KOMPLEMENTARNE BOJE

KOMPLEMENTARNE BOJE, naziv za parove bojâ spektra, koje optički (aditivno) pomiješane daju dojam bijeloga, odn. (kod pigmentnih boja) dojam sivoga. Odrediti se mogu tako, da se parovi boja nanesu na zvrk ili disk na kojem jednu polovicu površine zauzima jedna, a drugu druga boja; pri rotaciji dobiva se dojam sivoga. Također, moguće je uporabom filtara rastaviti spektar bijelog svjetla na dvije komplementarne boje i zatim na ekranu ponovno dobiti bijelu boju simultanim osvjetljavanjem.

Osnovni komplementarni parovi su crveno i plavozeleno, plavo i žuto te zeleno i purpurno. Maksimalna napetost koja vlada među komplementarnim bojama osnova je → harmoničkog slaganja bojâ. Iako se komplementarni parovi ne moraju tumačiti kao estetski »lijepi« (što prvenstveno ovisi o subjektivnom doživljaju boje, kulturi sredine, razdoblju i sl.), oni su retorički značajne komponente strukture filma za stupnjevanje, suočavanje, usporedbu, obrat i šok. Upotreba komplementarnih boja rijetko je kada izražajna dominanta cjelokupnoga film. djela (izuzeci su uglavnom eksp., reklamni i sl. filmovi), ali se često zamjećuje u pojedinim sekvencama ili u prijelazima iz prizora u prizor.

LIT.: J. Itten, Umetnost boje, Beograd 1973; H. Mehnert, Die Farbe in Film und Fernsehen, Leipzig 1974; F. Gerritsen, Theorv and Practice of Color, London 1975.