MAYER, Carl

traži dalje ...

MAYER, Carl, njem. scenarist austrijsko-žid. podrijetla (Graz, 20. XI 1894 — London, 1. VII 1944). Od 16. godine bez roditelja (otac izvršio samoubojstvo zbog gubitaka u kockarnici). Isprva prodavač, crtač portreta i glumac u provincijskim kazalištima. Nakon I svj. rata prelazi u Berlin, gdje s pjesnikom Hansom Janowitzom piše scenarij za Kabinet doktora Caligarija (1919) R. Wienea, djelo kojim započinje njem. ekspresionizam. Scenarist je i mnogih dr. filmova koji su postali klas. ostvarenja »zlatnog doba« njem. kinematografije 20-ih godina, a ujedno idejni začetnik i najznačajniji predstavnik 2 znamenita pokreta njem. kinematografije: uz → ekspresionizam, i → Kammerspielfilma. Napustivši fantastiku i grotesku prvoga, u drugome najbolje iskazuje sve odlike svog poimanja filma: jedinstvo mjesta, vremena i radnje, smisao za prikaz soc. prilika, vješto oblikovanje karakterâ, dokidanje opisnih međunaslova te uporabu dekora i objekata kao metaforâ i simbolâ — najizrazitije u filmovima Pokrajnje stepenice (P. Leni, 1921), Krhotine (L. Pick, 1921), Doček Nove godine (L. Pick, 1924) i Posljednji čovjek (F. W. Murnau, 1924). U filmu Berlinsimfonija velegrada (1927) W. Ruttmanna, snimljenom prema Mayerovoj ideji (pod utjecajem Oklopnjače Potemkin, 1925, S. M. Ejzenštejna), sadržani su elementi »nove stvarnosti« (Neue Sachlichkeit). Iste godine piše svoj najpoetičniji scenarij — za film Zora F. W. Murnaua, realiziran u Hollywoodu (kamo M. nije želio otići). Nakon suradnje na filmu Sanjalačke usne (1932) P. Czinnera, po dolasku nacionalsocijalistâ na vlast 1933. napušta Njemačku i odlazi u Vel. Britaniju, gdje (bez potpisa) surađuje sa G. Pascalom u filmovima Pygmalion (A. Asquith i L. Howard, 1938) i Major Barbara (H. French i D. Lean, 1941). Nakon toga više se ne bavi scenaristikom, već surađuje na dokum. filmovima P. Rothe i postaje savjetnik u kompaniji Two Cities.

Autorskoga i promotorskog značaja, njegov se scenar. rad odlikuje vizualnom imaginacijom i iznimnim smislom za izražajne mogućnosti filma kao slikovnog medija. Potpuno posvećen filmu, pisao je vrlo sporo i precizno imajući u vidu željeni ritam djela, te u tekstu naznačivao upute za snimanje svakog kadra (i za redatelja i za snimatelja). Na filmovima je aktivno surađivao i u fazi snimanja i montaže.

Ostali važniji filmovi: Grbavac i plesačica (F. W. Murnau, 1920); Odlazak u noć (F. W. Murnau, 1920); Genuina (R. Wiene, 1920); Noći užasa (L. Pick, 1921); Vanina (A. von Gerlach, 1922); Ulica (K. Grüne, 1923); Duh zemlje (L. Jessner, 1923); Tartüff (F. W. Murnau, 1925); Ariane (P. Czinner, 1931).

LIT.: A Tribute to Carl Mayer, 1894—1944, London 1947; R. Hempel, Carl Mayer. Ein Author schreibt mit der Kamera, Berlin 1968; M. Verdone (urednik), Carl Mayer e l'espressionismo, Roma 1969.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

MAYER, Carl. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/mayer-carl>.