LOREN, Sophia

LOREN, Sophia (pr. ime Sofia Scicolone), tal. glumica (Rim, 20. IX 1934). Vanbračna kći neuspjele varijetetske zabavljačice. Teško ratno i poratno vrijeme obitelj bez oca provodi u bijedi u napuljskom predgrađu Pozzuoliju. Majka je u kćeri zarana vidjela mogućnost postizanja onoga što sama nije uspjela: iako visoka i mršava (nadimak Stecchetto /štapić/), na majčino se inzistiranje prijavljuje na mnogobrojne natječaje za najljepšu djevojku, te je 1948. proglašena »Princezom mora«. Vidjevši u tome priliku za proboj na film, odlazi u Rim i 1949. zajedno s majkom počinje statirati u filmovima. Na izboru za Miss Italije zauzima 3. mjesto, ali je proglašena najelegantnijom sudionicom što joj omogućuje da — pod pseudonimom Sofia Lazzaro (koji ubrzo napušta) — radi kao foto-model i pojavljuje se u tada vrlo popularnim foto-romanima. Na natječaju za najljepšu djevojku 1949. upoznala je producenta C. Pontija te s njim potpisala predugovor, počela pohađati tečajeve glume i istodobno nastupati u malim ulogama (u prvih dvanaestak pod svojim pravim imenom). Nakon što joj 1952. Ponti mijenja ime u Sophia Loren, 1953. ostvaruje svoju prvu gl. ulogu — naslovnu u ekranizaciji Verdijeve opere Aida C. Fracassija. Zahvaljujući velikom uspjehu filma (zbog sretnog spoja glasa R. Tebaldi i pomalo egzotičnih crta lica S. Loren), ona s Pontijem definitivno sklapa ugovor. Ubrzo u cijeloj Italiji postiže veliku popularnost »narodskim komedijama« (npr. Naša vremena, 1954, A. Blasettija /uz Totòa/). Rasna crnka, za Talijanku izrazito visoka (173 cm), velikih grudi i lica na kojem se ističu velika usta i oči, postaje vodeća predstavnica tal. varijante tipa → pin-up. Erotski provokativna, izrazite fiz. prisutnosti na ekranu, L. — uglavnom ulogama ljepotica »iz naroda« — vodi sa G. Lollobrigidom borbu za primat (od kritičara duhovito nazvanu »borbom prsa o prsa«), da bi je sredinom 50-ih godina postupno potisnula i postala prva zvijezda tal. filma. Karijera joj je neprestano u usponu, zahvaljujući najviše Pontiju koji vodi brigu o primjerenim sižejima, pa L. i dalje nastupa uglavnom u komedijama, npr. izuzetno uspješno u filmu Kruh, ljubav i ... (D. Risi, 1955). Nakon udaje za Pontija (1957. u Meksiku), zabranjen joj je (5 godina) povratak u Italiju — zbog nemogućnosti da Ponti dobije rastavu od prve supruge; otada nastupa i u am. filmovima snimanim u Evropi, a potom i u Hollywoodu. Iako je ondje artificijelnim tretmanom donekle neutraliziran njen narodski, prirodni afinitet prema kameri, ona je u SAD ipak ostvarila nekoliko značajnih uloga od kojih je najvažnija u Crnoj Orhideji (M. Ritt, 1958), za koju je nagrađena na festivalu u Veneciji. Vrativši se u Italiju, 1960. ostvaruje svoju najuspjeliju ulogu uopće — majke kojoj u ratu siluju kćer — u filmu Ciociara V. De Sike, za koju je nagrađena godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d'Argento, Oscarom i Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu. Nakon tog uspjeha Ponti od nje bez uspjeha pokušava stvoriti karakternu glumicu, pa u njenom repertoaru i dalje prevladavaju uloge u komedijama (npr. Madame Sans-Gêne, 1961, Christian-Jaquea, te Jučer, danas, sutra, 1963, i Brak na talijanski način, 1964, V. De Sike za koju je nagrađena na festivalu u Moskvi). God. 1966, primivši franc. državljanstvo, konačno sklapa legalan brak s Pontijem. Iako je, osvojivši Oscara, intenzivno nastupala i u SAD i u Evropi, popularnost joj poč. 70-ih godina opada (ipak, za ulogu žene pred samoubojstvom u Jednom izuzetnom danu, 1977, E. Scole ponovno osvaja Nastri d'Argento), čemu pridonosi i afera oko utaje poreza zbog koje je neko vrijeme živjela izvan Italije (vratila se tek nakon dopuštenja pape i formalno izdržane zatvorske kazne). Do 1987. nastupila je u oko 70 filmova. Dobitnica je Nagrade »Rudolf Valentino« za cjelokupno stvaralaštvo. Objavila je autobiografiju Sophia — Život i ljubav: vlastita priča (Sophia — Living and Loving: Her Own Story, 1979), kao i nekoliko knjiga o kuhanju.

Ostale važnije uloge: Quo vadis? (M. LeRoy, 1951); Zorrov san (M. Soldati, 1951); Trgovina bijelim robljem (L. Comencini, 1952); Naći ćemo se u tunelu (M. Bolognini, 1953); Jedan dan na sudu (Steno, 1953); Dvije noći s Kleopatrom (M. Mattoli,1954); Bijeda i plemenitost (M. Mattoli, 1954); Atila (P. Francisci, 1954); Napuljsko zlato (V. De Sica, 1954); Žena s rijeke (M. Soldati, 1954); U znaku Venere (D. Risi, 1955); Lijepa mlinarica (M. Camerini, 1955); Šteta što je baš takva! (A. Blasetti, 1955); Sreća je biti žena (A. Blasetti, 1956); Ponos i strast (S. Kramer, 1957); Dječak na delfinu (J. Negulesco, 1957); Legenda o izgubljenima (H. Hathaway, 1958); Žudnja pod brijestovima (De. Mann, 1958); Ključ (C. Reed, 1958); Opasna đavolica (G. Cukor, 1959); Ona vrst žene (S. Lumet, 1959); Počelo je u Napulju (M. Shavelson, 1960); Milijunašica (A. Asquith, 1960); El Cid (A. Mann, 1961); Boccaccio '70 (omnibus, epizoda V. De Sike, 1962); Zatočenici Altone (V. De Sica, 1962); Pet milja do ponoći (A. Litvak, 1962); Pad Rimskog carstva (A. Mann, 1964); Operacija Strijela (M. Anderson, 1965); Judith (Da. Mann, 1965); Lady L (P. Ustinov, 1965); Arabeska (S. Donen, 1966); Duh na talijanski način (R. Castellani, 1967); Bilo jednom (F. Rosi, 1967); Grofica iz Hong Konga (Ch. Chaplin, 1967); Suncokreti (V. De Sica, 1969); Svećenikova žena (D. Risi, 1970); Mortadela (M. Monicelli, 1971); Bijelo, crveno i ... (A. Lattuada, 1972); Čovjek iz Manche (A. Hiller, 1972); Putovanje (V. De Sica, 1974); Presuda (A. Cayatte, 1974); Dva koraka izvan braka (A. Bridges, 1974); Visoka meta (J. Hough, 1978); O ljubavi i krvi (L. Wertmüller, 1979); U potjeri za Stegnerom (M. Winner, 1979).

LIT.: R. Livio, Sophia Loren, Paris 1973; T. Crawley, The Films of Sophia Loren, London 1974;D. Zec, Sophia, New York 1975.