MILO, Sandra

MILO, Sandra (pr. ime Alessandra Marini, prema nekim izvorima Elena Salvatrice Greco), tal. glumica (Milano, 11. III 1932, negdje 1935). Školuje se u Milanu, gdje je zapaža i na film 1955. dovodi producent M. Ergas. Iako započinje kao tipični → pin-up, ubrzo do izražaja dolazi njezin nesumnjivi glum. talent; najprije ga uočavaju franc. redatelji: J. Renoir u Heleni i muškarcima (1956), J. Becker u Avanturama Arsènea Lupina (1956) i A. Cayatte u Ogledalu s dva lica (1958). »Otkrivena« i u Italiji kao karakterna glumica širokih mogućnosti (od meditativnosti i intelektualizma do humornoga i farsičnog podteksta /što s vremenom prevladava/), dvaput je nagrađena godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d'Argento: za epizodu protagonistove ljubavnice u filmu Osam i pol (1963) F. Fellinija te za čak 3 sporedna lika u Giulietti i duhovima (1965) istog redatelja. Od druge polovice 60-ih godina glumi uglavnom samo u kazalištu te na televiziji (gdje djeluje i kao voditeljica).

Ostale važnije uloge: Neženja (A. Pietrangeli, 1955); Žena s mora (F. De Robertis, 1956); Totò na Mjesecu (Steno, 1957); S.O.S. radio-taksi (É. Molinaro, 1958); Zelena kobila (C. Autant-Lara, 1959); Vreli asfalt (C. Sautet, 1959); General Della Rovere (R. Rossellini, 1959); Adua i prijateljice (A. Pietrangeli, 1960); Sablasti u Rimu (A. Pietrangeli, 1961); Vanina Vanini (R. Rossellini, 1961); Posjeta (A. Pietrangeli, 1962); Divota ljeta (L. Zampa, 1963); Bijeli glasovi (P. Festa Campanile i M. Franciosa, 1964); Gospodin za pratnju (Ph. de Broca, 1964); Vikend na talijanski način (D. Risi, 1965); Kako sam naučio voljeti žene (L. Salce, 1966).