, 1962); Lončar iz Venecije (D. Tessari, 1963); Izgubljena komanda (M. Robson, 1966); Benjamin (M. Deville, 1968); Detektiv Mačak (C. Lelouch, 1975).