MILETIĆ, Oktavijan

MILETIĆ, Oktavijan, snimatelj i redatelj (Zagreb, l. X 1902 — Zagreb, 17. VIII 1987). Sin preporoditelja hrv. kazališta Stjepana Miletića. Od najranijeg djetinjstva zainteresiran za film, u 12. godini dobiva kino-projektor. Neposredno nakon I svj. rata odlazi u Beč gdje postaje asistent-volonter film. redatelja H. Homme (iz Beča donosi jedan od prvih saksofona u nas, te je tako i pionir jazza). Vrativši se u Zagreb, radi u trg. zastupništvu; 1926. kupuje Pathéovu kameru za 9,5mm film i počinje amaterski (pod firmom Oktavijan-Film) snimati kratke igr. filmove: šale i dosjetke, odjeke aktualnoga film. repertoara. Već u tim prvim ostvarenjima uočljiv je njegov osjećaj za snim. rad, te sklonost eksperimentiranju i parodiranju, čime nadilazi puki amat. pristup mediju. Prvi uspjeh postiže filmom Nažalost samo san (1932) o pjesniku — sanjaru kojem se miješaju zbilja i mašta, za koji dobiva nagradu na natječaju berlinskog »Photo-Kino Verlaga«. Slijede Amadeus Nicknagel (1932, nedovršen), Strah (1933), humoristička asocijacija na film M (1931) F. Langa, Poslovi konzula Dorgena (1933), varijacija na filmove strave nagrađena na smotri amat. filmova u Parizu (predsjednik žirija bio je L. Lumière), Zagreb u svjetlu velegrada (1934) u kojem podsmjehu izlaže mane građanâ, Faust (1934), parodija na ekspresionističke filmove (djela su nagrađena I odn. II nagradom na Sveslavenskom filmskom natječaju u Zagrebu), te Nocturno (1935), prikaz ljudi opsjednutih filmom strave nagrađen na festivalu u Veneciji (ujedno njegov posljednji film na 9,5mm vrpci). U međuvremenu, radeći za zagrebački Zora film, M. se uključuje u profesionalnu film. proizvodnju; snima mnogobrojne namjenske filmove — obrazovne, putopisne, propagandne i sl. Na širokoj vrpci realizira i autorski Šešir (1937) koji podsjeća na filmove R. Claira. God. 1928. bio je jedan od osnivača prvoga hrv. i jugosl. kino-kluba — tada sekcije kinoamaterâ pri Foto-klubu »Zagreb«.

Za vrijeme tzv. NDH, redatelj je i snimatelj dugometražnoga igr. filma Lisinski (1944), melodramske biografije Ilirca, skladatelja prve hrv. opere. God. 1945, pred kraj rata, sudjeluje u spašavanju film. tehnike poduzeća Hrvatski slikopis.

Najistaknutiji hrv. i jugosl. stvaralac predratnog razdoblja, jedan od pionira hrv. i jugosl. filma (zahvaljujući nadarenosti, iskustvu i autoritetu, i jedan od tvoraca poratne hrv. i jugosl. kinematografije), vrstan snimatelj, 1947. dobiva počasno zvanje novator. Nakon oslobođenja posvetio se uglavnom snim. radu. Tako snima prvi film nove Jugoslavije Jasenovac (K. Hlavaty i G. Gavrin, 1945, sa H. Ribarićem), a potom i prvi hrv. igrani film Živjeće ovaj narod (N. Popović, 1947), za koji je nagrađen I nagradom za kameru Komiteta za kulturu i umetnost u Beogradu. Slijede Bakonja fra Brne (F. Hanžeković, 1951), Koncert (B. Belan, 1954), Jubilej gospodina Ikla (V. Mimica, 1955) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957). God. 1948. sa B. Marjanovićem korežirao je film Profesor Budalastov, posebno značajan jer je snimljen u samo jednom kadru (280 m).

Prvi igr. film u boji koji je snimio, Carevo novo ruho (A. Babaja, 1961), svoju stilizaciju zahvaljuje i vrlo izražajnoj fotografiji u → visokom ključu. Od ostalih njegovih snim. radova u boji ističu se dokum. filmovi Boje sanjaju (1958) i Prokleti praznik (1958) D. Makavejeva te kratki igr. film Ženidba gospodina Marcipana (1963) V. Mimice.

Istaknut snimatelj kratkometražnih filmova, na festivalu u Beogradu nagrađen je za ostvarenja u kratkom igr. filmu Crni kišobran (1969) E. Galića i vlastitomu dokum. filmu Juraj Dalmatinac (1977). Njegov zadnji film. rad je dokum. film Talijin trag (1978, i snimatelj) o hrv. kazalištu u razdoblju od ponovnog buđenja sredinom XIX st. do intendanture S. Miletića.

Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o film. odgoju Televizije Zagreb. Nagrađen je rep. Nagradom »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968.

Ostali važniji kratkometr. i srednjometr. filmovi (kao snimatelj): Uspavana ljepotica (R. Sremec, 1953); Veliko putovanje (I. Hetrich, 1958); Vrata (B. Majer, 1963); Sunt lacrimae rerum (E. Galić, 1965); Jutro čistog tijela (B. Žižić, 1969); Vrata majstora Radovana (Lj. Jojić, 1971).