KRATKOMETRAŽNI FILM

KRATKOMETRAŽNI FILM, film relativno kraće duljine. U razdoblju od prvih petnaestak godina po pojavi kinematografije gotovo svi su filmovi, iz današnje perspektive, bili kraćega trajanja (→ trajanje filma) — do 10 min, odn. od (jedva) jedne → role. Sâm pojam kratkometražni film nastaje tek kad se vodeće kinematografije, uoči i tokom I svj. rata, počinju orijentirati na proizvodnju dugometražnih, → cjelovečernjih filmova, pa se otada kratkometražnim smatra svaki film trajanja do 15 min. Nakon rata, osobito u zv. razdoblju (kad se duljina igr. filmova u globalu povećala), kao kratkometražni se, prema međunar. standardima, tretiraju svi filmovi u trajanju do 30 min (dok se filmovi od 30 do aproksimativno 60 min tretiraju kao srednjometražni). Ipak, zbog ustrojstva kinemat. programa, većina kratkometr. filmova trajanja su do 15 minuta (oko 400 m), a oni najkraći do 5 minuta, odn. ultrakratki do svega jedne (u nas se popularno nazivaju i mini-filmovima).

K. može biti bilo kojega roda ili žanra; do I svj. rata on je sačinjavao čitav kinemat. program (nekoliko filmova u jednoj predstavi). Prevladavanje zanimanja za cjelovečernji igr. film nakon I svj. rata i uvođenje → dvostrukog programa 30-ih godina u SAD mijenjaju položaj proizvodnje i karakter kratkometr. filmova, pa se kratkometražni igr. filmovi sve manje proizvode, a velike kompanije odustaju i od proizvodnje kratkometražnih dokum. filmova (zbog teškoćâ eksploatacije i maloga profita). Postupno, a oko 1950. i gotovo potpuno, kratkometr. film nestaje s programa većih kinematografa, a njegovoj se proizvodnji, izuzme li se vrlo rentabilni anim. film, posvećuju specijalizirana poduzeća (npr. u SFRJ Zagreb film i Dunav film), te ona koja proizvóde filmove vrlo određene namjene (npr. obrazovne, propagandne i sl.), poduzeća, ustanove ili instituti koje subvencionira država, kino-amateri te film. eksperimentalisti — vrlo često na 16mm vrpci. Nešto povoljnije okolnosti za proizvodnju ove vrste filmova postoje u socijal. zemljama (u mnogima od kojih država zakonski osigurava njihovu proizvodnju i regulira plasman) te u kinematografijama zemalja u razvoju, u kojima ekon. i kadrovske poteškoće ograničavaju proizvodnju cjelovečernjih igr. filmova.

Kratkometr. filmovi, osim ako zakoni o kinematografiji nisu osigurali njihovo prikazivanje u redovnim kinematografima, danas se najviše prikazuju u kinotekama, umj. kinima, kino-klubovima, školama te na specijaliziranim festivalima (npr. Krakov, Mannheim, Oberhausen, Tours, Beograd); nakon 1950. sve češći prikazivač je i televizija (u nas, npr., poznati ciklus Jedan autor — jedan film).

Premda potiskivan od cjelovečernjega igranoga, kratkometr. film je zadužio film. povijest mnogim iznimno značajnim umj. dostignućima. Uz većinu remek-djela anim. filma, u njegovu okviru nastala su mnoga najuspjelija djela dokum., eksp., a u počecima povijesti filma i igr. filma. Tako, u kratkometražnom igr. filmu poč. stoljeća otkrivene su osnovne izražajne mogućnosti montaže i načela film. naracije (E. S. Porter, C. M. Hepworth, D. W. Griffith, filmovi potjere), a u drugom desetljeću kratkometražni su bili gotovo svi filmovi am. nijeme komedije (→ slapstick-komedija); mnogi komičari s velikim uspjehom nastavljaju snimati takve filmove i 20-ih godina, jer je kratkoća filma pogodovala njihovu stiliziranom karakteru (→ stilizacija). Isto se odnosi i na najplodnije razdoblje uže eksp. filma — na franc. avangardu (→ avangarda; čisti film; nadrealizam) iz 20-ih godina, kao i na eksp. film u daljim fazama film. povijesti. Od autorâ, u kratkometr. filmu okušali su se gotovo svi vodeći predstavnici svjetskoga i jugoslavenskoga dokum., anim. i igr. filma; kratkome igr. filmu posvetio se jedva koji poznatiji autor (i u svijetu i u nas kratki igr. film za producenta često predstavlja prigodu financijski manje riskantnog iskušavanja redateljâ-početnikâ).

U SFRJ je (npr.), u svim rodovima i žanrovima, snimljeno 1950 — 58, 1960 — 188, 1970 — 197, a 1980 — 216 kratkometr. filmova.