LOLLOBRIGIDA, Gina

LOLLOBRIGIDA, Gina (puno ime Luigina Lollobrigida), tal. glumica (Subiaco, 4. VII 1927). Po završetku II svj. rata dolazi u Rim, gdje pohađa umj. licej i uzima poduku iz pjevanja; istodobno se, pod pseudonimom Diana Loris, pojavljuje u foto-romanima. Od 1947. sudjeluje na mnogim izborima za ljepoticu (među ostalim za Miss Rima i Miss Italije); upornost i ambicija dovode je napokon na film. Nakon statiranja u 7 filmova, prvu veću ulogu ostvaruje u Zvonima za uzbunu (L. Zampa, 1949), a prvu gl. ulogu u filmu Achtung, banditi! (C. Lizzani, 1951) kojem je i jedan od sufinancijera. Postupno gašenje neorealizma i naglo jačanje komerc. produkcije u tal. kinematografiji 50-ih godina nužno je vodilo izgradnji sustava zvijezdâ, a L. je imala fiz. predispozicije koje su osiguravale uspjeh kod publike; rasna crnka tal. tipa djelovala je, usprkos niskom rastu, kao → pin-up, a istovremeno i djevojka iz naroda, što joj je ubrzo pribavilo veliku popularnost, pa je postala prva poratna film. zvijezda ne samo u talijanskim, već i u evr. razmjerima. U Francuskoj je s uspjehom nastupila u 2 filma uz tada vrlo popularnog G. Philipea: Fanfan la Tulipe (Christian-Jaque, 1951) i Ljepotice noći (R. Clair, 1952); u njima je uočljivo inzistiranje na njenim fiz. kvalitetama, što — uz glumu bez dovoljno koncentracije — dovodi do zlobne kritičarske definicije njezine glum. osobnosti: »maggiorata fisica — minorata psichica«. Unatoč tome, u zenitu slave L. je pozivana na brit. kraljevski dvor, u Bijelu kuću, k arg. predsjedniku Perónu, a u Pariz je ušla jašući na magarčiću.

Od filmova koji pred nju postavljaju veće zahtjeve ističe se Provincijalka (M. Soldati, 1953), za koju je osvojila tada najznačajniju tal. filmsku nagradu Grolla d'Oro, dok je u ambicioznoj Rimljanki (L. Zampa, 1954) razočarala. Status međunar. zvijezde stječe filmovima Udri đavola (J. Huston, 1953), Trapez (C. Reed, 1956) i Zvonar crkve Notre-Dame (J. Delannoy, 1956). Ipak, najveći uspjeh u publike (i nadimke La Lollo i čak Lollo Nazionale) postiže ulogama jednostavnih žena »iz naroda« u filmovima serije Kruh, ljubav i ...; iako oni banaliziraju folkloristički trend u neorealizmu pa u opisivanju života tal. sela inzistiraju na površinskim, najčešće komičnim efektima, u njima iskazuje dar za živahnu i pitoresknu pučku komiku. Ulogama Pizzicarelle u filmu Kruh, ljubav i fantazija (L. Comencini, 1953, godišnja nagrada tal. kritike Nastri d'Argento) i Bersagliere u filmu Kruh, ljubav i ljubomora (L. Comencini, 1954) učvršćuje se kao prva zvijezda tal. filma, a u to vrijeme počinje i njezina borba za primat (od kritičarâ duhovito nazvana »borbom prsa o prsa«) s favoriziranom suparnicom S. Loren. Kako istodobno odbija ulogu u filmu Dama bez kamelija (M. Antonioni, 1953), jer radnja suviše podsjeća na njezinu biografiju, dolazi u sukob s Udruženjem talijanskih producenata, pa otada — i 60-ih godina — nastavlja međunar. karijeru ne bilježeći više značajna glum. ostvarenja (s izuzetkom Carske Venere, 1962, J. Delannoya /po drugi put Nastri d'Argento/). God. 1974. objavljuje knjigu fotografija Moja Italija (Italia mia) i sve se više bavi fotografijom i novinarstvom, a glumu postupno napušta (tek povremeno se pojavljuje na televiziji).

Ostale važnije uloge: Crni orao (R. Freda, 1946); Zločin Giovannija Episcopa (A. Lattuada, 1947); Mlada ne može čekati (G. Franciolini, 1949); Srca bez granica (L. Zampa, 1950); Grad se brani (P. Germi, 1951); Druga vremena (A. Blasetti, 1952); Supruga za jednu noć (M. Camerini, 1952); Nevjernice (Steno i M. Monicelli, 1952); Velika igra (R. Siodmak, 1954); Najljepša žena na svijetu (R. Z. Leonard, 1955); Zakon (J. Dassin, 1958); Salamon i kraljica od Sabe (K. Vidor, 1959); Nikad tako malo (J. Sturges, 1959); Kad dođe septembar (R.Mulligan, 1961); Ludo more (R. Castellani, 1962); Žena od slame (B. Dearden, 1964); Zavodnice (omnibus, epizoda M. Bologninija, 1965); Ja, ja ... pa ostali (A. Blasetti, 1965); Hotel Raj (P. Glenville, 1966); Cervantes (V. Sherman, 1968); Privatna mornarica narednika O'Farrella (F. Tashlin, 1968); Dobro veče, gospođo Campbell (M. Frank, 1968); Jednoga prekrasnog studenog (M. Bolognini, 1968); Kralj, dama, pub (J. Skolimowski, 1972).

LIT.: R. Renzi, Gina Lollobrigida, Milano 1955; G. Reid, Gina Lollobrigida: Her Life and Films, London 1956.